Dostupni linkovi

logo-print

Film se ovde ne može ne dotaći rata...


Vili Matula spada u grupu najtalentovanijih hrvatskih glumaca. Ni reditelji, ni kritičari, niti publika, nemaju dilemu kada ga ocenjuju. Ali Matula nije samo dobar glumac. Neretko on je i reditelj svojih monodrama i performansa. Najnovija mu je ideja da na jesen ove godine realizuje spomenik neznanom sportisti jer smatra da su veoma česte frustracije neuspeha uzrok za robovanje teškim drogama kod mladih do 27 godina.

Matulu veoma žuljaju sve društvene teme, posebno one koje ukazuju na duboku patologiju društva. Hrvatsku javnost šokirao je hrabrošću kada je odbio da primi, zajedno sa kolegicom Almom Pricom i Urošom Raukarom, visoko priznanje za doprinos hrvatskoj kulturi kojim ih je odlikovao predsednik Franjo Tuđman. Matula je i danas žestoki kritičar hrvatske vlasti. Kaže da nju zanima mrtva kultura, da se bave glancanjem spomenika koji bi trebalo svet da zadive hrvatskom drevnošću. "Svet se nije zadivio, a bačen je ogroman novac", smatra Matula.

Vili Matula glumio je na Petrovaradinskoj tvrđavi Odiseja u predstavi Filoktet zajedno sa Izudinom Bajrovićem iz Sarajeva i Goranom Šušljikem iz Beograda. Reditelj je bio Slovenac, Eduard Miler. Matulin kolega Bajrović izjavio je o predstavi da ju je najlakše posmatrati kao nastojanje lukavog Hrvata da ubedi uvređenog Srbina da ubije glupog Bošnjaka, dok sve to sa strane posmatra Slovenac. Ovu predstavu, na žalost, nisu videli ni Zagrepčani ni Beograđani.

Vili Matula glumac je u najkreativnijim godinama, 45 mu je. Odigrao je brojne filmske i kazališne uloge. Pokupio je najprestižnije nagrade u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Zemunu, Bitoli. Najviše brine kako da obezbedi sigurnost življenja sinu od 14 godina. Voli svet umetnika, pisaca, slikara, plesača. I sam trenira aikido jer je to umetnost u kojoj nema imperativa pobede, već je imperativ sklad. Njegovi bliski prijatelji kažu da je žestoko posvećen umetnosti. Naravno, ima i neprijatelje. Oni za njega kažu da je obuzet sobom i da je opsesivan. Po svemu sudeći iz njegove biografije može se reći da ga oni ne razumeju. Vili Matula poseduje ono što drugi nemaju. U svakoj predstavi pođe mu sa lakoćom da iskaže ono što publika misli, a nije sama u stanju da kaže.

* * * *

RSE: Krenuli ste na turneju. Gde se momentalno nalazite?

MATULA: Večeras igram u Benkovcu. Jučer sam bio u Mimicama pored Omiša. Sutra igram oko Zadra.

RSE: Između dva filmska festivala, koja imaju snažan regionalni značaj, motovunskog, u kome ste učestvovali kao član žirija, i sarajevskog, koji upravo kreće, kakav je vaš utisak o najnovijim regionalnim filmovima?

MATULA: Nije da pratim sve što se ovdje dešava. Vidio sam neke filmove u Motovunu. Čini mi se da se nešto događa. Pogotovo smo ponosni da se u Hrvatskoj počinje nešto događati s tim i da to što se događa, naši kritičari i ljudi koji to prate, komentiraju da je do toga počelo dolaziti baš u trenutku kada su se počele praviti koprodukcije. Rajo Grlić je radio koprodukciju gotovo sa svim zemljama bivše Jugoslavije. Film, koji je dobio nagradu u Puli, nisam vidio, ali ga svi fale. I on je koprodukcija. Film je jedna vrlo složena struktura za ispričati. U vrijeme literature i romanopisaca, samo rijetke zemlje su imale sreću da imaju neke pojedince koji su bili u stanju jednu takvu zahtjevnu i dugu formu ispuniti pravim sadržajem. U današnje vrijeme to je još uvijek film. Sada se čeka neka kolektivna zrelost koja daje mogućnost da se to organizira i da svi ti silni faktori koji su potrebni da bi film uspio na konci i uspiju.

RSE: Mislite li da je formula za uspešan film u regionu koprodukcija?

