Dostupni linkovi

logo-print

Napadi na povratnike u Trebinju


Ombudsmenima za ljudska prava BiH obratilo se Udruženje povratnika Trebinje, ukazujući na sve učestalije incidente i provokacije prema povratnicima u ovaj grad, ali i neka druga mjesta. Ovakva situacija na terenu bila je povod jednom od tri državna ombudsmena, Safetu Pašiću, da posjeti Trebinje. On je, između ostalog, nakon posjete izjavio:

“Svjedoci smo da je u Bosni i Hercegovini počela predizborna kampanja. Retorika koja se tom prilikom koristi radi ostvarivanja političkih ciljeva ne doprinosi promoviranju dobre uprave, vladavine prava, zaštite sloboda fizičkih i pravnih osoba, kako je garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim sporazumima koji se nalaze u dodatku Ustava.”

Pašić za naš program, također, kaže:

“Prije svega, ja sam otišao u općinu Trebinje na poziv Udruženja za povratak u Trebinje, koji su mi signalizirali i zatražili pomoć ombudsmena za ljudska prava BiH, jer naročito u ljetnjem periodu kad se oni vraćaju u svoje domove, ili da ga posjete ili da, ako neko želi, ostane, da im je bezbjednost ugrožena. Ja sam se na licu mjesta uvjerio, a to su mi potvrdili i u Trebinju iz Centra službe bezbjednosti, da je bilo čak i pucanja po haremima, odnosno po mezarima mrtvih, pa je onda bilo da je bačena jedna eksplozivna naprava pred kuću povratnika, a onda je bilo otuđenja vozila kojim oni dođu tamo, pljačke njihove imovine itd. Osim toga, upozorili su me na još jednu vrlo važnu činjenicu, a to je da se u općini Trebinje, a kasnije sam ustanovio da je to u najvećem dijelu općina u RS-u, vode određene upravne procedure vezane za premjer i katastar zemljišta. Za te procedure ja moram ispitati kakav je cilj, kakva im je svrha, s obzirom da se Aneks 7 Dejtonskog sporazuma još uvijek nije ostvario, a ljudi se nalaze prognani i u inostranstvu. I ako ljudi nisu prisutni tim procedurama, postavlja se pitanje i validnosti takvih procedura, ali, one se uglavnom vode na taj način što se stranke pozivaju ako se mogu odazvati, a ako se ne mogu odazvati, da vidimo kakve se situacija dešava. To je druga stvar koja je bila vrlo važna prilikom ove posjete. O tome je sačinjena i službena zabilješka, pa ćemo vidjeti na koji način ćemo dalje djelovati. A ja sam onda, nakon što sam se vratio iz Trebinja, uputio i pismo ministru RS-a za unutrašnje poslove i tražim od njega da me izvijesti šta se dešava u općini Trebinje.”

RSE: Tamo je, inače, slab povratak.

PAŠIĆ: Vrlo je slab. I ono malo ljudi koji se vrate su jako, jako ugroženi. Osim toga, predstoji da se uputi pismo i direktoru Republičke uprave za katastar i imovinsko-pravne poslove da mi da objašnjenje kakve se to upravne procedure vode vezane za katastar i premjer zemljišta, jer se može vrlo lako desiti da prije nego što se usvoji zakon o restituciji da se umanji svrha tom zakonu, da dođe do određenih promjena prava na nekretnine ljudi, sadašnjih vlasnika upisanih u gruntovnim knjigama.

RSE: Vi sad očekujete da ove vaše preporuke urode plodom, odnosno da dobijete barem odgovore na pitanja?

PAŠIĆ: Ja se nadam da će ministar unutrašnjih poslova RS-a dati validan odgovor, da će preduzeti, na kraju-krajeva, određene mjere. Koje su to mjere zasada ne treba špekulisati, ali se nadam da će one biti djelotvorne.

RSE: Pretpostavljam da to očekuju i ljudi s kojim ste razgovarali.

PAŠIĆ: Očekuju oni mnogo od toga, jer oni i nemaju drugog izlaza. Oni su se obraćali na mnogo adresa u Trebinju, ali na kraju su se, kad nisu uspjeli u svemu tome, obratili državnom ombudsmenu – čak su se obraćali i ombudsmenu RS-a u ranijem periodu, pa kažu da nisu bili zadovoljni njegovim radom i onda su na kraju se odlučili da se obrate državnom ombudsmenu.

