Dostupni linkovi

logo-print

Gde su granice verbalnih izleta političara?


* * * * *

Seriju ovonedeljnih čudnih izjava otvorio je Milorad Dodik, premijer Republike Srpske. Beogradski tabloid „Kurir“ objavio je u ponedeljak izjavom premijera Dodika najavljenom krupnim slovima na naslovnoj stranici: „Kad god se vratim iz Sarajeva, moj sedamnaestogodišnji sin me pita: ,Tata, kako je bilo u Teheranu?‘.“

Dva dana kasnije, predsedavajući Predsedništva BiH Sulejman Tihić poručuje političarima srpske nacionalnosti koji neprestano govore o referendumu o izdvajanju Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine „da je BiH neupitna i da, ako se nekom ne sviđa, može otići negde drugo“. Erduan Katana:

Opšta je ocjena da 10 dana prije zvaničnog početka kampanje za opšte izbore u Bosni i Hercegovini, većina stranaka koristi retoriku primjerenu strankama desnije orijentacije, pa se stiče dojam da su bosanskohercegovački političari u ovih 10 godina samo napravili krug i ponovo se vratili na početak. Zaštite nacionalnih interesa Srba, Hrvata i Bošnjaka dominantne su teme, pa se 10 godina uloženih u obnovu suživota i izgradnju demokratije nakon rata u BiH čini uzaludnim. Portparol Transparency International Srđan Blagovčanin smatra da su sve predizborne kampanje u BiH u proteklih 10 godina imale isti obrazac:

„Imamo, dakle, u predizbornoj kampanji jednu nacionalističku retoriku, stvaranje atmosfere straha s ciljem homogeniziranja biračkog tijela, kako bi do sada vladajuće nacionalističke partije ostvarile pobjedu na izborima, a s druge strane poslije izbora oni nemaju apsolutno nikakav problem da funkcionišu u koalicijama, a funkcionišući na način – nemojte se vi interesovati za naše kriminalne radnje, a mi nećemo za vaše. I ta je koalicija zaista u ovih 10 godina funkcionisala savršeno, u interesu i samo u interesu vladajućih elita, a na uštrb građana.“

Biranje po sistemu straha od drugih u prethodnim izborima dalo je rezultata, pa su i neke stranke lijeve orijentacije očigledno shvatile da na ovaj način mogu dobiti više glasača, smatra predsjednik Liberalno-demokratskog saveza Lamija Tanović:

„To je zato što kod nas još uvijek funkcioniše princip – uplašiti glasače i reći – ako ne budete glasali za nas, ovi drugi će glasati za ove njihove i onda smo mi propali. To je sistem.“

Potpredsjednik Socijaldemokratske partije BiH Slobodan Popović:

„Ovo što se dešava prije zvaničnog početka predizborne kampanje, znači prije 1. septembra, zaista je nešto što, mislim, ni najveći pesimisti nisu mogli očekivati da će to baš ovako izgledati. To, po nama iz SDP-a, znači slijedeće: ipak većina političkih partija u svojim programima i predizbornim programima nema odgovore na ključna pitanja koja su danas realni problemi građana BiH, bez obzira u kom dijelu BiH žive, dakle, bez obzira da li žive u RS-u ili u Federaciji, da li su Srbi, Hrvati, Bošnjaci.“



Dobar dio javnosti, zbunjen ponašanjem političara, stoga se pita kome i zašto pokloniti svoje povjerenje, pa bi se moglo desiti da jedini odgovor koji će dati 1. oktobra jeste neizlazak na izbore. Je li navodno pitanje sina premijera Milorada Dodika: „Tata kako je u Teheranu?“ nešto uobičajeno u predizborno vreme ili je pak reč o izjavi koja ukazuje na neke ozbiljnije, veće probleme?

