Dostupni linkovi

logo-print

Napraviše bijedu i siromaštvo...


Emisiju počinjemo rezultatima istraživanja o tome kako žive povratnici, na koji način vide svoju budućnost i da li žele živjeti u multietničkim sredinama. Naime, švajcarski Institut za istraživanje javnog mnijenja „Nadel“ i sarajevska Agencija „Prizma istraživanje“ saopćili su da povratak u Bosnu i Hercegovinu pokazuje relativan uspjeh, ali da još treba raditi na održivosti povratka i procesu pomirenja. Istraživanje, koje je rađeno direktnim intervjuima na 1.800 domaćinstva, pokazuje da dvije trećine povratnika u BiH žele ostati u svojim novim domovima, da je 20 posto njih neodlučno, dok 10 posto ispitanih želi ponovo napustiti svoje domove.

Predstavnik instituta „Nadel“ Rolf Kapel ocijenio je na konferenciji za novinare u Banjaluci da će jačanje ekonomske sigurnosti, smanjenje siromaštva i zapošljavanje značajno poboljšati povratak. On je naveo da, i pored ocjene da je povratak uspješan, još postoje interno raseljena lica i izbjeglice koje čekaju povratak.

Istraživanje navodi i podatke o teškom materijalnom položaju povratnika i pesimističkom pogledu na budućnost. Više od 13 posto povratnika navodi da teško žive, dok 50 opsto ispitanika smatra da se situacija neće promijeniti u narednih pet godina. Ohrabruju podaci koji govore da je velika većina stanovništva spremna živjeti u multietničkoj sredini, ali ne i podaci koji ukazuju da više od 30 posto ispitanika smatra da su prava govora i političke slobode ograničeni. Saopćen je i podatak da u uspješnu izgradnju države BiH vjeruje samo 36 posto ispitanih. Istraživanje, koje je prezentirano u Banjaluci, finansirala je Švajcarska direkcija za razvoj i saradnju , koja je za humanitarnu pomoć u BiH od 1991. godine izdvojila oko 340 miliona eura.

* *

Neke od ocjena iz istraživanja provjeravamo na terenu – u opštini Olovo, u selu Ajdanovići. U ovo selo se vraćaju prijeratni stanovnici i kuće se obnavljaju, ali posla nema. Ni škole, ni prodavnice, ni puta. Djeca pješače šest kilometara, a onda do škole imaju još 14 km koje srećom prevaljuju autobusom. Ljetna slika sela je idilična, ali zima ovdje zna biti teška – duga i hladna. Stanovnike Ajdanovića grije želja da postignu više, ali i sloga među njima.

Najbolji primjer za to su porodice Avdagić i Glišić. Milenko i Ljuba Glišić su već ušli u devetu deceniju života. Fair i Đuma Avdagić imaju dvostruko manje godina, ali im to nije prepreka za druženje i komšijsko ispomaganje. Milenko kaže da je najsretniji kada čuje, preko livade, dječju graju iz kuće Avdagića. Djeci je pak drago kada ih Glišići zovu da im priteknu u pomoć. Prije nego što je Fair uspio obnoviti svoju kuću, stanovao je u Milenkovoj, jer je bila manje oštećena. I danas žive u slozi i dobrosusjedskim odnosima:

F. AVDAGIĆ: Živim sa ženom i četvero djece. Povratnik sam, prvi povratnik u selo Ajdanoviće. Vratio sam se 1996. godine. Živio sam u kući Milenka Glišića do prije tri godine. Onda su nam obnovili kuću, nešto mi, nešto oni. Iako još nije završena, preselili smo se u nju, na svoje imanje. Ima dosta vlage. Poslije zime sam iznio neke kauče jer su strunuli. Nisam u mogućnosti da to sredim, nemam sredstava. Na birou sam evo deseta godina, posla nemam. Nekako preživljavamo. Ponekad radim, sezonski. Troje djece ide u školu u Olovo. Po 20 km prelaze svaki dan – šest kilometara pješice i 14 km autobusom. Najgore je u zimskom periodu. Znao sam po tri kilometra da čistim snijeg da bi djeca mogla ići u školu. Ali eto, nekako se izdržava. Najgore mi je za knjige. Nekako ću se snaći. Živjet se mora. Najgore što nemamo nikakve mehanizacije. Obećali su nam nešto mehanizacije i stoke, kao potporu održivom povratku, ali od toga nismo dobili ništa. Snalazimo se kako znamo i umijemo. Ima ovdje dosta mlade radne snage koja bi radila da ima posla. Ima nas osmorica mlađih ljudi i momaka koji nemamo posla. Živimo nekako, snalazimo se. Da nam je makar poneki motokultivator ili jedan traktor i par krava. Ima ovdje ljudi koji nemaju ni krave, ni ovce. Da nam je bar jedno dva-tri motokultivatora ili jedan traktor sa priključcima. Jer, kada oremo i sijemo, moramo tražiti traktor iz susjednih sela. Dođu ljudi iz Gajine, ilijaška opština, sarajevski kanton, i odrade nam, a pošto nemamo sredstava da im platimo, plaćamo radom. Onda nam dolaze iz Bakića i odrade nam nešto s traktorom, onda iz Dolova… Snalazimo se. Teško je. Ako bi bilo kakve pomoći, neko da nam dođe i da ovo vidi. Imaju ovdje dvije porodice totalno ugrožene. Salem Đogić ima četiri člana obitelji, a ne radi nigdje. Ismet Đogić ima pet članova obitelji, ne radi nigdje. Opština mu je dala materijal i 2.000 maraka za izgradnju kuće i to je utrošio, ali nema sredstava za dalji život. Imamo četverorazrednu školu koja je napravljena prije rata, ali nije završena. Uslijed ratnih dejstava je oštećena. Tražili smo da se obnovi, međutim nema dovoljno djece. Jednu prostoriju su pokušali da obnove, ali ni to nije odrađeno kako treba, propuh na sve strane. Djeca iz ovih susjednih sela, Bakića i Gajina, bi išla u školu ovdje kad bi se obnovila, međutim nema sredstava. Nešto sredstava je odobreno, jedna prostorija je urađena, ali nije adekvatna. Nema mokrog čvora, nema telefona, struje… Ima u sklopu škole jedan objekat od kojeg bi mogla da se uradi jedna manja fabrika, da se tu zaposli do desetak radnika. Za to ne bi trebalo puno sredstava. Pa ako bi neko mogao od ovih biznismena da dođe i da to pogleda, moglo bi se dogovoriti da to odradi, da se ljudi zaposle, da mogu opstati.

M. GLIŠIĆ: Podao sam zahtjev nekoliko dana nakon što je Fair iselio. Godinu dana sam to ganjao, čak sam dobio dopis da se pojedincima neće pomagati s obnovom. Prozore mi je kupio sin i donio, a nešto su mi dali. Krov je bio potpuno strunuo. Dali su mi cement i kreč za maltanje. Dobro mi je – na svom sam. Imam samo četiri ovčice i ništa više. Penzija mi je vrlo mala – 180 KM. A moram sve platiti – struju, drvo… Nema ko da mi nacijepa, pa ja pomalo cijepam i dveram. Moram se pripremiti za zimu. Ko će drugi, ako neću ja? Dok mogu moram raditi, koliko bilo.

RSE: O životu u izbjeglištvu:

M. GLIŠIĆ: Bio sam u Kaljini, dok je Fair bio ovdje u mojoj kući. Jedno pet šest puta sam dolazio i obilazio kuću.

RSE: Je li dobro čuvao kuću?

M. GLIŠIĆ: Jeste. Sve mi je ostalo, ništa falilo nije. Jedino što je sama kuća vremenom ofalila. Za to njega ne mogu krivit. On je sebi morao praviti. Kad sam došao, morao sam da opravim.

F. AVDAGIĆ: To je davno građena kuća, dotrajala je.

RSE: Družite se i dalje.

M. GLIŠIĆ: Družimo. Družim se ja sa svima. Ko sa mnom lijepo i ja s njim lijepo. Ko neće da kaže zdravo, ne mora. Ako je neko nekome poginuo, tome ne zamjeram. Međutim, za ove dvije godine koliko sam ovdje, niko mi ništa ružno nije rekao.

RSE: Jeste li se pokajali što ste se vratili?

M. GLIŠIĆ: Gdje ću se pokajati kad sam došao na svoju zemlju. Da sam se htio kajat, ne bih se ni vratio. Živjet se mora. Najviše je nezgodno što ovdje nema ništa, ni škole, ni prodavnice, ništa. Nama ne treba škola, ali prodavnica bi nam obavezno trebala. Moram plaćati čovjeka da mi dovlači brašno i namirnice iz Olova.

