Dostupni linkovi

logo-print

Danas Kotor nema trgove..


Ratimir MARTINOVIC, pijanista sa kotorskom i novosadskom adresom

Subota, 26. avgust 2006. godine
Poslije skoro dva mjeseca ova subota me dočekala u Novom Sadu. Nisam ja nju čekao, čekala je ona mene, i ona i Novi Sad. I kao što ko zna koliko drugih subota, datuma, sati, ljudi, događaja čeka na mene, tako i ja potpuno nesvjestan nekoga ili nešto čekam. Ali iz glupog umišljaja da smo mi ti koji vladamo situacijom, trudimo se stalno da realnost formulišemo potpuno obrnuto od života koji nam se zapravo dešava.
Na svega 500 kilometara od Kotora ovdje u veliko caruje jesen. Ne znam kada je stigla, ali je svakako uranila. Kupovina poklona za svadbu dragog prijatelja, pa ljudi, pa muzika, pa svadba. Da nisam ovih dana bolešljiv, kao što jesam, vjerovatno bih više uživao u trubačima i scenu ponuđenu. Ovako, držao sam se po strani i kao Pepeljuga nestao u ponoć.

Nedjelja, 27. avgust 2006. godine
Pozivi sa primorja. U septembru imam dogovore sa grupom kreativnih ljudi oko jednog pilot projekta koji za cilj ima da Kotor definiše kao grad umjetnika i umjetnosti, što je njegova jedina mogućnost trenutno u priči o turističkom razvoju Kotora. Ideja je da se na svakom trgu rađa umjetnost, da grad nema samo manifestacije koje su postale najatraktivniji produkt Crne Gore, već da na starim pjacama okupamo umjetnike koji će stvarati na očigled svih. Na jednoj pjaci slikari, na drugoj glumci, trećoj muzičari, arhitekti, fotografi, keramičari. Danas Kotor nema trgove. Pojeli su ih kafići. Nema ni palate, ni crkve - prekrile su ih tende. Možda je cijela ova ideja, cijeli ovaj projekt preuranjen. Ne znam. Svjestan sopstvene prevelike ambicije branim se poslovicom - Što je mrak oko tebe veći, to će biti veća svjetlost ukoliko zasvijetliš.
Familija Martinović dobila je u srijedu, 23. avgusta, svog prvog muškog nasljednika. Mali Pavle stiže kući sutra zdrav i prav. Ime je dobio po pokojnom dedi. Vjerujem da bi i on danas, poput mene, ponosnog strica, iako ne pitan u cijeloj stvari, bio srećan primajući čestitke.

Ponedjeljak, 28. avgust 2006. godine
Gotovo da sam zaboravio kako izgleda Novi Sad i život u njemu. Prijao mi je taj zaborav, skoro isto koliko mi prija i Novi Sad. Po nekim podacima danas je ovdje najveće gradilište u Evropi. Čitavi kvartovi niču za manje od jednog godišnjeg doba. Jedino što smrdi u cijeloj toj priči su razne inicijative za nazive ulica. Ako je cijena ovih novih kvartova i popločanih ulica da nose pečat sramne prošlosti, onda je bolje da se do neke bliske budućnosti zadovoljimo blatnjavim ulicama nepostidnih naziva. Nemojte ništa da gradite. Lakše će se podnijeti blato pod nogama, nego zla simbolika natpisa nad glavama.
Poslije tri dana sjedam ponovo za klavir. Moj bijeg od ovakve stvarnosti. Potvrđeni su datumi recitala i koncerta u Engleskoj za novembar i mart. Prije toga, koncerti u oktobru.

Utorak, 29. avgust 2006. godine
Kiša i sivilo. Avgust je 29., a 17 je stepeni. Apokaliptično slutim da su ovo tek nagovještaji velike osvete prirode za svo zlo ljudskog roda. Ili da parafraziram Ahtisarija – Mnogo smo grešni kao rasa.
Provjeravam mail-ove. Koncerti u Hrvatskoj, Meksiku, u novembru, decembru. Tome se radujem. To znači i koncerte u SAD-u, ali i brćkanje u Atlantiku usred zime. Šta ću. Rođen sam na Mediteranu - mora i sunca mi nikada dosta.
Stižu ponude iz Kanade za saradnju sa KotorArtom. Ove godine obilježili smo petu godina postojanja sa svega jednim jedinim koncertom – Mocartovim rekvijemom. Razlog? Oproštaj od našeg počasnog predsjednika, don Branka Sbutege. Bio je nevjerovatan, različit, obrazovan, angažovan na toliko strana. Čuo sam skoro kako je šteta da don Branko, sa svojim kapacitetom, nije ostavio dovoljno traga - ni objavljene knjige, ni pjesme, ni titule u crkvenoj hijerarhiji. Ražalostilo me to neshavatnje, jedna glupa potreba za materijalizovanjem nečije egzistencije. Ono što ostaje poslije nečijeg odlaska ne mjeri se brojem knjiga, nagrada, novinskih članaka, ne mjeri se uspjesima. Sve to, prije ili kasnije, ode uz vjetar. Nečija veličina počinje upravo tamo gdje prestaju dometi sujete. Ona leži u iskrenosti svejdočanstva jednog posvećenog života i u prostoru koje to svjedočanstvo zauzima u dušama onih koji ostaju. E to je don Branko ostavio za sobom. A zar se može više?

Srijeda, 30. avgust 2006. godine
Još jača kiša i još veće sivilo. Napolju 13 stepeni. Vozim do centra Beograda punih pola sata. Saobraćaj u potpunom kolapsu. Čujem komentara na Studiju B da Beograd danas izgleda kao prava metropola. Velike gužve učinile su da liči na big apple. Sudeći po tome onda je i Kotor tokom ljetnih mjeseci, ako ne big apple (New York), onda nekakav small meloun, recimo Berlin. Kakva glupost. Sami Beograđani ne znaju zašto je Beograd, Beograd. A Beograd jeste svijet.
Zato svi Crnogorci misle da znaju šta Crnu Goru čini svijetom. More, sunce, plaže, planine. Nije. Skoro me jedan funkcioner prosvijetlio rekavši mi kako je poslije 21. maja Crna Gora postala hit u Evropi. Cijene nekretnina stalno rastu, stranaca je sve više, vrti se reklama na Euronews-u i CNN-u, ali vode i struje u otadžbini još uvijek nema dovoljno. Nema nikoga na autobuskim i željezničkim stanicama da ljubazno odgovori na uobičajena i sasvim neuvredljiva pitanja. Ne daj Bože da vam sudbina namijeni da se olakšate u toaletima spomenutih stanica. Pa ipak je Crna Gora prije svih stekla titul ekološke države i zato svima, prestrašnom higijenom u toaletima, valjda treba sugerisati svođenje tih neekoloških radnji na minimum. Ali pored svega, Crna Gora, naročito poslije 21. maja, jeste svijet. I tek treba biti njegov ponosni dio, samo što neki u njoj to nikako da prihvate.

Četvrtak, 31. avgust 2006. godine
Čitam u novinama - Češka ukinula vize za građane Crne Gore. Odluka stupa na snagu odmah. Da sam znao, mogao sam dogovoriti sa urednicima da dođem lično do Praga i iz studija pročitam ove moje skice sedmice. U Pragu sam posljednji put bio 1998. godine na jedan dan.
Provodim nekoliko dana u Beogradu. Prijatelji, sastanci, obaveze.

Petak, 1. septembar 2006. godine
Nije mi jasno da li je već ili tek 1. septembar. Datum kaska za vremenskim prilikama, kao što ja imam osjećaj da godine kaskaju za mnom. Kako bilo, znam samo da mi je ostalo još malo više od mjesec dana do tridesete. Meni je to bitan datum. Ono što još pokušavam da saznam to je da li mogu nekako godine da prilagodim životu ili ipak moram život godinama? U raskoraku uvijek.
XS
SM
MD
LG