Hidajet Repovac, profesor sociologije iz Sarajeva smatra da ovakva izjava tek predstavlja deo ratne politike urbicida, borbe protiv urbanog, što je u ratu personifikovao grad Sarajevo:

„Ovih dana sam se više bavio kulturnim događanjima u Sarajevu nego politikom, tako da me nisu mnogo ni interesirala ta predizborna prebijanja računa i predizborne kampanje, nego me je interesirao Sarajevo Film festival, jedan kulturni događaj koji govori da je Sarajevo više u Evropi i u svijetu nego što je okrenuto recimo prema Teheranu. Tako da ne znam iz čega premijer Dodik izvlači taj zaključak da je Sarajevo slično Teheranu i da je takav utisak ponio sa sobom u Laktaše, odnosno u Banjaluku. Ja sve više shvaćam da je iz tih centara nekako i kretala mržnja prema Sarajevu kao kulturnom centru. Upravo zbog toga mislim da se prema Sarajevu i formira jedna vrsta mržnje da bi se pokazalo da Sarajevo propada ili da nestaje kao taj centar. A ustvari Sarajevo sve više jača kao kulturni i evropski centar. Nije kriv Dodikov sin što je pitao za Teheran, krivi su oni koji su ranije pripremali mržnju prema Sarajevu. Dijete možda ni ne zna kako Sarajevo izgleda. Sa stanovišta Laktaša i drugih okolnih banjalučkih sela ono nije ni moglo steći pravi dojam o tome da je Sarajevo ustvari sebe četiri godine branilo duhom i kulturom svojih plemenitih graditelja i da je opstalo zahvaljujući svojoj kulturi i svojim graditeljima. I upravo iz tih razloga ne znam otkud komparacija Sarajeva sa Teheranom. Meni Sarajevo više liči na Budimpeštu, Prag ili Beč, jer je imalo više veze sa ta tri kulturna evropska centra nego što je imalo sa Teheranom. Sa Teheranom nema ama baš nikakve veze.“

* * * * *

U Srbiji se ponavlja već mesecima serija izjava predstavnika Srpske radikalne stranke na račun vicepremijerke Ivane Dulić Marković, po nacionalnosti Hrvatice. Seriju je otvorio poslanik Zoran Krasić u parlamentu:

„Uzmite vašeg potpredsednika Ivanu Dulić Marković i ona pokupi ove njene ustaše i dovede da budu savetnici.“

„To je sramota!“

„Što sramota? Koga sramota? Mene da bude sramota? Gde joj je bila rodbina? Gde joj je bio brat, u Vojsci Republike Srpske ili zenga? Šta je bio?“

Imaju li političari bilo kakve koristi od ovakvih izjava, odnosno da li im to podiže rejting među glasačima? Svetlana Logar, psiholog, istraživač medija u Strategic Marketingu, jednoj od vodećih agencija za istraživanje javnog mnjenja u Srbiji, kaže da su ovakve izjave tek slika vremena i vrednosnog sistema u društvu:



„Takve izjave, kao što je bila sada na primer ova izjava predstavnika Radikalne stranke vezana za gospođu Dulić i sve slične izjave i nacionalistički ispadi, u suštini ne utiču mnogo na stavove javnog mnenja. To je relativno jednostavno i objasniti. Ljudima koji podržavaju na primer Srpsku radikalnu stranku, po njihovom sistemu vrednosti, po njihovoj nekakvoj opštoj filozofiji života, taj način razmišljanja je već blizak, zato radikale i podržavaju. Niti radikali, niti bilo koja druga stranka, niti političari se nisu sa takvim izjavama ovog trenutka pojavili. Oni su već dosta dugo ovde na političkoj sceni i to nije nikakvo iznenađenje, nije ništa novo. Dakle, to je ono što je manje ili više u skladu sa sistemom vrednosti tih ljudi i teško se može očekivati da će takva neka izjava odjednom da promeni mišljenje ljudi. Kada bi oni bili protivnici takvih stavova – u ovom slučaju su oni usmereni prema gospođi Dulić, drugi put će biti neko drugi, a ranije je bio neko treći – da je njihov sistem vrednosti drukčiji, da oni ne prihvataju takav način mišljenja, pa oni ne bi ni bili podrška radikala. Širi pomaci se dešavaju i čitav sistem vrednosti jednog društva se menja na jedan mnogo finiji i mnogo suptilniji način. Vi ste imali periode kada je takav način mišljenja u nekom smislu, iako ne u bukvalnom, prosto bio sankcionisan u društvu, stizala je poruka da to nije vrednosni sistem koje ovo društvo odobrava. To je bilo posle smene Miloševićevog režima. U to vreme ste imali jedan pad radikala, naročito posle atentata na Zorana Đinđića. O čemu se radilo? Prosto se negovao neki drugi vrednosni sistem u društvu, tako da se sa tačke gledišta jednog prosečnog čoveka osećalo da nije društveno prihvatljivo biti ekstremni nacionalista, da nije društveno prihvatljivo na taj način praviti razlike između ljudi. Postepenim negovanjem takvog sistema vrednosti društvo postaje tolerantnije i može da se menja. Međutim, kod nas je u poslednjih par godina, odnosno kako se završilo i vanredno stanje i novi izbori, kako se prosto nekako pojavila, došlo do restauracije takvog jednog sistema vrednosti u javnom mnenju. Prilično veliki broj građana opet podržava ekstremni desni nacionalizam i takve izjave će ga teško poljuljati.“