F. AVDAGIĆ: Prodavnica kao objekat nam je ostala. Uz manje opravke mogla bi se ponovo otvoriti. Prije rata je pripadala UPI-ju. Prodavnicu kao objekati smo mi napravili, zajedno sa Olovom, prije rata i to je ostalo, ali bilo bi dobro kad bi neko mogao da je otvori, koliko toliko. Pogotovo u zimskom periodu je teško ići po namirnice u Olovo. Nas je ovdje desetak stalnih domaćinstava i pet-šest povremenih. Na granici sa nama ima još povratnika srpske nacionalnosti i u gornjem dijelu sela. To je sarajevski kanton. Nemamo nikakvih međunacionalnih problema. Slažemo se fino. Inače je ovdje bilo miješano stanovništvo i prije rata. Radi se još, evo nekoliko kuća je nedavno urađeno za ljude srpske i bošnjačke nacionalnosti. Ljudi dolaze povremeno. Ovdje je teško živjeti jer posla nema. Ali eto, nekako se snalazimo. Dobro je. Neka smo na svom imanju, pa će biti bolje ako bog da. Treba se nadati. Ja sam bio u izbjeglištvu, pod šatorima, u jednom mjestu prema Varešu. Onda smo otišli gore u Miznoviće, vareška opština. Odatle smo se preselili u Očeviju. Iz Očevije smo se vratili ovdje i stanovali u kući Milenka Glišića. Ništa nam nije ostalo, kod nas je sve popaljeno do temelja i mi smo to nanovo počeli praviti. Živio sam u Milenkovoj kući sa roditeljima, ženom i djecom. Živjeli smo tu i pomalo pravili. Prvo smo napravili jednu šupicu, pa kolibu, pa štalu i tako. Vratili smo se 1996. godine, a donaciju za obnovu kuće smo dobili nakon sedam godina. Obnavljala je CRA organizacija. Ima nedostataka, kuće nisu primljene do dan danas, komisija neće da ih prihvati. Ima propusta kod svih kuća – mema, vlaga… Neko, ko može, mijenja. Evo baš gore kod Ibre Đogića mijenjaju nanovo. To nije urađeno kako treba. Propusta ima na sve strane. Drugi ljudi su došli u tu organizaciju, oni stari su smijenjeni, ali mi od toga nemamo koristi.

RSE: Kako je izgledao povratak nakon svega što se desilo? Je li bilo straha?

M. GLIŠIĆ: Šta će nas bit strah. Mi smo ovdje živjeli prije rata i danas živimo. To treba odbaciti od sebe. O tome ne treba misliti. Ko je pametan, to će od sebe odbaciti. To je bilo i prošlo. Jest da je urađena velika budalaština, ali šta možemo. Za to je većinom rukovodstvo krivo. Trebali su drukčije riješiti ovo pitanje. Napraviše bijedu, siromaštvo. Morao sam obavezno kupiti dvije-tri ovce. Nemaš šta drugo pomust. Mi smo stari, treba nam mlijeka. Ja silom prilika moram držati ovce. Za krave nemamo. Ovdje je bila dobra ispaša, bilo je i posla, ali najednom sve ode.

LJ. GLIŠIĆ: Mi bi se prvu godinu vratili, ali kod Faira je sve izgorjelo. Htjeli smo mu izaći u susret i nismo se namah vratili. Kada je Fair napravio kuću, onda smo se vratili. I sretni smo što smo se vratili.

RSE: Fair i Đuma su puno mlađi, ali se slažete.

LJ. GLIŠIĆ: Puno su mlađi, naša djeca su od njih starija. Slažemo se, i s njima i s Fairovim roditeljima. Đumine nismo poznavali. S Fairovim smo živjeli u komšiluku i nije moglo biti bolje. Ali kad se zagužvalo, morali smo kud ko.