MATULA: U svakom slučaju.

RSE: Imali ste priliku da u nekoliko dana u Motovunu pogledate neka i regionalna i svetski značajna ostvarenja. Da li je u poređenju sa ostalim kinematografijama prepoznatljivo, kada je o regionu reč, da se radi o post ratnim istraumatizovanim društvima?

MATULA: Nismo to vidjeli u ovim filmovima koje smo gledali i koji su bili izabrani u Motovunu. Nisu se direktno dodirivali rata. To je na neki način problem. Kada se naš film dira rata, često bude patetičan, neuvjerljiv i nije dobar. Kada se rade filmovi koji djeluju autistično, koji se uopće ne dodiruju rata, nego ga pokušavaju izbjeći, koliko god da tu ima sjajnih glumačkih ostvarenja ili dobrih scena, onda to bude problem. Ne može se ovdje desiti film koji se ni na koji način, niti najmanje, ne dotiče te boli.

RSE: Kako to razumete kao umetnik? Da li je to bežanje od nezgodnih tema? Da li je potrebno da prođe još vremena i da li uopšte mislite da li su svih ovih godina otvarane prave teme na pravi način? Ili je, kada je zahvatana ta tematika, bila prisutna ideologizacija?

MATULA: Sigurno da je tu uvijek prisutna ideologizacija i to je vrlo teško izbjeći. Istovremeno umjetnost je ta koja bi trebala tražiti istinu, iskrenost, uvjerljivost u najmanju ruku, samo ako je svjesna da istina ima uvijek više perspektiva. Što složenija struktura, sa više perspektiva, to ima veću šansu da bude uvjerljiva i da pobjegne toj zamci ideologija. Ako je ideologija jasno vidljiva, onda je to pamfletski crno-bijelo i ta stvar ni na koji način ne može djelovati.

RSE: Šta bi ste vi od filmskih ostvarenja, koji se bave devedesetim, izdvojili kao najhrabrije ili najpoštenije?

MATULA: Ne bih još uvijek ništa izdvajao u tom smislu. Čitao sam od Mate Matišića tekst Žena bez tijela. To je jedan vrlo odvažan tekst koji se godinama u kazalištu nije usudio raditi. Sada čujem da će Vinko Brešan po tome tekstu praviti film. Vjerujem da će to biti, barem sa naše strane, pomak. Gledao sam sarajevski kratki film Prva plata. Film je sjajan i ironičan. Svidio mi se bosanski film koji se dodiruje te boli, Kod amidže Idriza. Tu je nešto vrlo zanimljivo i mentalitetsko. Ima neke fine sjete. Dobro se završava, malo idealizirano. Još uvijek nismo u stanju suočiti se na pravi način sa tom boli.

RSE: Koje ostvarenje je najveštije proturilo propagandnu poruku, vešto upakovanu u film? Koji film vam je prva asocijacija na to pitanje?

MATULA: Kada kažete dobro upakirana propaganda poruka, to me podsjeća na manipulaciju. Takvih filmova je bilo i ima ih dosta.

RSE: Šta je sa literaturom i pozorištem kada je reč o promišljanju devedesetih godina? Da li imate uvida u regionalna ostvarenja, a ako ne, onda barem šta se događa u Hrvatskoj?

MATULA: Ne mogu reći da imam previše uvida u regionalna ostvarenja. Vidio sam neke predstave iz Beograda. Bio sam na premijeri Lira u Ateljeu, posljednje uloge Ljube Tadića. To je bilo značajno ostvarenje. Jedan vrlo zanimljiv Šekspir, na jedan potpuno drugačiji način. Genijalni Đuza i jako dobra mlada glumačka ekipa. Lir kojemu se raspada kraljevstvo, sve to sigurno da ima veze i sa ovim prostorima. Imao sam priliku igrati u predstavi Heiner Müller-a, koju je režirao Eduard Miler. To je Filoktet. Izudin Bajrović iz Sarajeva je igrao Filokteta. Igrao je i Goran Šušljik iz Beograda i ja. Ima tome već sedam godina, ali nismo uspjeli dobaciti niti do Beograda, niti do Zagreba. U Hrvatskoj smo samo na Brionima igrali tu predstavu, prve godine kada je Rade počeo raditi svoje kazalište.

RSE: Da li ste možda prerano krenuli sa tim projektom? Da li bi njegova sudbina danas mogla biti drugačija?