RSE: Možete li nam još nešto reći o trenutnim aktivnostima u vašem uredu?

PAŠIĆ: Već dvije godine se vodi reforma u organizaciji institucija ombudsmena za ljudska prava u BiH. Evo, upravo ovo što sam maloprije govorio, da ne bude zabune u pogledu načina obraćanja građana ombudsmenu, do sada su postojali entitetski ombudsmeni i državni ombudsmeni. Ne znam koliko je poznato javnosti – do početka 2004. godine na nivou države BiH bili su ombudsmeni stranci, gospođa Gret Haler i gospodin Frenk Orton. Od 1. 1. funkcionira domaća institucija ombudsmena za ljudska prava BiH. Osim te institucije, funkcioniraju i entitetske institucije, dakle ombudsmeni Federacije BiH i ombudsmeni RS-a. Sad, u reformi se od 1. 1. 2007. godine očekuje da se objedine sve te institucije, dakle da dođe do ukidanja entitetskih institucija ombudsmena, koje će se pripojiti instituciji ombudsmena BiH, tako da će ubuduće funkcionirati ta jedinstvena institucija ombudsmena u BiH. Time će se postići uglavnom dvije stvari. Prva i važna stvar je da će se ujednačiti zaštita ljudskih prava na cijelom prostoru BiH, a naravno postiće se i određeni stepen racionalizacije u organizaciji te institucije u BiH, dakle da se troškovi funkcioniranja te institucije svedu na najmanji mogući stepen.

RSE: I da se ljudi uglavnom obraćaju na jednu adresu, a ne na više.

PAŠIĆ: Da se ljudi obraćaju na jednu adresu i da ne bude zabuna, jer očito je da kod građana postoji zabuna. Ja sam u prilici da primam jako puno ljudi koje onda moram upućivati entitetskim ombudsmenima. A ljudima to nije prijatno, znate, i mislim da nisu zaslužili takav način. Međutim, takvi su sadašnji propisi. Ali zakon je, evo, izmijenjen u tom pravcu i ja se nadam da će od 1. 1. 2007. godine ova institucija biti objedinjena.

* * * * *

Naš gost je predsjednik Udruženja raseljenih lica opštine Novo Sarajevo Sead Arnautalić. Ovo udruženje je nastalo kao izraz želje da se obnove stanovi u tri nebodera u sarajevskom naselju Grbavica, u ulici Kemala Kapetanović ili bivšoj Đure Salaja, brojevi 30, 32 i 34. Iako su neboderi bili potpuno uništeni, većina stanara nije gubila nadu i prijavili su se za dobrovoljni povratak. Upornost se isplatila i danas je jedan neboder useljen, a u drugi će stanari ući već ovog mjeseca. Stoga Arnautalić ne krije zadovoljstvo postignutim u dvije i po godine rada udruženja. Ativnost ne prestaje, jer je još veliki broj rasljenih Sarajlija izvan svog doma, a tu je i treći neboder koji čeka ruku neimara. Stoga Arnautalić kaže:

“Nije započeta sanacija nebodera 32. Udruženje se bori i mi se nećemo predati. Iako smo na određen način dobili smo nekakva, haj’mo reći, obećanja od federalnog ministra Edina Muhića da će se federalno ministarstvo za raseljena lica i izbjeglice uključiti u sanaciju ovih stanova, mi ćemo tražiti načina da se svi relevantni faktori, pa čak i ministarstvo raseljenih lica RS-a, uključe u sanaciju ove zgrade.”

RSE: A ovaj neboder u koji treba ljudi uskoro da se useljavaju?

ARNAUTALIĆ: Ja mogu reći da su ovdje radovi završeni i da su zaista i kvalitetno urađeni. I sada, pošto je izašla tehnička komisija za prijem, našla je neke nedostatke i dala je ovoj firmi koja je implementirala sanaciju zgrada određen rok da to sanira. Ona je već sanirala i očekuje se negdje do 28. avgusta da stanari konačno uđu u svoje stanove I da krenu ka sanaciji stanova – s tim što je kanton odobrio određena sredstva za raseljena lica i ona koja se nalaze u alternativnom smještaju – po stanu ta sredstva su: 11.000 maraka se dobiva u građevinskom materijalu i 3.000 u novcu. Zatim vam mogu reći da će se, dobio sam obećanje, uključiti u sanaciju humantirana implementing organizacija švicarski Karitas i švedska SIDA.

