Dostupni linkovi

logo-print

Znak jednakosti


Dok je širom Hrvatske slavljena godišnjica vojne akcije Oluja, kada je ova zemlja povratila kontrolu nad čitavom svojom teritorijom, pojedini elektronski mediji u Srbiji prikazali su snimak ubistva zarobljenika, najverovatnije srpskog vojnika, dok sedi na zemlji sa rukama podignutim uvis. No pre nego što su sudski organi Hrvatske i Bosne i Hercegovine stigli da reaguju, državni čelnici Republike Srpske i Srbije već su izrekli presude. Povučen je znak jednakosti između zločina koji su Škorpioni počinili na Jahorini i ovog ubistva. Vlada Srbije zatražila je hitno hapšenje "ratnih zlikovaca i njihovih komandanata", a podignuta je i krivična prijava protiv bivšeg generala vojske Bosne i Hercegovine, Atifa Dudakovića. U Bosni i Hrvatskoj se na početku moglo čuti da su to montaže i laži srpske propagande, ali su na kraju ipak pokrenute istrage. Postoje li uopšte dodirne tačke između ubistava u okolini Dvora i zločina Škorpiona i da li sada ponovo postoji tendencija da se izjednači krivica svih strana u poslednjem balkanskom sukoba, tema je i naše današnje emisije u kojoj učestvuju: * Nekadašnji komandant vojske krajiških Srba, koji je bio neposredno prisutan tokom sukoba kod Dvora na Uni, general Mile Novaković. * Bivši pripadnik Hrvatske vojske, sada predsednik Zajednice hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, Tom Kačinari. * Direktor Centra za istraživanje zločina nad Srbima, Milivoje Ivanišević iz Beograda. * Direktor Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, Mirsad Tokača.

No pre nego što se naši sagovornici posvete ovoj temi, od Nebojše Bugarinovića čućemo nešto više o snimku koji je uzburkao strasti u čitavom regionu:

* * * *

Pravu malu medijsku bombu izazvao je amaterski televizijski snimak na kome se vide pripadnici hrvatske vojne formacije Crne Mambe i odreda Hamze, bosanske armije, kako muče civile i ubijaju zarobljenog srpskog vojnika:

"Hajde ubij! Ubij i tog! Ubij!"

Snimak je emitovala Radio-televizija Srbije, ali i alternativa Televizija B92, što je snažno uticalo na njegovu verodostojnost. U ponedeljak uveče, RTS objavljuje drugi snimak na kome se vidi kako komandant 5. Korpusa, Atif Dudaković, naređuje paljenje srpskih sela:

"Neka pale sve odreda. Vojna policija, trk u vaše vozilo."

"Sve ono tamo je srpsko. Sve je pod vatrom."

Krivične prijave protiv Atifa Dudakovića unisono podnese predsednik Republike Srpske, Dragan Čavić, i premijer Milorad Dodig, a odgovara im bošnjački član Predsedništva, Sulejman Tihić, porukom da sve njihove laži ne mogu i neće zaseniti časnu odbranu i branioce Bosne i Hercegovine.

* * * *

Ukoliko nakon istrage, koju su pokrenula Tužilaštva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, o ratnim zbivanjima u okolini Dvora budu podignute tužbe, sudski organi će precizno ustanoviti kada je i pod kojim okolnostima uopšte nastao ovaj snimak i ko se zapravo sve na njemu nalazi. Nekadašnji komandant Vojske krajiških Srba, koji je osuđen u Hrvatskoj na 20 godina zatvora, general Mile Novaković, i učesnik u akciji Oluja, predsednik Udruženja hrvatskih dobrovoljaca, Tom Kačinari:

"Taj video zapis samo potvrđuje ono što sam imao prilike da vidim svojim očima i na licu mjesta 8. avgusta 1995. godine na putu od Gline prema Dvoru, tačnije, na dijelu puta Bešlinac-Žirovac. Svojim očima sam imao prilike da vidim i zaklane žene i čovjeka koji je klan pa nedoklan. Nikada to neću zaboraviti. Vidio sam i jednu djevojčicu od oko sedam godina koja bježi putem i nosi lutku veću od sebe. Imao sam prilike da vidim dijelove 505. bužimske brigade u napadu na kolonu civila koja se povlačila tim putem."