MATULA: Bio je to vrlo zanimljiv projekt. Igrali smo ga i vani. Naše političke vlasti u tom trenutku, iako je već bila koalicija na vlasti, su to procijenile kao neku obnovu Jugoslavije, što je budalaština.

RSE: Najspornije je bilo to što su tu bila tri glumca iz tri države?

MATULA: Da, i svaki je govorio svojim jezikom. To je bilo sumnjivo. Mislim da je bilo vrlo zanimljivo.

RSE: Bajrović je o toj predstavi rekao: "Najlakše je bilo posmatrati tu predstavu kao nastojanje lukavog Hrvata da ubedi uvređenog Srbina da ubije glupog Bošnjaka, dok sve to sa strane posmatra Slovenac".

MATULA: To je njegova zgodna interpretacija te predstave. Ne tvrdim da je to sva istina o toj predstavi, ali dakako da je sav patent bio u tome što je Eduard Miler igrao baš na to da uzme glumce iz tri nacije koje su u toku tog sukoba bile u klinču i krvavom zagrljaju.

RSE: Iza toga je bilo raznih koprodukcija, pa i pozorišnih. U poslednje vreme se pozorišne predstave regionalnog značaja i sa regionalnim ekipama regionalno i finansiraju. Verovatno da bi i sudbina Filokteta možda bila drugačija da je rađen danas. Vi u tom triju često nastupate. I u Motovunu ste bili u triju Zagreb-Beograd-Sarajevo, ovoga puta sa lepšim polom, Milanom Dravić i Jasnom Žalicom. Da li je bilo saglasja u svemu?

MATULA: Apsolutno. Na koncu smo se vrlo jednostavno dogovorili. Bilo je puno dobrih filmova, pogotovo stranih. Bilo je izvrsnih glumačkih ostvarenja i u filmovima sa naših prostora. Nekako smo se odlučili za film Gorana Dukića, koji je dobio i nagradu publike. Godinama je u Americi i tamo je konačno uspio doći do prvog filma sa jednim vrlo malim budžetom, koji je i za naše prilike minimalan. Dogovorili smo se i oko autorskog filma Gledaj lijevo, gledaj desno. Mislim da nam nije bilo teško donijeti tu odluku.

RSE: Da li je za nama vreme kada se postavljalo pitanje u Hrvatskoj da li treba gledati srpske filmove i čitati srpske knjige i obrnuto?

MATULA: Filmovi su se gledali i u ono vrijeme. Tu postoji znatiželja. Ratnici su te filmove i prije gledali, dok se ljudi iz kulture nisu usudili ni priznati da takve stvari gledaju. To su neki čudni fenomeni. Stalno se priča i o tome zašto se u Hrvatskoj sluša turbo-folk. Koji su to razlozi da ratnici slušaju Cecu. To su stvari za duboke kolektivne psihoanalize. Čitaju se i objavljuju knjige, i srpske i bosanske. Stvari se normaliziraju, ali sigurno da će to biti dug i osjetljiv proces.

RSE: Mislite li da je za ozdravljenje regiona važnije da se što pre stvaraoci okrenu nekim temama koje nisu direktno inspirisane devedesetim? Ili je znak ozdravljenja kada se bude bez nacionalnih natruha progovorilo o onome što se dogodilo, ako to postane okvir za umetničko bavljenje nekim opštim temama?

MATULA: I dalje mislim da je vrlo važno suočavati se upravo sa tim razdobljem. Ne mislim da je to jedino i da to treba biti imperativ. Obično dolazi do rata kada su dvije strane potpuno sigurne da su u pravu. Onaj koji radi film mora probati i jednu i drugu stranu, potpuno ih utemeljiti. Onda se ima prava drama i onda smo na rubu tragedije koju smo morali doživljavati na ovim prostorima prije samo nekoliko godina. Kada se na taj način postavi dramska struktura komada, onda se vidi ljudska nemoć. Onda se vidi što to znači postupiti ljudski, što to znači pripadanje. Bez pripadanja se ne osjećamo nikako, nemamo identitet, a opet je bitno kako unutar tog pripadanja učiniti nešto mudro. To zbilja nije lako, ali umjetnost to treba činiti.

RSE: Svojevremeno ste odbili jedno priznanje od Tuđmana za doprinos razvoja kulturi. Da li je za to trebalo hrabrosti? Da li je to na nekog uticalo? Imaju li šireg smisla takvi individualni činovi?