RSE: Kad ste vi počeli ovu akciju, izgledalo je to pomalo nevjerovatno. Bilo je prvo govora da se neboderi uopšte ne mogu popravljati, da je narušena temeljna konstrukcija, teško je bilo doći novca. Pretpostavljam da ste zadovoljni što se sad tako to završilo.

ARNAUTALIĆ: Početak je svaki težak. Kad smo osnovali to udruženje bio sam veliki optimista, tačno sam imao cilj i znao sam šta hoću. Prvo sam se uključili u Savez udruženja udruga raseljenih lica i izbjeglica Novo Sarajevo, gdje smo preko asocijacije naše organizovali određene sastanke kojima su bili prisutni svi sa nivoa vlasti sa Kantona Sarajevo, počev od općine do kantona. Uglavnom, uspjeli smo da nametnemo naše probleme i ljudi su imali sluha. Prvo je trebalo naći sredstva za sanaciju nosive konstrukcije, znači da se ispita statika nebodera, zatim sredstva za izradu komplet građevinske dokumentacije za nebodere, u čemu smo zaista uspjeli. Sad trenutno vodimo aktivnosti u vezi s povratkom u zgradu 30 i vodimo inicijativu u vezi sa sanacijom stanova upravo u toj zgradi. A šta to podrazumijeva? To podrazumijeva da se uključujemo da nađemo donacije za sanaciju stanova. Zvanično, onih koji su zaista izrazili želju za dobrovoljni povratak je 41 stanar, odnosno 41 porodica.

RSE: Da li se vašem udruženju i dalje javljaju ljudi koji se nisu uspjeli vratiti u svoj dom?

ARNAUTALIĆ: Upravo javljaju nam se ljudi, i pored ovih navedenih nebodera, iz Ulice Kemala Kapetanovića. Isto nam se javljaju iz drugih zgrada sa područja Novo Sarajevo koje su ratom devastirane. Iskoristio bih momenat da se zahvalim upravo Radio Slobodnoj Evropi, jer zahvaljujući vama preko interneta nama se javljaju naši povratnici iz Njemačke, Švedske, iz evropskih zemalja, pa čak iz prekomorskih zemalja.”

RSE: Da podsjetimo one koji nemaju taj podatak, dakle mogu se obratiti vašem udruženju. Koja je adresa?

ARNAUTALIĆ: Adresa je Hamdije Čemerlića 2, u zgradi gdje se nalazi Mjesna zajednica Grbavica 2.

RSE: Postoji jedan zvaničan podatak da je oko 3.000 raseljenih ljudi u Kantonu Sarajevo, što znači Sarajlija koji žive u svom gradu, ali ne u svojim stanovima.

ARNAUTALIĆ: Taj je podatak i po meni približno tačan, ali s obzirom kako se implementira - i kad je u pitanju sanacija svih stambenih objekata, zgrada, kuća, bilo da se nalaze u privatnom vlasništvu, bilo da se nalaze u državnom vlasništvu, a, na kraju-krajeva, sad u tranziciji sve će biti privatno vlasništvo – zasigurno je da ima toliko raseljenih lica. I s obzirom na akumulaciju sredstava i kako se sredstva polako u te svrhe prelijevaju, ja vjereujem da će u Kantonu Sarajevo povratak biti konačan negdje 2010. Poručujem svima da ne gude nadu, da jednostavno se bore za svoje pravo i vjerujem, samo uzporinošću mogu doći do svog stana, do svoje zgrade. Želim zaista svima povratak, jer sam znam kako je živjeti, kao rođeni Sarajlija, u 32 kvadrata, uvijek razmišljati hoćeš li biti deložiran, nećeš. Zaista, tim ljudima je teško.

