Dostupni linkovi

logo-print

Širenje radničkog dioničarstva u Hrvatskoj?


Hrvatska država većinske dioničke pakete ima tek u nešto više od stotinu poduzeća, ali ta poduzeća imaju više od polovice dugotrajne imovine hrvatskog gospodarstva, a ostvaruju tek nešto manje od petine ukupnih prihoda i imaju skoro četvrtinu svih zaposlenih.

Zato će hrvatsku ekonomsku, ali i političku, budućnost u mnogome određivati i daljnji koraci u privatizaciji. Iz vladajućeg HDZ-a u posljednje vrijeme su stizale najave da bi mogli podržati izmjene ili donošenje novog Zakona o privatizaciji, tako da se u prvi plan gurnu radnici i njihovo pravo na preuzimanje poduzeća u kojem rade. Je li Hrvatska ima zaista mogućnosti, ali i političke volje, za takovu privatizaciju, pitali smo dekana splitskog Ekonomskog fakulteta, doktora Zlatana Reića:

„Postoje realni izgledi da se taj proces intenzivira, da zahvaća i da raste dinamika širenja radničkog dioničarstva. Teško je govoriti koliko ima političke volje. Bilo bi vjerojatno znatno lakše i proces bi išao sigurno puno brže da ima više te političke volje. Nisam baš siguran da je tu politička situacija do kraja jasna i zbog ekonomskih teškoća države i zbog toga što to znači smanjenje priliva u državni proračun.“

Kad je u pitanju radnička participacija, Hrvatska je napravila greške na početku devedesetih, kad se odrekla pozitivnih naslijeđa radničkog samoupravljanja, smatra član uprave „Sardine“ iz Postira na Braču i kolumnist splitskog „Ferala“, Miro Kučić:

„Možete govoriti o socijalizmu kao o nečem dobrom ili lošem, ali kod nas nije postojao pravi komunizam. Živio sam sedam godina u Poljskoj i znam što je pravi komunizam. Kod nas je postojalo nešto što je budućnost čovječanstva, a to je samouprava, samoupravni socijalizam, koji je nešto najljepše što se jednoj zemlji moglo dogoditi. Tvrdim i dan danas, da smo iskoristili samo načela samoupravnog socijalizma i primijenili ih do karaj u razvoju svoga gospodarstva da ne bi imali takve političke sukobe, da ne bi imali ni jedan takav civilizacijski kulturni pad koji smo doživjeli u posljednjih 15 godina, koji je evidentan.“

Kolja Marasović je bio socijalistički direktor splitske „Željezare“ i „Brodospasovog“ rezališta, a danas je na čelu vlastite privatne tvrtke. Gdje je bio efikasniji?

„Ne znam, možda u vlastitoj tvrci jer se tu vidi rezultat koji, ako je pozitivan, ide direktno meni u džep, a ako nije onda je najdirektniji gubitak. U socijalizmu je to bilo drugačije, bila je podijeljena odgovornosti. Mislim da bi danas, kada gledamo srednja poduzeća, bilo vrlo dobro da radnici budu suvlasnici poduzeća i onda se sam od sebe rješava ogroman broj problema. Vlasnik poduzeća, kada ima obične najamne radnike, on sve probleme mora rješavati sam. Kada su radnici suvlasnici, tih problema nema. Oni se bore za svoje akcije, da bi sačuvali i povećali vrijednost akcija, a bore se ujedno i za prosparitet poduzeća i bolju plaću.“

Što se tiče sudjelovanja radnika u sferi odlučivanja, Hrvatska ima složenu strukturu - Radnici participiraju u nadzornim odborima, imaju radnička vijeća, mogu imenovati povjerenike za zaštitu na radu. No, jedno su prava na papiru, a drugo je pitanje kako ih ostvariti jer su zahtjevne zadaće radničkih predstavnika u tijelima upravljanja i nadzora trgovačkim društvima, kaže nam savjetnica u sindikatu tekstila, Svjetlana Šokčević:

„Radnički predstavnik koji želi biti adekvatan sugovornik članovima nadzornog odbora ili uprave, u najmanju ruku mora znati koliko i oni. Koliko postoji volje u Hrvatskoj organizirati kontinuirani oblik izobrazbe radničkih predstavnika, da imamo koledž za radničke predstavnike na kojem bi se, između ostalog, učili i kolegiji kao što su financije, računovodstvo tvrtke i sve ono što bi trebao radnički predstavnik znati?“
XS
SM
MD
LG