MATULA: Nisam to bio samo ja. Bilo nas je više. Dakako da je u tom trenutku to značilo nemati nikakav novac, budući da sam samostalni umjetnik to znači da nećeš dobivati nikakav novac iz tih fondova. Neke kolegice i kolege su isto reagirali. Ne mislim da sam u tome bio usamljen. Ne znam koliko sam hrabar u odnosu na neke druge ljude koji su javno dizali glas. Mi smo ih podržavali i bili smo u raznim akcijama. Bilo je puno ljudi koji su itekako više bili odvažni i hrabri.

RSE: Ljudi koji su vezani za pozorište, i vi kao glumac, često se bave mitovima. Možda više od pozorišta, mitovima su se u poslednjih nekoliko decenija bavili političari. Pokazalo se koliko je to opasno. Da li je to opasno i u pozorištu? Da li su mitovi zloupotrebljavani i na pozorišnoj sceni?

MATULA: Sigurno da jesu i u tom smislu publika očekuje čaroliju u kazalištu. Ona očekuje da bude omađijana i da dobiva neki privid. Mislim da je baš sada zadatak kazališta odčaravanje. Nije to nešto što je sada prvi put u kazalištu. Naravno da povijest kazališta poznaje te postupke, ali siguran sam da bi bilo sada najprimjerenije upravo raditi kazalište odčaravanja, a ne začaravanja. Branko Brezovac je radio u Zagrebačkom kazalištu mladih predstavu 5. evanđelje o logoru Jasenovac i to na jedan vrlo drastičan način, metodom ikonoklazme. Prije toga je to isto radio u Velikom mjestu svih hulja. Suočavao je publiku sa svim tim slikama koje ljudi vole vidjeti, sa svom tom nacionalnom simbolikom koja uz to ide, od himne, zastava, slike države, pripadanja, sve do naših svijetlih žrtava, da bi se na koncu to sve razobličilo. U Velikom mjestu svih hulja se radi o pogrebnom poduzeću koje profitira od toga. To je Hrvatski pogrebni zavod, HPZ, što je vrlo slično HDZ-u. Sve to je imalo učinak. Slobodan Šnajder, koji je tada vodio kazalište, na kraju je smijenjen i to od vlade SDP-a.

RSE: Šta se događa na pozorišnoj sceni Hrvatske? Koje bi ste predstave preporučili?

MATULA: U zadnje vrijeme ima više dobrih predstava. Posebno volim to što radi Nataša Lušetić. Radila je jednu jako dobru predstavu, Egomanija, koja govori o današnjem marketingu i egocentrizmu koji iz svega toga proizlazi, o imperativu pobjede koji se u tom neoliberalizmu, agresivnom tržišnom kapitalizmu, oslikava. Radila je predstavu i u kazalištu ITD, Das kapital, na istu temu, sa četiri sjajna glumca. Tu je i nova predstava Bobe Jelčića i Nataše Rajković, Druga strana, sa izvrsnim glumcima, koja se dodiruje nekakve druge strane nas samih, gdje puca jezik, gdje se gubi identitet, gdje više nije jasno što je na sceni performans, što je gluma, a što su glumci stvarno, a u isto vrijeme je to sve vrlo duhovito. Drago mi je da je Kugla glumište ponovo počelo igrati zajedno. Došao je Zlatko Burić Kićo iz Danske, koji je tamo velika filmska zvijezda. To je jedan revival Kugle koja je puno označila našu generaciju. Bilo mi je drago vidjeti Sonju Savić na Festivalu u Puli i njezin dokumentarac. Drago mi je da su je pozvali i da je bila gost cijelog festivala. Ima još puno toga.

RSE: Da li ćete doći na BITEF?

MATULA: Ne znam da li ću doći na BITEF, ali sam već gostovao sa Dekadencijom, bio sam u Zemunu i na Exitu. U Beogradu nismo bili, ali u Novom Sadu smo bili sa Filoktetom. Naravno da ću doći.
  • 16x9 Image

    Branka Mihajlović

    Novinarstvom se bavi od 1972. godine. Od 1995. do 2006. radi u Radiju Slobodna Evropa u Pragu kao novinar, od 2006. je dopisnik RSE u beogradskom birou.

XS
SM
MD
LG