Dostupni linkovi

logo-print

Sada je naša kuća opet naša


* * * * *

U ovoj emisiji posjetićemo dvije povratničke porodice u opštini Konjic, jedan od prvih otvorenih gradova u Bosni i Hercegovini.

„“Porodica Andrić, Petar, Marija i jedna od pet kćerki Dana sa sinom Nenadom, vratili su se u selo Bijela u konjičkoj opštini. Iako nisu zadovoljni kvalitetom radova u obnovljenoj kući, sretni su što su opet na svome:

„Vratili smo se u Bijelu, šesta je godina. Problema nemamo nikakvih. Živimo od poljoprivrede. Povratnik, koji je prije nas došao u kuću, bio je osam mjeseci na spratu, a mi smo bili u podrumu. Nismo imali s njim problema. Čovjek je iselio u drugu kuću. Njegov je bio čitav sprat, naš je bio podrum. Tu smo boravili osam mjeseci dok čovjek nije izašao. Evo ovdje je u komšiluku. Svađali se nismo, nije nam nikada ružne riječi rekao.“

O tome gdje su prije povratka bili, Mara kaže:

„Svugdje. Četrnaest smještaja smo promijenili otkad se zaratilo do povratka u svoju kuću. Svugdje smo bili, i u Višegradu i u Srbiji i na Borcima… Premještali smo se iz kuće u kuću, dok nije došlo vrijeme da izađem. Kuća nam se k‘o fol opravila, a opravila se bogme nije.“

„Ostavili su nam staru građu. Sve je ostalo staro, samo su podovi novi. U banji ni pločice udarili nisu, već ostale one naše stare. Nijedne cigle promijenili nisu. Ja sam mazao sa Marom, cigle mijenjao. A koliko su u obračunu digli na njoj, ne znam. Ugradili stara vrata, sklepali prozore, zimi duva…“

„Saznali smo da nam je kuća u projektu i da je urađena. Nama došla deložacija u Višegrad i mi se pokupili i došli. Prićerali smo ono što smo imali. Tu smo i danas, sada je naša kuća opet naša.“

„Imamo svoju vodu. Ja imam penziju, od nje živimo. Imamo malo krompira, nešto kukuruza, za sebe. Kome bi prodao? Kako bih to razvozio? Prije sam imao svoje auto.“

„Imam sestru u Sarajevu, pa nekada raznesem po komšiluku. Neko traži džak krompira, neko džak luka i eto to je, ništa više. Četvero nas je, dijete ide u školu, Dana ne radi.“

„Prije nam ništa nije trebalo, sve smo imali svoje. Živjeli smo, deverali…“

„Vratilo se nas osamnaestero ili devetnaestero.“

„Osamnaestero od starih, ostali su novi.“

„Prije rata je bilo najviše Srba, pa onda Hrvata, pa onda Muslimana. Sve tri nacije su bile.“

I slagali ste se?

„Nije bilo nikad nikakvih problema.“

„Ovog Macić Aliju kad su pitali kako mu je i ima li ikakvih problema, rekao je da nema nikakvih, ali da mu nedostaje njegov komšiluk i ljudi s kojima se pazio, s kojima je djecu gajio, školovao i sve. Ovdje nikad niko od tri vjere nije nikome rekao ni potamose. Pa i ovaj što je bio u našoj kući, i on je iselio k‘o dijete, nikakvih problema napravio nije. Zovemo se na kafu, dođemo jedni drugima.“

Kako je vama, Dano, ovdje?

„ Živjeti se mora. Biće bolje.“

„Ide na biro.“

„U maju je bilo 18 godina kako sam završila školu i još nemam posla. Nemam ni zdravstveno.“

„Ni ona, ni dijete.“

Ide li sin u školu?

„Da, završio je treći i sad polazi u četvrti razred. Nema nikakvih problema, lijepo se slaže sa drugarima, učiteljica ga hvali, dobar je đak.“

Tu su uglavnom bošnjačka djeca.

„Da, on je jedini. Kad im je vjeronauka, oni ga oslobode i puste kući. Nema nikakvih problema.“

„Nema nikakvih problema, nikad nije bilo.“

„Moglo bi biti, i da ga šutne i da ga udari i da mu svašta ružno kaže, međutim nikad se ništa nije dogodilo.“

O tome kako se nekad živjelo Andrići pričaju:

„Ovdje je bilo lijepo. Ne samo meni, već svima. Moglo se raditi preko omladinske zadruge. Nisam ja ni tada imala posla, ali drugačije je bilo. Preko ljeta se radilo. Gdje sad ti možeš da nađeš preko ljeta neki sezonski posao?“

Petar Andrić i njegova kćerka ne propuštaju odlazak petkom u Konjic:

„Idemo na pijacu.“

„Oni svi odu, a ja ostanem.“

„Kad se vratimo, sve ti ispričamo koga smo vidjeli.“

O teškom životu uz jednu malu penziju ne žele da govore:

„Bude dana i mjeseci pa se i zadužimo. Kad penzija dođe, razvlačimo do druge.“

„Samo telefon i struju plaćamo 100 KM.“

Na pitanje da li su se nekada pokajali zbog povratka, Andrići odlučno kažu da se to do sada nije desilo:

„Imamo svoju baštu, svoj ulaz, svoj izlaz. Nit‘ nam ko smeta, nit‘ nas ometa.“

„Jedino mi je žao što više nemam vozilo. Baš kad je najpotrebnije čovjeku, onda ga nema.“

Unuk Nenad ima devet i po godina:

„Škola mi se zove ,Prva osnovna škola u Bijeloj‘. U mom razredu nas ima četvero, a u ukupno nas je šesnaest. Uči nas jedna učiteljica. Smješteni smo po redu, u prvoj klupi prvi razred, u drugoj drugi, u trećoj treći i u četvrtoj četvrti. Nama nešto zada, radimo zadatke ili nešto pišemo, dok druge uči, i obratno. Imam dvoje drugova, zovu se Jasmin i Merima. Drug Nirhad mi je otišao u Konjic, kao i dvojica braće Maksumića. Drugarica imam u manjem broju. Najviše volim matematiku i prirodu. Najviše se mi se sviđa rijeka i malo jezero Zelenik.“

* *

Druga naša odrednica je obnovljeni dom Milana i Jele Kešić, koji su se u Bijelu vratili prije četiri godine. Pune tri su živjeli u zidovima porušene kuće i onda su dočekali da se ona obnovi, i to sredstvima humanitarne organizacije CRS (Catholic Relief Services). S 85 godina života, i Milanovom malom penzijom, kažu da su zadovoljni. Jela čak tvrdi:

„Hvala Bogu, imamo svega. Što se može, pomozite, što se ne može, hvala vam. Kopam, čupam travu, mećem kravi, svašta radim.“

Njihovu kuću je obnovila humanitarna organizacija CRS, a na prijedlog nevladine organizacije Centar života iz Konjica i direktorice Mirjane Guske. Za baku Jelu nije bitno kako se zove organizacija, važno je da su radili dobri ljudi:

„Napravili su je dobri ljudi, svaka im čast. Bog im platio, mi im ne možemo platiti. I tebi koja si došla i potrudila se da nas vidiš. Samo, nije se vratio naš narod, pa nam je zbog toga teško. Tu je mnogo stranog naroda.“

Ko vam pomaže u radovima?

„Bog i komšija. Evo sinoć su nam Nuško i Nuškina djeca nabrali dvadeset kila šiva u voćnjaku. On pomaže, nije mu važno što smo mi pravoslavci.“

„Pomaže nam on. Platimo što možemo, ali često nam pomaže i za džabe. Mi se trudimo da mu platimo, ima četvero djece.“

Može se još raditi iako su godine?

„Mora se. Ja bih volila da odem kod prijateljice, kafu popiti i popričati, ali nemam vremena, moram raditi. Evo sad sam namirila krave. Ja bih voljela sjedit. Ali, opet, dobro je i malo raditi. Imam sina, evo peta je godina da ga nisam vidjela. Bog zna hoću li ga i vidjeti.“

Je li ovo sve vaše ovdje?

„Jeste. Ovdje u ovoj zidini smo mi tri zime i tri ljeta prebivali, dok su nam pomogli i kuću nam popravili. Ovdje je došao neki Nedžad Alić. Odmah sam vidio da mi čovjek istinu govori. Kažem babi: ,Baba, pravi nam se‘. Pogodio je i dan kad će mi doći radnici raditi. S njima sam, hvala Bogu, zadovoljan. Koliko smo mogli, mi smo se revanširali. Govorili su da nisu pošteniju, a siromašniju porodicu do sada sreli. Ostavljali su svoje alate tu kod nas. Međutim, slabo nas pomaže opština. Slabo me pomažu s drvima za peć, a mogli bi mi pomoć. Ja sam zahvalan šta mi god ko učini. Ovo mi je pokrio Hamzo Tučaković iz Glavačićeva, kao i ono štale. Neću mu to zaboraviti ni na onom svijetu, iako sam mu pošteno platio, a on je to jedva primio.“

Je li vam bilo teško odavde otići?

„Jeste, ali sve se može pretrpiti. Tu su mi dolazili ljudi bez obzira na nacionalnu pripadnost. Uvijek ima neko jači od jačeg pa zavadi narod. Do jučer bili komšije, a sutra pucamo jedan na drugog. Ljudi su me, bez obzira na nacionalnu pripadnost, obilazili, pozdravljali, i ja njih. I to mi je mnogo pomoglo. Ko me slatko pozdravi, ja ga sedam puta slađe pozdravljam. Penzije imam 114 KM. Većinom potrošim na lijekove.“

Bračni par Kešić, uspio se vratiti na svoje i nastaviti život tamo gdje je tokom ratnih godina nasilu stao. Trenutno, najveća briga je kako nabaviti drva za zimu. Uz nju ide i nada da će humanost ponovo pokucati na njihova vrata.

