Dostupni linkovi

logo-print

Bolja budućnost


Crnogorska budućnost zavisi, dakle, od pitanja većine: hoće li vlast imati dovoljno glasova da ostvari apsolutnu vlast ili će, ovog puta, prevagnuti zbirna snaga opozicije?

Vladajuća koalicija se uzda u svoj ključni politički rezultat, pobjedu na majskom referendumu: u državnom vrhu se nadaju, kad su već obezbijedili državu, da će im građani dati šansu da ispune i druga obećanja.

Problem je, međutim, u snazi Demokratske partije socijalista i slabosti Socijaldemokratske partije: u suštini sve zavisi od veće stranke. Istini za volju, DPS je tokom posljednjih osam godina sebe mijenjala: od apologeta rata preobrazili su se u promotere mira, od boraca za zajedničku državu postali su zagovornici nezavisnosti, umjesto evropskih sankcija okrenuli su državu u pravcu Evrope...

Mnogo toga je danas drugačije, osim jedne stvari: Đukanovićeva stranka ne odustaje od namjere da čuva monopole. I prije izborne kampanje u vrhu DPS-a razmišljalo se o samostalnom nastupu. Samo ih je strah da neće dostići potrebnu većinu omeo u namjeri da krenu sami. Nedavna najava portparola DPS-a – kako bi bila politička budalaština da se prave postizborne koalicije – dokaz je da se DPS lakše odriče partijskog programa nego partijskog monopola.

U stvari, DPS ne zna što da radi ako izgubi apsolutnu većinu. Kao što je velika tajna: što bi opozicija zaista uradila ako Bulatović, Mandić i Medojević zajedno osvoje većinu?

Blok za zajedničku državu se raspao: Bulatović je na pola puta ka građanskoj stranci, dok je njegov bivši partner Mandić zabrazdio u pravcu nacionalizma. Sada se pojavio i Medojević da dijeli opozicioni kolač. Čak i ako uspiju da zajednički budu jači od vladajuće koalicije - teško će se dogovoriti: Medojević bi da krene u reforme ali sam nema snage, Bulatović ima snage ali njegova partija nije zrela za reforme, dok se Mandić uglavnom bavi utvrđivanjem procenta srpstva u krvi crnogorskih građana.

Čak i da se nekako skrpe zajedno to ne bi bila većina negoi zbir tri manjine. Takva vlada samo bi se bavila progonom prethodne vlade: bio bi to rimejk antibirokratske revolucije.

Pitanje je da li Crna Gora ima snage za još jednu lavinu političke buke i bijesa. Kao što je velika dilema kuda će Crnu Goru odvesti sadašnji monopoli vlasti – možda najbrže u status kolonije krupnog kapitala.

Zato je najbolje da 10. septembra - niko ne dobijesve što hoće. Da vlast ne bude apsolutna, već parlamentarno kontrolisana kroz postizborne koalicije, a da opozicija ne bude do nogu potučena već da ima mogućnost da razmišlja o novom programu umjesto što se nadaju novim progonima. Prosto: da se otvori prilika da dva dijela Crne Gore budu potrebna jedni drugima: samo tako će i jedni i drugi morati da se mijenjaju i tek tada Crna Gora ima šansu.
XS
SM
MD
LG