RSE: Nakon povratka, za Ljubu Glišić je u Ajdanovićima:

LJ. GLIŠIĆ: Lijepo, ne može mi biti ljepše. Osjećam se k‘o da sam se ponovo rodila. Pogledam svoju djecu onim istim putem kojim sam ih pogledala kad su mi iz škole dolazili. Jest da oni nemaju posla, da ne mogu stalno dolaziti, ne mogu nam pomoći, ali nek‘ su nam zdravi. Nije ni njima lako deverat. Kako se meni nekad smuči – djeca nisu s nama, nema posla, ne mogu ih imati ovdje kod sebe kad posla nema. Ali nama dvoma je lijepo, ne može nam ljepše bit. Pomalo radimo, pomalo odmaramo i tako. Djed ima penziju, a ja nemam ništa, pa ga bogami nekada prekorim. Kažem mu: „Nemam ništa svoje“, a djed kaže: „Radi dobro, pa ćeš imat i ti“. Zadovoljni smo. Jest da se ne troši, nemamo šta za potrošit, ali glavno je da se ne patimo. Pomažu nam Fair i Đuma ako nam šta fali. Bili smo se jednom zaglavili u kući, brava se pokvarila. Nazovem Faira i Đumu i eto ti njih doletiše: „Šta je, baba?“, „Ne možemo iz kuće izaći!“. Đuma i Fair nekako otvoriše. Što se tiče komšiluka, mogli smo vrata otvorena ostaviti. Do deset-jedanaest sati ih uopšte ni ne zatvaramo. Nemamo nikakvih problema. Sve je u najboljem redu. Svi se trebaju vratiti, zahvaliti bogu i ljudima i proživjeti na svome koliko toliko. Uvijek sam govorila: „Da mi je doživjet da dođem pred svoju kuću, da se odmorim, da sjednem, kafu da popijem, pa nek‘ namah umrem“. Sve je u redu, sve je dobro, lijep zrak, voće…

M. GLIŠIĆ: Jedva sam čekao da Fair izađe. Šesti dan nakon što je izašao sam podnio zahtjev da mi se da materijal da opravim kuću. Bilo je malo zadržavanja oko toga, ali dočekali smo.

LJ. GLIŠIĆ: Dočekali smo, hvala bogu i hvala ljudima. Nismo imali ni para, niti ičega, pa nam došle komšije, trojica njih, i pomogle nam. Nisu htjeli dinara da nam uzmu.

RSE: Milenko i Ljuba kažu da im pomažete.

Đ. AVDAGIĆ: Jedna s drugom najviše kafu pijemo.

RSE: Đuma Avdagić, najčešće prati djecu dok pješače na putu do škole:

Đ. AVDAGIĆ: Vodim Eminu izjutra u pola sedam. Sad je završila prvi razred. Vodim je u Bakiće na autobus. Vraća se u dvanaest i deset. U pola dvanaest vodim ostale, oni idu u drugu smjenu. Naveče idem opet od kuće u pet sati da ih pokupim. Vratimo se oko pola sedam. Zimi se ništa ne vidim ni u pola pet, a kamoli dalje. Same ih nismo smjeli puštat jer je bilo mnogo vukova. Zimus su ih pobili. Bilo je opasno. Pod kuću nam je došlo šest komada, sto metara od kuće. Onda su napravili hajku između Gajina i Ajdanovića i ubili četiri komada, a jedan im je pobjegao. Ubili su negdje dva, negdje tri, kako im je gdje uspjelo. Viđali smo tragove da su prošli. Onda Fair javi ljudima okolo, pa su ih ubijali gdje god su mogli.

* * * * *

I na kraju obavijest iz sarajevske Opštine Centar.

Služba za upravu za rad, socijalna pitanja, zdravstvo, izbjegla i raseljena lica Općine Centar - Sarajevo objavila je javni poziv za prikupljanje podataka za utvrđivanje socijalno-ekonomskog stanja i potreba povratnika u istočnu Bosnu – Republiku Srpsku. Kako je saopćeno iz Općine Centar, pravo na apliciranje imaju sva fizička lica koja su imala status raseljenog lica na području Općine Centar, a čije je prebivalište do 30. aprila 1991. godine bilo u istočnoj Bosni. Na ponuđenom obrascu, osim standardnih podataka, povratnici trebaju navesti šta im je najpotrebnije – jednokratna novčana pomoć, poljoprivredne alatke, sadnice, pomoć u obnovi stočnog fonda, agregati, školski pribor...

Na ovaj način prikupiće se podaci o potrebama povratnika, te utvrditi prioriteti dodjele donacija povratnicima iz raspoloživih sredstava budžeta općine. Zahtjevi se mogu predavati do 31. decembra na protokol Općine Centar ili putem pošte. Obrazac se može dobiti na info punktu Općine ili odštampati sa općinske web stranice www.centar.ba.

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stučnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br.1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje.
XS
SM
MD
LG