* * * * *

Organizacija CRS (Catholic Relief Services), u Bosni i Hercegovini provodi projekat „Trajna rješenja za korisnike kolektivnih centara“. Zahvaljujući ovom programu, Sabina Hodžić se sa svojom porodicom vratila u Bratunac. Najupečatljiviji momenat nakon povratka za nju je ulazak u školu sa djecom:

„Nisam imala snage da dovedem djecu u školu, bilo me je strah. U ponedeljak sam ih odvela i toliko su me lijepo prihvatili, pedagog, direktor, učiteljice. Posebno pozdravljam učiteljice Sofiju i Valentinu. To su učiteljice mog Envera i Vehidina. Prihvatile su ih kao svoju djecu. Prihvatila su ih i ostala djeca, pomažu im, tako da je moj Vehidin dosta toga savladao, tako i Enver. Mnogo sam im zahvalna na tome. Bitno mi je da su djeca sretna i zadovoljna. Muž ne radi, ima penziju od 150 KM.“

O životu u kolektivnom centru Sabina kaže:

„Bila sam 11 godina u kolektivnom centru u Tuzli, prognaničko naselje Mihatovići. Tu sam došla nakon pada Srebrenice. Davali su i hranu i odjeću i obuću, sve su davali što su mogli. Međutim, prezadovoljna sam što imam svoju kuću.“

I Jasmin Muminović je obuhvaćen programom povratka u Bratunac:

„Godine 2003. smo prvi put došli autobusima. Kad smo došli našli smo porušene domove, sve je bilo zaraslo, tako da nismo mogli prepoznati gdje smo prije živjeli. Međutim, UNHCR se postarao, dao nam je nekih poljoprivrednih alata kojim smo odmah započeli čišćenje tih terena i porušenih kuća. Tako da smo u 2004. godini imali prve povratnike – pet domaćinstava – koji su se vratili u svoje devastirane kuće, podrume ili u po jednu sobu u kojoj se moglo živjeti. UNDP je donirao izgradnju puta, jedno kilometar puta, i to je super izašlo. U 2004. godini smo imali mnoge posjete raznih organizacija, ali su se bojali da ulažu u taj projekat kod nas, jer bila je problem voda. Takoreći pukim slučajem pojavio se taj CRS i uzeo nas. Uradio je 12 kuća sa infrastrukturom, znači vodom i strujom. Prvo dijete mi je rođeno u Srebrenici 1994. godine, a drugo na Ježevcu, u kolektivnom centru u Banovićima. Život u kolektivnom centru nije toliko podnošljiv. Dijelili smo sobu, tri sa tri, sa još jednom porodicom, koja je takođe imala dvoje djece i stariju majku. Ja sam živio sa dvoje djece i sa ženom. To su bili nenormalni uslovi. Veliki je pomak odmaći se od kolektivnog centra. Želio bih da kažem da kolektivne centre treba zatvarati jer to nije za život.“

* * * * *

Pred kraj emisije nekoliko vijesti:

Predsjednik Stambene komisije Općinskog vijeća Tuzla Mersed Šerifović izjavio je da će općina Tuzla u narednih godinu dana, kroz proces provođenja Zakona o povratku stanova, imati na raspolaganju još stotinjak stanova. Ovi su stanovi, pojašnjava Šerifović, do sada korišteni kao privremeni, alternativni smještaj za izbjegle i raseljene osobe. Zakonom se predviđa da se stanovi koji su do sada korišteni kao privremeni smještaj za izbjegle i raseljene osobe, nakon njihovog povratka u prijeratna mjesta stanovanja vrate firmama koje su raspolagale stanovima do 1992. godine. Važno je da firme nisu u međuvremenu privatizovane. U slučaju da jesu, stanovi će biti dodijeljeni općinama na čijem se području nalaze. Šerifović navodi da će najveći broj stanova biti dodijeljen pripadnicima boračkih kategorija, te istaknutim kulturnim i društveno-političkim radnicima.

Devetnaest porodica iz Ilijaša i tri iz Vogošće, sa statusom raseljenih osoba, potpisali su sa predstavnicima vlasti Kantona Sarajevo i općinskih vlasti ugovore o obnovi njihovih prijeratnih domova. Ugovori su potpisani na osnovu Protokola o udruživanju sredstava za sanaciju 330 stambenih jedinica u Kantonu Sarajevo. Vrijednost projekta u Vogošći je 450.000 KM, a u Ilijašu 540.000.
XS
SM
MD
LG