* * * * *

Česti verbalni ispadi političara koji se mogu čuti za parlamentarnom govornicom ili na javnoj sceni postali su dio hrvatske političke svakodnevnice. Rasistički, nacionalistički ili seksistički ispadi političara, tek u rijetkim prilikama nailaze na osuda javnosti, a u najvećem broju slučajeva čak nailaze na simpatije. Tako se prostačenje, vulgarnost i primitivizam, umjesto uglađenosti, pristojnosti i uvažavanja, nametnuo kao poželjna osobina, koja sve više dominira u javnom životu.

Stoka sitnog zuba, jalnuški diletanti, smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, bio je samo dio uobičajene retorike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji je na taj način kvalificirao oporbu i svoje brojne neistomišljenike. Tuđmana su u takvom načinu komuniciranja imitirali mnogi od nekadašnjih saborskih zastupnika poput Ante Kovačevića ili Ljube Česića Rojsa, dok je danas tu ulogu uglavnom preuzeo saborski zastupnik Branimir Glavaš. Posljednjih mjeseci on se žestoko obračunava sa svima za koje misli da stoje iza sudskog procesa kojem je izložen zbog osnovane sumnji u ratni zločin – od premijera Ive Sanadera i predsjednika Sabora Vladimira Šeksa, do načelnika osječke policije Vladimira Fabera, koga Glavaš, u svom stilu, ovako opisuje:



„To je najprljavija laž jednog beskarakternog, amoralnog čovjeka koji obnaša dužnost načelnika policijske uprave. Faber je toliko prljav i beskarakteran čovjek koji je u stanju napraviti i takvu stvar – organizirati i montirati čak i takve ozbiljne stvari poput fizičke prijetnje pojedincima, poput razbijanja prozora pojedinim ljudima koji će se pojaviti kao svjedoci. Bojim se da je u stanju čak i organizirati da se nekome baci bomba u dvorište ili pod auto, a da bi se za to optužio ja, kako bi se prikazalo da zastrašujem i utječem na svjedoke“

Komentator tjednika Feral Tribune Marinko Čulić smatra kako je upravo Franjo Tuđman bio rodonačelnik takve retorike, te kako su je od njega preuzeli i Glavaš i njemu slični:

„Ja to doživljavam kao odraz Tuđmanovih vremena i načina na koji je on komunicirao sa svojim neistomišljenicima, ali istodobno i raspada tog sistema komuniciranja. Naime, u Tuđmanovo vrijeme se također psovalo sve u šesnaest, ali glavni psovač, glavni verbalni linčer bio je sam Tuđman, a ostali su se morali tome prilagoditi i biti barem za oktavu tiši. Sada kada je on umro, svaka šuša se javlja s tim svojim verbalnim eskapadama i linčerskim načinom izražavanja, tako da to postaje gotovo manira.“

Niska razina javne komunikacije koja godinama vlada u hrvatskom političkom prostoru i koja se često može označiti kao psovačka, primitivna i necivilizacijska, prolazi nekažnjeno, a kod dijela biračkoga tijela, kaže Čulić, čak izaziva divljenje:

„Što se tiče ovog psovačkog, linčerskog komuniciranja, on se na neki način nametnuo kao neka vrsta junaštva – tako se melju protivnici i ako se oni tome nisu u stanju suprotstaviti, ništa bolje nisu ni zaslužili. To je zapravo postao jedan način komuniciranja koji je vrlo in, ljudi vide da to prolazi, da se na tome mogu stjecati neki poeni, i to poeni u smislu ostvarivanja veće vlasti, i naprosto to doživljavaju kao nešto kako politika mora izgledati.“

