Dostupni linkovi

logo-print

Moć navike...


Emir IMAMOVIC, novinar i pisac iz Sarajeva

Subota, 9.9.2006.
U Crnoj Gori, ako je vjerovati satelitskom programu tamošnje televizije, predizborna šutnja. Nek se niko ne uvrijedi, ali meni se plače kada shvatim da sada zavidim i Crnogorcima. U BiH je, naime, predizborna galama. Sa bilborda, ekrana, iz radija kandidati poručuju da će, gle čuda, biti za pravdu, sigurnost, mir. Ko bi rekao? Kraj je moje prve sedmice provedene u BiH od početka kampanje i gdje god se okrenem, vidim potvrdu tačnosti teze da je ovo država u kojoj je najizvjesnije ono što se u prvi mah čini najvjerovatnijim. Recimo to da od onih što su izgledali kao najgore što politika pamti, ima još gorih.

Nedjelja, 10.9.2006.
Vodim šestogodišnjeg sina u kino. Gledamo animirani film «Automobili». U jednoj sceni scenarista nam prodaje muda pod bubrege drveći o ljepoti starih cesta koje nisu kao autoputevi sjekle zemlju, već su se svijale uz nju. Poslije podne BHT emituje dokumentarno - igrani film o Tuzli, nazvan «Grad na zrnu soli», kojeg je režirao Ahmed Imamović, dok je moja malenkost potpisana kao scenarist. Tuzla je jedan od najvećih, najuređenijih i u zadnjih pet ili šest godina i najljepših gradova u Bosni. Od Sarajeva do Tuzle ima samo 120 kilometara, no Mihael Šumaher ne može stići za manje od dva sata. Smrtnici voze skoro tri, autobus se klacka najmanje 180 minuta. Cesta, naime, ne siječe zemlju nego se svija uz nju.

Ponedjeljak, 11.9.2006.
Godišnjica je terorističkih napada na Njujork. Komentator zagrebačkog «Jutarnjeg lista» Inoslav Bešker piše, pozivajući se na istraživanje profesora kalifornijskog sveučilišta, psihologa Kete Simontona, da Džordž Buš ima najmanji koeficijent inteligencije od svih dosadašnji američkih predsjednika. Prema istom istraživanju, jedino neinteligentnije biće među akterima terorističko – antiterorističkog rata je Osama bin Laden.

Utorak, 12.9.2006.
Danas je utorak i probudio sam se kao pametan, rekla bi da nije žensko gospođica Dora, genijalni lik jednako genijalnog Čiče Senjanovića. Napad razuma ima svoje razloge – počinje Liga prvaka u fudbalu. Glavni junak stadionske groznice prve knjige Nika Honbijana na samom početku tog navijačkog svetog pisma, kaže: «Veći dio dana kada ne razmišljam o fudbalu ja sam totalni moron.» I ja sam. Danas imam razloga razmišljati o čarobnoj igri i bit ću pametan, tačnije - bio sam dok nije počelo. Prva utakmica koju vrle televizije prenose u ovoj sezoni je Čelzi - Verder. I ja koji sam godinama pratio čak i drugu tursku ligu mijenjam kanal u pedesetoj minuti. Moju navijačku inteligenciju vrijeđa susret besmislenih - na jednoj strani Nijemci čiji je nogomet monotoniji od strojeva koraka, a na drugoj igračka postsovjetskog bogataša koji zna pomnožiti broj barela sa dvocifrenim iznosom dolara, ali ne zna da u njegovom timu, makar postali prvaci Galaksije, djeci neće pričati oni što im se koža naježi kada čuju Ju never vouk aloun, ili im dođe da plate koliko treba za dres «Barcelone» na kojem se ne uvijaju slova multinacionalnih kompanija, već piše ime Svjetske organizacije za brigu o najmlađim među nesretnima širom svijeta.

Srijeda, 13.9.2006.
Dosadno mi je, ali neopisivo. Mislim imam ja nekih obaveza, znate ono - odvedi u školu, idi na posao, dovedi iz škole. Potroši se vrijeme, a bude i umora, samo... Ne znači to naravno da su u BiH ništa ne događa. Daleko od toga. Vlada Federacije je okončala kriminalnu prodaju državne naftne komapnije, bivši vojnici prijete demonstracijama zbog neriješenog statusa, predizborna je kampanja pa se na svakoj televiziji neko s nekim svađa. Pitate se možda kako mi može biti dosadno dok me pljačkaju, lažu i dok se Sarajevu sprema saobraćajni kolaps - nuspojava svakog građanskog okupljanja. Moć navike, što bi rekao Miki Manojlović u nekom starom srpskom filmu. Sve se sam ovo već vidio – i privatizacijske skandale, i nezdovoljne ratnike, i slatkorječive političare. Ponavlja se to svake četiri godine i svaki put je sve gore i gore. Rekoh li da mi je dosadno, pardon - depresivan sam.

Četvrtak, 14.9.2006.
U Visokom se održava koncert pod nazivom «Srcem za piramidu», a prikupljena sredstva namijenjena su za nastavak iskopavanja. Izdavaču sam već obećao da će moja naredna knjiga biti baš o piramidama, odnosno o ljudima koji u sjeni Visočice traže čudo što će im živote okrenuti nabolje. Imam, dakle, ideju, samo ne znam kako uklopiti priču koju sam čuo od prijatelja iz Dalmacije. On kaže, a ja mu vjerujem, da je jedan stariji gospodin u Zagori napravio nadgrobni spomenik u obliku piramide. Dotični se posvađao s mlađim bratom, pale su teške riječi i jedan je brat drugome zaprijetio da će mu se «posrat na grob». U Visokom barem vršenje nužde izvan sanitarnih prostorija neće biti problem. Priučeni historičar je temeljito raskopao brda. On te rupe, istina, zove sondama, ali svako ko ima dvije čiste zna da je riječ o običnom – znate već na šta mislim.

Petak, 15.9.2006.
Idem u Tuzlu - da malo budem sin. Majka i djed će se baviti unukom, supruga radi pa ne može na put, ja ću uglavnom odmarati i to cijela dva dana. Nije puno, ali čovjeka veseli.
XS
SM
MD
LG