* * * * *

Sarajevska opština Novi grad dodijelila je novčanu pomoć za povratnike koji su napustili sarajevski kanton kako bi im olakšala uslove života. Radi se o donacijama za mašine i druga sredstva rada. Neki od onih koji su dobili ove donacije kažu:

“Ja sam Karčić Jusuf iz Višegrada. Došao sam po donaciju. Opština Novi Grad mi je odobrila 5.000 da kupim motokultivator, jer mi je dosad život bio nesnošljiv. Nisam nikako mogao podnositi, godine izdale. Ja moram sve na leđima da donosim i hoću da se ovim putem zahvalim Skupštini opštine Novi Grad koja mi je izišla u susret – da mi olakša život. Ja sam se vratio 2002. godine, a vraćao sam se i 2001., a 2002. stvarno sam za stalno došao – i ja i žena. A sin mi je tu, ali sad otišao na rad – sin, snaha, ima nas četvero. Penzioner. U svom, na svom živim, eto. Jedino što niko za nas u Višegradu ne zna. Ovoj opštini puno hvala - koja se sjetila nas povratnika. Ja sam 4 godine ovdje – niti imam štalu, nemam ništa. Samo mi je neka arapska organizacija, El nur zvala se, napravila kuću i više ništa ja nemam, niko o nama računa ne vodi. Ni puta, struju smo dobili tek ove godine. A Skupština opštine Novi Grad je raspisala konkurs i javio sam se na taj konkurs, poslao papire i odobrili mi 5.000. I baš im hvala.”

“Ja sam Orhan Selimović. Iz Bijeljine sam. Dobio sam donaciju – frezu za plasteničku proizvodnju. Bavim se plasteničkom proizvodnjom već 4 godine. Povratnik sam u Bijeljinu. Super, upravo freze te nemam. Sve se više radilo ručno, prekopavanjem, tako da sad mogu napredovati dalje. Imam 4 plastenika, 2 sam donirao, a 2 sam kupio svojim sredstvima. Prvu pomoć sam dobio od Luteranskog svjetskog saveza iz Tuzle – jedan plastenik i rasad, a onda sam i dalje od njih još jedan dobio uz povoljan kredit, tako da sad nastavljam dalje raditi. Petero nas ima – ja i supruga, dvoje djece i mati. Tim se bavim od 2001. godine. Odnosi su dobri, korektni, opština nam pomaže.”

Načelnik opštine Novi Grad Sarajevo Damir Hadžić:

“Mi smo u nekoliko ranijih godina pokušali sa implemntacijom istog ovakvog projekta. Naša lokalna zajednica je procijenila da je jedan od najvažnijih projekata danas u BiH pomoć povratnicima, prije svega onim ljudima koji su, evo, 10 godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma bili prisiljeni da se sami vraćaju i da, jednostavno, ne mogu izdržati silni pritisak koji postoji kad je riječ o povratku koji nije podržan adekvatnim pratećim sadržajima, a to je ono što se zove održivim povratkom. Naša nastojanja ove godine bila su takva da probamo stvoriti što je moguće bolje uslove za povratak u ranija mjesta prebivališta naših sugrađana, dakle ljudi koji danas trenutno žive na prostoru općine Novi Grad i koji još uvijek imaju status izbjeglih ili raseljenih lica. Kriteriji su bili vrlo jasni, oni su bili prezentirani putem sredstava javnog informisanja i njima smo željeli da podržimo objekte društvenog sadržaja, dakle nešto što se u ovome trenutku ili u ranijim vremenskim intervalima nije koristilo – nekad se davala isključivo pomoć za obnovu vlastitih kuća, za nastojanje da se djelimično ili ukupno proba obezbijediti takav povratak, međutim ne i na onome što se zove putna komunikacija, ne na onome što se zove sadržaj koji je neophodan da ljudi mogu ostati u svojim kućama, tamo gdje su u svojim kućama, tamo gdje su vratili. Mi smo, čini mi se, uspjeli obezbjeđivanjem sredstava za putne komunikacije, za motokultivatore, za stoku ako hoćete - dakle kao model održivog povratka - poljoprivrednicima s ovog lokaliteta obezbijediti neophodna sredstva koja ćemo mi, naravno, implementirati i kojima pomažemo da takav povratak postane održiviji nego što je bio slučaj ranijih godina. Pomogli smo u ovom slučaju za 40 aplikanata u iznosu od 200.000 maraka. Iznosi su različiti. Kreću se od 3.000 do 12.500 ili 15.000 maraka. Ima ovdje i nekoliko segmenata pomoći obnove vjerskih objekata, jer je to jedna od stvari koju smo prepoznali kao potrebu samih građana koji su to od nas tražili. I čini mi se da smo ovaj put pogodili, s tim što je ovo otvaranje procesa i vjerujemo da bi uključivanje drugih lokalnih zajednica, prije svega iz Sarajeva, koji na određeni način mogu obezbijediti višak prihoda i usmjeriti ga prema onima prostorima koji pokazuju potrebu za tako nečim, u ovom slučaju mogao biti prioritet. Nadamo se da ćemo u narednim godinama učiniti sve što je u našoj moći da obezbjdimo još takvih sredstava i nadamo se da je ovo jedan od dobrih primjera lokalnih praksi, odnosno jedinica lokalne samouprave iz Sarajeva, da pomognu one koji nisu u stanju obezbijediti adekvatna sredstva. Ovo je za budžetsku 2006. godinu bio veći iznos od 1 posto našeg ukupnog budžeta. Nadamo se da bi to iduće godine moglo biti ili 2 ili 3 posto i uvjereni smo da će građani u ovome prepoznati značaj i potrebu da u što je moguće kraćem vremenskom periodu zaista ljude vratimo tamo gdje su živjeli prije 1992. godine, a ne, ono što smo imali prilike gledati u posljednjih 10 godina, da se ljudi navodno vraćaju, a zapravo istinskog povratka nema.”