"Ovo što se dešavalo na ovakav način, apsolutno je za bilo koju osudu, bez obzira sa koje strane dolazilo. To je, vojnički gledano, nešto što se ne može opravdati, tko god da to čini. Akcija izaziva reakciju. Vjerojatno su ti ljudi doživjeli nešto slično u svojim selima. Da li je Srebrenica bila prije ili poslije, ne znam. Sjetimo se snimaka iz Bijeljine kada Arkan sa svojima ulazi u Bijeljinu, ubija i igra nogomet sa mrtvacima. Sve to treba uzeti u obzir jer ipak su ljudi od krvi i mesa i u jednom trenutku im pukne film i reagiraju na ovaj način. Ne opravdam taj način jer kada se neko preda, prema njemu treba postupiti kao prema zarobljeniku."

Od završetka rata na prostoru bivše Jugoslavije prošlo je više od jedne decenije, ali i dalje nisu prestali da se nižu dokazi o zlodelima koji su počinjeni tokom tog sukoba. Direktor Centra za istraživanje zločina nad Srbima, Milivoje Ivanišević iz Beograda, i direktor Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, Mirsad Tokača:

"Reč je o velikom broju zločina koji su tamo počinjeni. Dokumentacija o tome postoji i ta epizoda nije ni vrh ledenog brega u odnosu na ono šta se tu događalo."

"To su za mene uobičajene stvari. Nagledao sam se toliko tih ubistava i toliko sličnih događaja i to je još samo jedan novi događaj među hiljadama drugih. Svako ubistvo, ma kako se ono desilo i ma pod kojim okolnostima, nikoga ne može da raduje. Sve je to skupa na neki način dokaz da je to bio rat koji je bio nepotreban. Ono što je meni važno u sferi istraživačkog aspekta jeste to, ukoliko ovo posmatramo izvan konteksta u kojem je ovaj snimak plasiran, da se na svjetlost dana iznose sve moguće činjenice koje mogu doprinijeti rješavanju pojedinih slučajeva i procesiranju onih koji su odgovorno za bilo šta."

U svakoj od zemalja bivše Jugoslavije, gotovo po pravilu, najveći broj iznetih dokaza o zločinima odnosi se na delovanje pripadnika protivničke vojske. Najređi i najpotresniji su, u svakom slučaju, bili snimci neposrednih egzekucija, koji su nastajali u trenucima kada je patriotski zanos ratnika uspevao da potisne bilo kakvo osećanje krivice zbog onoga što se činilo nad civilima ili zarobljenim vojnicima. Koliko je u tom kontekstu uopšte značajan poslednji snimak sa kojim se upoznala javnost u čitavom regionu? Mirsad Tokača i Milivoje Ivanišević:

"Ovaj snimak nema neki značaj jer je kontekst u kojem se pojavljuje vrlo problematičan. Okružuje ga potpuna politizacija i ljudi koji su plasirali taj snimak čekali su deset godina na određeni trenutak. Svake godine čekam da se na određene godišnjice, ili u nekom predizbornom vremenu, pojave određeni snimci, koji su vrlo precizno složeni i čuvaju se daleko od očiju javnosti."

"Izgleda da je tu u pitanju psihološki fenomen. Kada opišete i kažete šta se negde događalo, kako su ubili čoveka ili kako je spaljeno selo ili živi starci u svojoj kući, to ne ostavlja takav utisak, kao slika na kojoj to vidite."



Koliko god za neku hladnu, sudsku istinu bili bitni snimci ratnih ubistava, njihova javna prikazivanja uvek su ostavljala za sobom prave emotivne bure. Posebno su u tom smislu bila potresna streljanja srebreničkih Bošnjaka, koje su vezane ubijali pripadnici Škorpiona. Najbliži srodnici poginulih, nakon tih snimaka, gubili su poslednje tragove nade i suočavali se sa najgrubljom istinom. Da li uopšte treba javno prikazivati brutalne scene zločina, ili su sudovi jedina primerena mesta za takve snimke? Milivoje Ivanišević i Mirsad Tokača:

"Nisam protiv toga da ih javnost vidi. Ne vidim tu ništa loše, naprotiv. To pitanje nije postavljano prije 10 ili 12 godina kada su davali takve snimke i kada su srpske žrtve prikazivali kao hrvatske ili muslimanske. Tada niko nije pitao da li je to umesno i da li se gledaoci zgražavaju što vide šta su Srbi radili."

"Teško da više nešto nas, u ovom regionu, može šokirati. I poslije Omarske, Srebrenice, Vukovara i raznih drugih događaja ne možemo zatvarati oči pred tim stvarima jer još uvijek hiljade porodica traga za svojim najmilijim. Ne znaju gdje je izvršena egzekucija. Prvo moramo biti fokusirani na pravosudne organe i pomoći tužiocima u njihovom poslu, a isto tako obavještavati javnost o tim stvarima. Javnost ima pravo to da zna. Nisam pristalica da se to radi na ovaj način kako se to sada radi. Sve reakcije su reakcije političara koji to na jedan nizak način vrlo providno pokušavaju iskoristiti."

Autentičnost najnovijih snimaka niko nije pokušao ozbiljno da dovede u pitanje, ali su se prethodnih dana mogle čiti brojne primedbe da je taj materijal naknadno montiran. Ratni komandant Petog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, Atif Dudaković, u čijem su se sastavu nalazile Hamze, nazvao je snimke izmišljotinama i lažima srpskih medija. Da li ovaj video-zapis ostavlja mesta za bilo kakve sumnje? Direktor Centra za istraživanje zločina nad Srbima, Milivoje Ivanišević, i direktor Istraživačko-dokumentacionog centra, Mirsad Tokača:

"Taj koji je pogođen izražava sumnju, dok se to ne dokaže, ili dok na neki način ne bude prisiljen da prizna da se to i dogodilo. Svi vole istinu, samo ako nije u srpsku korist. Ako je u našu korist i ako na neki način pogađa zločince koji su druge nacionalnosti, onda se javljaju oni iz Zagreba i iz Sarajeva. Stvar je u tome što taj materijal govori o zločinima nad Srbima, a oni su tabu tema."

"Čime mi oni mogu garantovati da je to bio srpski vojnik i to da je bio Srbin? Ne možete na taj način da se igrate faktografijom. Imam ogromne količine sličnih i izjava i dokumenata i snimaka koje nikada nisam dozvolio da se objave, nego sam ih davao tužiocima da oni postupaju u procedurama sa njima i na način koji je adekvatan. Kuda bi to odvelo kada bih se svaki dan pojavljivao sa nekim snimkom i ukazivao na to šta se događa. To je manipulacija. Prije svega moramo da surađujemo sa pravosudnim organom, da im pomognemo u realizaciji onoga što smo zapisali i u svoje ustave i u zakone, da postavimo konvencije i da se borimo za pravdu, za žrtvu, bez obzira na njemu etničku pripadnost. Zar je manje važno što je stradao Srbin od toga što je stradao Hrvat ili Bošnjak? To je jedna besmislica. Mislim da nas je to dovelo do jedne potpune manipulacije žrtvama."

Istovremeno se u Bosni najčešće moglo čuti da je zemlja morala da se brani od agresije i da je najnovija kaseta proizvod srpske kampanje. Pojedini krugovi, kako u Hrvatskoj, tako u Bosni, prikazivanje ovog zapisa doživeli su kao pokušaj da se dovede u pitanje priroda i karakter same Oluje. Da li je sasvim slučajno što je snimak prikazan baš na dan obeleževanja godišnjice ove akcije? Direktor Istraživačko-dokumnetacionog centra iz Sarajeva, Mirsad Tokača, i bivši komandant vojske krajiških Srba, Mile Novaković:

"Deset godina nakon jedne akcije pojavljuje se jedan snimak koji je držan u nekoj ladici ili u nekoj tajnoj službi i plasira se baš na dan kada se obilježava Oluja, kada se obilježavaju potpune legitimne aktivnosti hrvatske i bosanske vojske. Zašto su čekali proslavu, ili obilježavanje, nekog događaja da bi ga plasirali? Zašto ga nisu plasirali, recimo, prije godinu dana? Pretpostavljam da su za njega znali mnogo ranije."

"Ne čudi me da postoje oni koji sumnjaju. Sigurno postoje i oni koji negiraju. Moguće je da ima i onih koji tvrde da je to sve snimljeno negdje u Beogradu. Ali, na žalost, istina je takva kakva je na tom snimku. To što se dešavalo jeste jedan masakr koji su činili i Muslimani i Hrvati cijeneći da im niko nikada neće ništa učiniti za to što su uradili, da ih niko nikada neće pitati o tome, pošto Srbi odoše sa tih prostora, da se niko nikada neće, niti osvetiti, niti im moći prigovoriti."

Za zločine koji su počinjeni nad Srbima tokom akcije Oluja, Haški tribunal je optužio pet generala hrvatske vojske. U optužnicama se tvrdi da je sama Oluja bila zločinački poduhvat čiji je cilj bilo trajno proterivanje Srba iz Hrvatske, mada za ubistva, koja su se dogodila u okolini Dvora na Uni, niko nije optužen. Bivši general vojske krajiški Srba, Mile Novaković, i učesnik u Domovinskom ratu, Tom Kačinari:

"Oluja je zapravo operacija etničkog čišćenja i to je bio završni čin. Prvi njihov ratni cilj je bio samostalna država, a nju su mogli da imaju i bez rata i bez te njihove Oluje. Drugi ratni cilj – Hrvatska bez Srba – kako su oni još u XIX vijeku rekli - remetilačkog faktora - je morao da bude ostvaren i jedini način je bio taj što su pokrenuli jednu takvu zločinačku akciju."

"Sada se Oluja pokušava, od strane pojedinaca, nazvati zločinačkim poduhvatom radi etničkog čišćenja Hrvatske od nehrvatskog stanovništva, a mislim da je to apsolutna laž. Ta Oluja nije bila nikakva zločinačka organizacija, niti je bila zločinački poduhvat, nego je služila za to da se oslobodi teritorij koji je neko okupirao i na kojem nije bilo moguće slobodno se kretati. To mogu potkrijepit činjenicom da su u hrvatskim postrojbama od 1990. do 1996. godine ratovali i Srbi, koji su i ginuli za Hrvatsku, svoju domovinu."



Snimci koji su prikazani prethodnih dana nastali su, u svakom slučaju, tokom akcije Oluja. Hrvatski Helsinški odbor raspolaže podacima da je za vreme te vojne operacije, samo na području Dvora na Uni, ubijeno oko četrdeset civila. Ta zbivanja bila su predmet istrage haških tužilaca, ali tada nisu pronađeni dokazi da je Hrvatska vojska u tom delu počinila ratne zločine. Tom Kačinari i Mile Novaković:

"Samom agresijom na Republiku Hrvatsku, od strane onih koji su izvršili agresiju, a to je JNA i pobunjeni Srbi koji su živjeli ovdje, pa i oni dobrovoljci koji su ovamo dolazili da ratuju jer su progutali mamac o ideji velike Srbije, su napravili to što su napravili. Da se to nije desilo, ne bi kasnije došlo ni do Bljeska, ni do Oluje, ni do svega onoga što je došlo. Oluja je sigurno jedna legitimna i legalna vojno-redarstvena akcija koje je samo omogućila da hrvatski teritorij bude jedinstven i da se na tom teritoriju može normalno i legalno živjeti. Sigurno da nema mjesta onima koji tvrde da je Oluja bila zločinački poduhvat."

"Njihov napad, agresija, ofanziva je planiran tako da je glavno dejstvo njihove artiljerije i njihovih raketnih jedinica bilo po naseljenim mjestima da bi se izazvala pometnja, da bi se izazvala panika kod civilnog stanovništva, da bi civilno stanovništvo počelo da napušta taj prostor, nastojeći da tako poljuljaju borbeni moral vojske. Oni su, na žalost, u tome i uspjeli."

S obzirom da je u samoj Hrvatskoj već procesuiran određeni broj počinilaca ratnih zločina, niko ne dovodi u pitanje da su se u vreme kada je nastao ovaj video zapis dešavala kršenja međunarodnog prava. No ključno je pitanje da li su to bili samo sporadični slučajevi, što je rasprostranjeno uverenje u Hrvatskoj, ili deo nekakve strategije etničkog čišćenja, što obično tvrdi srpska strana, bilo da je reč o Srbima iz Krajine, ili samim žiteljima Srbije. Mile Novaković i Tom Kačinari:

"Imao sam baš u tom vremenu, dok smo branili tu kolonu od napada 505. bužimske brigade i od napada jedinice hrvatske vojske, koje su se ponašale baš kao ustaše iz Drugog svjetskog rata, prilike da vidim mnogo civila koji su stradali. Neki od njih su ubijeni, a neki od njih zaklani. Na žalost, nisam mogao da izvučem ni jednog mrtvog. Dan ranije imao sam prilike da vidim prednje dijelove jedinica hrvatske vojske koje su upale u Dvor i koje su napravile masakr nad civilima."

"Što se tiče hrvatske vojske, to sigurno nije istina. Na ovom snimku koji se sada prikazao, vidimo Mudžahedine, ljude koji su uvezeni u Bosnu i Hercegovinu da rade to što su radili. Apsolutno sam protiv toga. To je za svaku osudu. Ja sam legalist i ono što je naša hrvatska država procesuirala kao pojedinačni, izdvojeni zločini, to je procesuirano i osuđeno. Ne treba bježati od činjenica koje jesu. Treba ih točno, jasno i glasno, reći. To su pojedinci, a nikako organizacija koja je u bilo kakvoj režiji službene državne politike. Kao vojnik, koji sam sudjelovao u akciji Oluja, i to na terenu Banovina, sigurno nisam učinio nešto loše, niti se sramim onoga što sam učinio u akciji Oluja."

Već prvog dana nakon što je prikazan snimak, državni i politički čelnici Srbije i Republike Srpske, nastojali su po svaku cenu da dovedu u direktnu vezu ubistva i maltretiranja srpskih civila u blizini Dvora na Uni sa zločinima koje su Škorpiona počinili na Jahorini. Ministar policije Srbije je izostanak odlučne akcije na hapšenju počinilaca nazvao suučesništvom. U srpskom entitetu Bosne i Hercegovine gotovo svi su horski podsećali na brzo hapšenje pripadnika Škorpiona. Ima li uopšte mesta za bilo kakve paralele između zločina nad Bošnjacima u Bosni, koji su dobili karakter genocida, sa ubistvima srpskih civila? Direktor Centra za istraživanje zločina nad Srbima, Milivoje Ivanišević, i direktor Istraživačko-dokumentacionog centra, Mirsad Tokača:

"Za zločine u Srebrenici i stradanje Muslimana, na mnogo manjoj teritoriji i mnogo manjem broju žrtava, mnogo manjem broju stanovnika, optuženo je preko 20 lica srpske nacionalnosti. Za zločine u području komandovanja 5. Korpusa, ili oko i u Bihaću, gde je mnogo veća teritorija, gde je stanovništva tri puta više nego na području Srebrenice, gde je i žrtava tri puta više nego na području Srebrenice, nije optužen ni jedan Musliman, ni jedan Hrvat."

"Ne možete ni o čemu govoriti izvan konteksta. To su potpuno nesuvisle paralele. Prije toga se nešto desilo. Desilo se to da je JNA okupirala dijelove teritorije Republike Hrvatske, da je okupirala skoro 70 posto teritorije Bosne i Hercegovine i da je počinila, upravo u tom periodu od aprila do avgusta 1992. godine, najveći dio ratnih zločina i zločina genocida. Izvlačiti to iz konteksta i upoređivati sa nečim što su mogući ratni zločini pojedinaca u akciji Oluja, je potpuno nesuvislo. Za mene je to ubistvo čovjeka u rovu, koji je digao ruke i predao se, ratni zločin."

Prikazivanje najnovijeg video-zapisa o ratnim zlodelima ponovo je sa druge strane otvorilo put za one stare, dobro poznate tvrdnje, da su svi u ratu činili zločine i da niko iz tog sukoba nije izašao nevin. Da li se na ovaj način ponovo osnažuje, umnogome opasna teza, o ravnomernoj krivici svih strana koje su učestvovale u poslednjem balkanskom sukobu? Milivoje Ivanišević i Mirsad Tokača:

"Građanski rat je najprljaviji oblik oružanog sukoba, svejedno gde se događao. U svakom slučaju govore da na svakim stranama ima neljudi i da tada niske strasti i kriminogene ličnosti dolaze do izražaja, a to je samo njima svojstveno."

"Postoje krivice, generalno, na svim stranama, postoje ubistva, ali motivi, način, organizacija, izvedba, razmjere su neuporedive. To je bio pokušaj da se na jedan umjetan način stvori neka paralela i izjednače krivice. To neće proći. Tribunal je već uradio ogroman dio posla i imamo pravosnažne presude za genocid i pravosnažne presude za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Karakter rata je određen u Hagu. Tačno je rečeno da je to međunarodni sukob. Ne možete revidirat nešto što je sudski vrlo čvrsto postavljeno i utvrđeno ogromnom faktografijom. To su providni pokušaji i mislim da oni, možda, mogu upaliti u određenom trenutku u Srbiji, ali neće ni tamo još dugo. Vjerujem da će snage demokracije i tamo da preovladaju i da će Srbija jednog dana da se suoči sa tim šta se u njeno ime radilo. To je važno u cijelom tom procesu. Isto tako i u Bosni i Hercegovini moraju ljudi da se suoče sa tim. Postoje određeni krugovi, i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, koji će reći da smo vodili obrambeni rat. Jeste, ali nemate pravo počiniti ratni zločin u ime obrambenog rata."

Nakon što je najnoviji snimak ratnih zlodela potakao različite reakcije na čitavom prostoru nekadašnje Jugoslavije, u Zagrebu je održan sastanak tužilaca za ratne zločine Hrvatske, Bosne i Srbije. Čelni ljudi ovih sudskih institucija usaglasili su se da ostvare saradnju na ovom predmetu i da uzajamno razmenjuju dokumentaciju, kako bi se krivci priveli pravdi. Da li će ovaj slučaj na kraju dobiti adekvatan sudski epilog? Direktor Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, Mirsad Tokača, i nekadašnji komandant vojske krajiških Srba, Mile Novaković:

"Ako se događaj zaista desio na teritoriji Bosne i Hercegovine i ako su u njemu učestvovali ljudi iz Bosne i Hercegovine, on mora doživjeti sudski epilog i treba da doživi sudski epilog u Bosni i Hercegovini. Za to ću se zalagati. Ako se on desi na nekom drugom mjestu, treba tamo i da se procesuira. Ova akcija, koja je kao posljedicu imala ubistvo i civila, a to su incidenti, sada se želi pretvoriti u to da je cijela akcija Oluja bila genocidna akcija protiv srpskog naroda u Krajini. Mislim da je to potpuno izvrtanje realnosti i falsificiranje istorijskih fakata koji su već jednom utvrđeni i u Tribunalu. Mislim da to ne doprinosi ničemu."

"Da li će neko odgovarati za ovo što se vidi na ovim snimcima? Vjerujem da neće. Ako nisu odgovarali za ono što je urađeno sa 250 ili 300 hiljada ljudi, sigurno neće odgovarati ni za ubistvo nekolicine ljudi, koje se ne može poreći, ali isto tako se ne može reći da je to egzodus i isterivanje 250 hiljada ljudi. Da li je neko za to odgovarao? Nije. Međunarodna zajednica, u tom pravcu, ne vrši pritisak. Ona u tom pravcu vrši pritisak samo na Srbe. Ako su zločini nad Srbima, ispada da to i nisu zločini."

Koliko god snimci, koji u pravom svetlu prikazuju svirepost ispoljenu u ratu, bili bolni za porodice ubijenih, oni su poslednjih godina postali jedan od retkih načina da se izazove barem delić saosećanja i sa stradanjima druge strane. No oni su istovremeno, zbog svog komprimitujućeg sadržaja, postali odveć opasan materijal za počinioce ovih dela. Zbog toga je poslednjih godina veliki broj ovih dokaza i uništen. Da li se uopšte može očekivati da će do javnosti ipak doći još ovakvih tragova koji govore mnogo više o karakteru balkanskog rata od nekih drugih stvari? Direktor Centra za istraživanje zločina nad Srbima, Milivoje Ivanišević iz Beograda, i čelnik Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, Mirsad Tokača:

"Mislim da hoće. Pitanje je samo ko je spreman da to prikaže i ko hoće to da uradi. Mislim da nije prikazano ni 10 odsto od onoga čime se raspolaže."

"Znam pouzdano da postoji još mnogo ovakvih sličnih materijala, a šta će se sa njima desiti, to je već nešto drugo. Nismo izgradili neku našu strategiju da motiviramo ljude da oni te snimke dostavljaju, ili nama, ili pravosudnim organima, ali nekada se i to događa. Većina dokumenata je već dostupna i na osnovu njih je suđeno. Vjerovati je da će ipak razum preovladati i da ćemo te snimke dobivati, ne u ovim situacijama kao sada, u povodu određenih političkih događaja, nego da ćemo ih imati u normalnim dnevnim odnosima."

Može li se u budućnosti očekivati pojavljivanje i drugih sličnih dokaza? Bivši komandant vojske krajiških Srba, Mile Novaković, i predsednik Zajednice udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, Tom Kačinari:

"Vjerujem da će takvih dokaza biti još i da suočavanja sa prošlosti ne može ni da bude ukoliko ne bude ustanovljena istina, ali istina koja će odgovarati mnogo više stvarnosti, više nego ono što se danas plasira kao istina o ratnim sukobima devedesetih godina."

"Sigurno da će biti još takvih snimaka koji svjedoče o tome šta se gdje događalo. Nadam se da nakon pet ili dvadeset godina nećemo stalno razgovarati o nekim video-zapisima, ili ne znam čemu. Hajmo to riješiti da tu stranicu konačno zatvorimo, nikako da je zaboravimo. Hajmo pokušati živjeti dalje. Ne možemo non-stop živjeti u prošlosti."

No dok se ne stavi tačka na poslednji balkanski sukob, neće utihnuti ni licitiranja oko stradanja i krivice učesnika u ratu. S obzirom da je Haški tribunal već odavno obustavio dalje istrage, svakoj od zemalja bivše Jugoslavije data je mogućnost da iskorači iz rane prošlosti. Kada već oni najgori nisu sprečeni da ostvare svoje opake namere, lokalnim sudovima je data mogućnost da takvi ljudi više ne uživaju u blagodetima nezaslužene slobode.
  • 16x9 Image

    Slobodan Kostić

    Diplomirao na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu; počeo da radi kao novinar u "Borbi", a nakon uspostavljanja državne kontrole nad ovim nezavisnim dnevnikom prešao u "Našu Borbu"; bio član uređivačkog kolegijuma "Vremena" i urednik u informativnoj redakciji TV B92.

XS
SM
MD
LG