No, profesor novinarstva na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, dr. Stjepan Malović i medije drži odgovornim za činjenicu da primitivizam dominira javnim prostorom. On kaže kako neki mediji upravo traže i potiču takve osobe, smatrajući da njihove grube i necivilizacijske izjave, prodaju novine:

„Mediji jure za senzacijom. Ta jedna pošast, tabloidizacija senzacionalizma, agresivnog primitivizma, smatra se da prodaje novinu, da je to nešto što se čita i onda oni jure prema takvima. Ja se zapanjujem uvijek iznova kada vidim koga novinari stavljaju u prvi plan i kome posvećuju pažnju. U doba kad se poštivaju nekakvi profesionalni kriteriji i standardi, onda većina tih ljudi, većina tih izjava ne bi nikad ugledala svjetlo dana, zato jer one ne mogu proći profesionalne standarde.“

Malović, međutim smatra da se ipak krivnja zbog toga ne može prebaciti samo na novinare, već i na vlasnike medija, koje isključivo zanima profit, a njega je jedino moguće ostvariti dobrom nakladom novina ili slušanošću i gledanošću emisija. Upravo zbog toga podilazi se primitivizmu, verbalnom linču i prostakluku najniže vrste, koji njihove protagoniste pretvaraju u junake bez dlake na jeziku.

* * * * *

U Crnoj Gori je u prošlosti bilo ovakvih izjava kakvih danas ima i u Srbiji i u BiH i u Hrvatskoj, ali se situacija nakon referenduma poprilično smirila. Čak i u samoj referendumskoj kampanji nije bilo ovakvih primitivizama kakvih ima u Bosni i Srbiji.

Radoje Cerović, psiholog, stručnjak za komunikacije i politički marketing koji radi u Italiji i Crnoj Gori:



„Moram reći da je u odnosu na kraj devedesetih godina, dakle u odnosu na neko Milošvićevo vrijeme, došlo do evolucije na medijskom i političkom prostoru Crne Gore, tako da su te vrste izjava postale mnogo rjeđe, u svakom slučaju karakter tih izjava je mnogo blaži. Mi u političkom marketingu razlikujemo tri kategorije: postoji nešto što se zove negativna politička kampanja, nešto što se zove vrijeđanje političkih protivnika i nešto što se zove govor mržnje. To su tri gradacije, od najslabije ka najjačoj. Govor mržnje je u suštini karakterističan za neke ratne ili pseudoratne uslove, za podizanje tenzija, za stvaranje nekih izuzetno zategnutih, prije svega međunacionalnih i međuvjerskih situacija. Krajem devedesetih godina je to bilo izuzetno prisutno i ono što je najgore, to je u jednom trenutku išlo na ruku određenim političkim grupacijama. To je vrlo paradoksalno u suštini, ali one su dobijale glasače zazivajući vjersku ili nacionalnu mržnju. Otkako su se političke okolnosti promijenile, došlo je do jedne značajne transformacije u Crnoj Gori i jedne značajne evolucije. Sada imamo samo rijetke primjere. Prije par dana smo imali jednu dosta uvredljivu izjavu gospodina Momira Bulatovića koji se na neka mala vrata vratio na politički prostor Crne Gore. On se na Televiziji IN dosta uvredljivo izjasnio o drugom opozicionom lideru, gospodinu Predragu Bulatoviću.“

Svetlana Logar iz beogradskog Strategic Marketinga slaže se da je Crna Gora odmakla od načina izražavanja kakav postoji u Srbiji, ali dodaje da smatra da bi upravo u njenoj zemlji rešavanje nekih fundamentalnih, suštinskih problema moglo pomoći suzbijanju pojave o kojoj je reč:

„Crna Gora je postigla nezavisnost. Crnogorci su imali svoj cilj, imali su svoju viziju, to su postigli i mogu da kažem da su stekli nekakvo samopoštovanje i jasnu definiciju ko su. Stekli su, rekla bih kao psiholog, identitet, sopstveni identitet u vidu nove države, koju će naravno sada graditi. Kada god imate nekakvu satisfakciju te vrste, daleko ste spremniji na toleranciju. Upravo to se u Crnoj Gori sada veoma dobro oseća. Sve ove zemlje, kao što je i naša, koje su pod neprestanom frustracijom potpunog gubitka sopstvenog identiteta, nespremne su da se suoče same sa sobom, da raščiste sa svojom prošlošću, da uspostave jedan novi sistem vrednosti ili da ga restauriraju. Takve primere možete da nađete u istoriji. Psihološki gledano to je uvek tako. Nadam se da će u relativno skoroj budućnosti i ta naša frustracija da se završi, da ćemo povratiti i definisati sopstveni identitet kao društvo, kao građani, pa i kao nacija, i tada ćemo u suštini biti mnogo spremniji za sve oblike tolerancije i mnogo spremniji za jedno iskreno, autentično sankcionisanje i odbacivanje takvog sistema vrednosti i takvih izjava kakve se danas čuju.“

Radoje Cerović podseća na poznat slučaj iz Crne Gore kada je upravo žestoka retorika koštala političare čak nestanka stranke:

„Liberalni savez je u jednom trenutku bio sveden na nekih sedam posto i na kraju se ustvari ugasio, iako je počeo kao jedna izuzetno perspektivna opoziciona partija, koju je podržavalo strašno puno intelektualaca u Crnoj Gori. Među ljudima koji se bave komunikacijama dosta je uvriježeno mišljenje da su godine i godine izuzetno negativne kampanje, izuzetno negativnog izražavanja prema vladajućoj strukturi, izuzetno uvredljiva retorika koja je vladala medijskim prostorom kada je Liberalni savez u pitanju, dovele do jedne, ako ne velike političke štete, onda sasvim sigurno do jednog političkog stagniranja Liberalnog saveza na političkoj sceni Crne Gore. U teoriji komunikacije se obično kaže da bilo kakva negativna kampanja vrlo teško može da privuče nove birače. Ona može kod nekih političkih organizacija, uglavnom govorimo o ekstremnim i manjim partijama, koje su uglavnom nacionalističkog ili kleronacionalnističkog ili nekog desničarskog opredjeljenja, da učvrsti određeno biračko tijelo koje je inače biračko tijelo te partije, ali vrlo teško može da realno izazove ekspanziju tog biračkog tijela, i lako može da izazove pad i vrlo negativne reakcije. Mi u Crnoj Gori imamo već više godina prisutne međunarodne organizacije koje vrlo brzo reaguju nekom vrstom supervizije na takvu vrstu političkog govora i on obično završava jednim političkim šamarom od strane tih institucija.“

Profesor Hidajet Repovac iz Sarajeva kaže da palanački duh iz čuvene Filozofije palanke, kakav je karakterističan za govor mnogih političara u zemljama regije, može biti nadvladan samo kulturom i obrazovanjem:

„Kultura je ono što ostaje kad se sve izgubi. Ovi političari i ova politika će proći, ja se bar nadam, vrlo brzo. Proći će ova politika kakva se sada vodi u Bosni i Hercegovini. Ona ne može imati neki trajniji karakter. Vidite da ništa trajnije nije ni učinila. Nikakvih ozbiljnih, pozitivnih tragova iza sebe nije ostavila. Prema tome, ona će proći, a ostat će ono što vrijedi, a to je kultura. Ja mislim da treba o tome razgovarati. Evo ja sam na Krugu 99 organizirao tko zna koliko sesija posvećenih tome. Uostalom, Krug 99 je i Konstatinovićevoj filozofiji palanke posvetio čitav jedan takoreći naučni skup gdje smo govorili o tom našem mentalitetu i načinu kako da se on prevlada. Izašla je i jedna publikacija na tu temu, koja govori o savladavanju tog palanačkog duha. To se može samo umjetnošću, samo kulturom, samo naukom, samo obrazovanjem, samo stvaranjem što šireg kruga ljudi koji će znati promijeniti situaciju, koji će znati okrenuti stvari u drugom pravcu. Eto to je moja neka sugestija. Inače, dok je ova politika aktualna i dok ona određuje parametre i naše svijesti i našeg obrazovanja i svega, mi nećemo moći iskoračiti dalje. Samo kada se ona završi, a ja se nadam da će se ona završiti, onda će ostati Sarajevo kao evropski grad i Beograd kao evropski grad i Zagreb i svi drugi. Mislim da je to naša jedina šansa, da mi završimo s ovom politikom ovakvom kakva jeste.“
XS
SM
MD
LG