* * * * *

Kako žive povratnici u selu Džuhe kod Ustiprače? Reporter je Alen Bajramović.

Šest članova porodice Hodžić, iz sela Džuhe kod Ustiprače, živi u kolibi koju za vrijeme jačih vjetrova konopcem moraju vezati za obližnju brezu. Fatima Hodžić, sa dvojicom sinova, snahom i unucima, čeka odobreni građevinski material:

”Ne mere biti gora patnja nego što je sad. To materijala što su nam dali, dali nam, nije ključ u ruke. Sad mi je gora, men’ se čini, patnja. Nemaš para, ne znam o’kle da počnem, stvarno.”

Sedamdesettrogodišnji Mušan Džuho stanuje na drugom kraju sela:

“Želja mi se velika ispunila, želja koju sam ja nosio u sebi ostvarila mi se. Bolje nisam nigdi naš’o. U svome, što kažu, na svojoj djedovini, pradjedovini, babovini.”

Ljubav prema zavičaju je jedno, a surova realnost koju određuje minimalna penzija, život u kolibi, te briga hoće li isporučeni materijal propasti – drugo:

“Srce mi nije moglo da otkaže mat’rijal, a upitnik je kako ću.”

U selu, u kojem je prije rata živjelo 16 porodica, uskoro će se početi graditi prve dvije kuće ako njihovi vlasnici budu imali novca da finansiraju radove. Punih 11 godina nakon rata obnovljen je prilazni put koji će, po onome što smo vidjeli, izdržati do prvih kiša. Ismet Džuho:

“I ovo, valjda, pred izbore, šta li je ovo, sad nešto hoće, stvarno nešta k’o fol, ali opet ovo je sve tako tanko.”

Sabina Hodžić, s dvoje djece i mužem, živi od 34 marke dječijeg doplatka. Najmlađem povratniku, trogodišnjem Anesu, najviše, kaže, nedostaju bombone, dok je sedmogodišnji Sanin, s ocem Fahrudinom, već počeo obrađivati zemlju:

“Imam dvoje djece. Muž. Ne radimo nijedno nigdje. Jedno mi ide u školu. Eto, dolazimo ovdi, radimo. Ja bi’ najvoljela da nam naprave kuću i da krave dobijemo i kak’e mašine, nešta da radimo. Mi smo mladi, mi bismo radili, imamo volju da se vratimo. Tamo nemamo ništa – u Goraždu. Ako nam naprave ovdi, otud će nas išćerati – mi moramo živiti ovdi.”

Najstariji stanovnici Džuha kazaše nam da je ovo selo nastalo prije više od 300 godina. Putnik iz Sirije naišao je ovim krajem, napio se vode i zbog nje ovdje izgradio kuću. Više od tri stoljeća ovo selo odlijevalo je svim nedaćama, njegovi stanovnici preživljavali ratove, pa se vraćali. Samo danas stanovnici Džuha nemaju gdje da se vrate.

* * * * *

Slušali ste specijalnu emisiju Radija Slobodna Evropa posvećenu ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgavaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je: Fra Anđela Zvizdovića, broj 1, Sarajevo. Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje.
Ukoliko je to za vas najjednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG