Dostupni linkovi

logo-print

Kako manjine doživljavaju državne praznike?


Srdan KUSOVAC, Žužana SERENCEŠ, Dušica PEŠIC, Žana KOVACEVIC, Sead SADIKOVIC, G?zim BAXHAKU i Goran VEŽIC

HRVATSKA

Lavinu oštrih izjava srpskih i hrvatskih političara pokrenuo je krajem jula zamenik gradonačelnika Knina, Srbin Dragan Jerković, najavom da će predstavnici srpske manjine ove godine prvi put prisustvovati obeležavanju Dana domovinske zahvalnosti, odnosno godišnjice početka akcije „Oluja“ kojom je Hrvatska 1995. godine povratila kontrolu nad područjima do tada pod kontrolom pobunjenih Srba. Vjerujem da će naše učestvovanje u pripremi proslave Dana domovinske zahvalnosti doprinijeti razvijanju povjerenja i tome da Srbi više neće biti poistovijećeni s pobunom i agresijom, rekao je Jerković dodajući i sledeće:

„Tog dana – 5. avgusta 1995. godine – u mom selu Golubiću ubijena su 32 srpska civila. To je tragičan dan za selo, ali i dan kad je oslobođena Hrvatska, država u kojoj svi živimo. Zato svi treba da ga poštujemo i slavimo, a posebno državni službenici i predstavnici lokalne vlasti.“

Od ove izjave date 24. jula nisu se oglašavali ni Jerkovićeva politička partija – Samostalna demokratska srpska stranka, ni Srpsko narodno vijeće, ni bilo koji viđeniji predstavnik Srba u Hrvatskoj. Ali su poruke stigle iz Beograda, i to najpre od Srpske radikalne stranke i predstavnika radikalne političke opcije. Nakon tih poruka, Milorad Pupovac, saborski zastupnik srpske manjine i predsednik Srpskog narodnog vijeća – krovne organizacije Srba u Hrvatskoj, rekao je, nakon izjava političara iz Srbije, da Srbi ove godine ipak neće prisustvovati obeležavanju Dana domovinske zahvalnosti:

„Prije svega, mi ne možemo sudjelovati u nečemu što, bilo eksplicitno, bilo implicitno, ima kao sadržaj proslave progon Srba. Mi, naravno, poštujemo ljude koji su, rukovođeni idejom slobode i mira, krenuli u rat i htjeli uspostaviti mir. Prema takvim ljudima i prema njihovom čistom srcu imamo puno poštovanje. Ali prema onima koji su zloupotrijebili njihovu ideju i njihov motiv, koji su ih gurnuli u politiku dogovaranja oko etničkog čišćenja, koji su stvorili sve pretpostavke da se unište tragovi gdje su ljudi živjeli, kao i administrativna pretpostavka da se ne mogu vratiti, prema njima mi smatramo da trebamo biti ne samo distancirani i suzdržani, nego da se tome moramo suprotstaviti. Ukoliko se doista želi civilno društvo, ukoliko se doista želi demokratsko društvo i ukoliko se doista želi prevladati Tuđmanovu i Miloševićevu politiku etničkoga čišćenja, proganjanja, paleži i uništavanja, onda se moramo suočiti s tim da su sve žrtve jednake. I kad priznamo tu činjenicu, onda ćemo se izmiriti kao ljudi i kao narodi. Prije toga ti mrtvi će nas dijeliti i do toga će nas ti mrtvi dijeliti.“

Centralnoj svečanosti u Kninu, u subotu, 5. avgusta 2006. ipak je prisustvovao jedan Srbin, zamenik gradonačelnika Knina, Dragan Jerković. Uprkos oštrim porukama iz Beograda, poput one premijera Srbije Vojislava Koštunice da je „Oluja“ bila „veliki nekažnjeni zločin“, Jerković je čvrsto ostao pri stavu da mu je mesto na proslavi praznika svoje države. Pitali smo Jerkovića je li u ceremoniji sudjelovao kao dogradonačelnik i član Gradskog poglavarstva ili kao legitimni predstavnik Srba u Kninu:

„Kao član Poglavarstva.“

Bez obzira na ulogu u kojoj je nastupio, Dragan Jerković smatra poželjnim i potrebnim sudjelovanje Srba u obilježavanju „Oluje“ i ne boji se negativnih reakcija:

„Negativne reakcije više dolaze preko granice. Međutim, svi građani srpske nacionalnosti moraju biti lojalni građani svoje države, to su im poručili i predsjednik Mesić i gospodin Tadić, i moraju sudjelovati u obilježavanju Dana državnosti te svoje države.“

Predsjednik Gradskog vijeća Knina Željko Šimunac, iz Hrvatske demokratske zajednice, pozdravlja sudjelovanje srpskih predstavnika u proslavi „Oluje“:

„Mislim da će to puno pridonijeti stabilizaciji u Kninu, a i u široj regiji. U Kninu, kao što znate, do sada nije bilo nikakvih problema. Dapače, suživot između Hrvata i Srba je u Kninu najbolji na ovim područjima.“

No, sudjelovanje srpskih predstavnika u današnjoj proslavi ne nailazi na odobravanje u onim krajevima gdje odnosi Srba i Hrvata nisu tako dobri, poput Ravnih Kotara. Govori nam aktivist Srpskog demokratskog foruma u Benkovcu Glišo Kolunđić:

„Meni je neprirodno da srpski predstavnici učestvuju u proslavi ,Oluje‘, utoliko više što znamo šta je Srbima u Hrvatskoj učinjeno u toj operaciji. ja smatram da sada ne bi trebali učestvovati u tome, a šta će vrijeme pokazati, vidjet ćemo.“

Negativne reakcije na sudjelovanje predstavnika Srba u obilježavanju 5. kolovoza bile su iz vrha Hrvatske stranke prava. No, hrvatski branitelji pozitivno gledaju na taj njihov čin, ako je suditi po izjavi Tomislava Čolaka, predsjednika Udruge Prvi hrvatski redarstvenik Šibensko- kninske županije:

„To je pozitivno. Zašto ne bi sudjelovali, ako su oni državljani ove države koja je nastala u ,Oluji‘. To pozdravljam i smatram da je to nešto posve normalno i da su to trebali i ranije učiniti.“

Sociolog i politolog iz Splita Zoran Malenica, u simboličkim činovima u Kninu vidi i stvarne napretke:

„Meni se čini da je odluka lokalne vlasti, odnosno predstavnika Srba u Kninu da po prvi puta sudjeluju u toj proslavi, izraz popravljanja odnosa u Kninu i prihvaćanja njihovog sudjelovanja u lokalnoj vlasti.“

Malenica izražava rezervu prema odluci najviših predstavnika Srba u Hrvatskoj da, između ostalog zbog incidenata u Biljanima Donjim, ne sudjeluju na proslavi u Kninu:



„Ja smatram da su oni trebali to podržati, jer bez obzira na ovaj incident, odluka da Srbi u Hrvatskoj, ne samo u Kninu, nego i na drugim područjima gdje oni u značajnom broju žive, sudjeluju u tim proslavama, po mom sudu je jedan pozitivan moment koji može djelovati na smanjivanje mogućih incidenata, dakle na pacifikaciju ekstremista s hrvatske strane.“

Osim navedenog problema percepcije „Oluje“ od strane srpske manjine, u Hrvatskoj nema većih problema u doživljavanju državnih praznika od strane ostalih manjina. Državni praznici u Hrvatskoj su Nova godina, Međunarodni praznik rada, Dan državnosti, ali i neki verski praznici većinskog naroda.

SRBIJA

Srbija je država koja je tokom proteklih petnaestak godina prošla najviše promena državnih praznika. U toj zemlji je u skladu sa politikom Slobodana Miloševića da su Srbija i Crna Gora jedine naslednice Jugoslavije, godinama obeležavan kao praznik 29. novembar, dan države koju je, po mnogima upravo Slobodan Milošević najviše razbio. Kada je pokušano ukidanje obeležavanja tog praznika, usprotivio se nekada svemoćni JUL – stranka Miloševićeve supruge. Privid normalnosti privremene zajednice Srbije i Crne Gore trebalo je dugo da održi i praznovanje 27. aprila, dana osnivanja te nekadašnje države.

U Srbiji, međutim, nakon razlaza sa Crnom Gorom, stvari počinju polako da dolaze na svoje mesto. Štaviše, u jednome Srbija čak prednjači u regiji: manjine su dobile mogućnost da navedu dane koje žele da obeležavaju kao svoje praznike, što su već iskoristili pripadnici hrvatske i mađarske manjine. Ako sam građanin ove države, to podrazumeva i da poštujem njene praznike – stav je kojeg ćete čuti od predstavnika svih etničkih manjina u Srbiji. Tolerancija o kojoj toliko govorimo, podrazumeva, uostalom, da se raduješ, sve i da je tuđa radost u pitanju – reći će Osman Balić, čelnik Centra za prava Roma YUROM iz Niša:

„Mi smo strašno precizan narod kad treba da se svađamo. Tražimo ne jednu dlaku u jajetu, već ćemo naći puno dlaka u jajetu. Dakle, uslov je da se država Srbija smatra svojom državom, da se malo otvorimo, da se oslobodimo tih etnocentrizama i manipulacija i crkvom i pripadnošću nacionalnim manjinama. Pre svega se radi o građanima ove zemlje i normalno je da kao takvi državne praznike ove zemlje poštuju. Nama su samo praznici i ostali od države.“

Drugo je, naravno, pitanje koliko, uz poštovanje praznika, kao izraza lojalnosti prema državi, manjine te praznike zaista i osećaju kao svoje. Evo šta o tome kažu predsednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Josip Pekanović i Belzim Kamberi iz Odbora za ljudska prava iz Bujanovca:

„Hrvatska zajednica se odnosi prema državnim praznicima kao da su to i njeni praznici i nema nikakve posebne rezerve prema njima. Pogotovo što je hrvatska zajednica unazad godinu dana dobila pravo da odredi i slavi i svoje praznike.“

„Albanci poštuju te praznike jer su oni zakonom predviđeni, međutim nemaju neki emocionalni odnos prema njima jer ih ne smatraju svojima.“

Kao građanin ove države, ja sam dužan da poštujem praznike koje je ona ustanovila, iznosi svoj stav predsednik Građanskog foruma iz Novog Pazara Alija Halilović.

„Kao čovek sa ovoliko godina koliko ja imam, mnogo više sam poštovao praznike one bivše države prije raspada i prije ovih događanja na balkanskom poluostrvu. Ali svakako, prilagodiću se i drugim praznicima, mada mi neki uopšte nisu bliski.“

Da li meru bliskosti, koju ljudi osećaju prema državnim praznicima u Srbiji, određuje njihova nacionalnost? Predsednik Nacionalnog saveta vojvođanskih Mađara Laslo Joža (Lászlo Józsa), uveren je, recimo, da se Mađari u tom odnosu ne razlikuju od ostalih građana, a ceo problem ovako definiše:



„Praktično svi građani ovog severnog i centralnog dela Srbije su malo u konfuziji. Svi smo mi previše naviknuti na klasične, socijalističke praznike i uvođenje novih praznika donosi neku vrstu zabune, odnosno novi praznici se još nisu saživeli sa društvom. Tu nema među pripadnicima mađarske zajednice svesnog otpora ili svesnog nipodaštavanja ovih praznika. Mislim da naša zajednica, zaista, po ovom pitanju deli opšti pristup koji je ovde prisutan. Da izvučem iz gomile primera recimo Dan ustavnosti Srbije odnosno Dan Sretenjskog ustava. Mislim da je to jedan praznik koji je sa istorijskog aspekta svakako vredan pažnje i poštovanja. Međutim, moramo priznati da o tom prazniku pojma imaju samo diplomirani pravnici koji su to učili u predmetu ,Istorija države i prava‘. A čisto sumnjam da 95 odsto građana Srbije ima zaista tačnih saznanja o značaju tog praznika.“

Učešće Vlade na ravnogorskom skupu prošle godine, izazvalo je mnogo polemika u javnosti. Slične argumente iznose i naši sagovornici, na pitanje postoji li nešto što manjinama smeta kod državnih praznika u Srbiji. Alija Halilović i Belzim Kamberi:

„Ne mogu da se pomirim s ovim spajanjem, odnosno poistovećivanjem četnika i praznika. Naročito mi se ne sviđaju praznici koji su zasnovani na nesreći nekog naroda ili dela nekog naroda. Ja nisam pristalica toga da slavimo neki praznik u onom danu kada je drugi narod ili etnička manjina imala neki egzodus, stradanje ili doživela patnju.“

„Proslava četničkih pokreta Albance vređa, jer se radi o antialbanskim pokretima.“

Predstavnici nacionalnih manjina nisu ni pristalice spajanja ni verskih i državnih praznika. Laslo Joža:

„Činjenicu da su verski praznici računati po pravoslavnom kalendaru istovremeno i državni praznici – tu mislim na Vaskrs i Božić – a ovi koji se računaju po zapadnom hrišćanskom kalendaru, odnosno po današnjem aktuelnom kalendaru, ne predstavljaju državni praznik, ljudi prihvataju malo sa primedbama i ne osećaju se zbog toga baš komforno. Ali, istini za volju, ne verujem da je ovo neki veliki problem. Mnogo je veći problem je u tome što zaposleni prilikom svojih verskih praznika u velikom broju slučajeva ne mogu ostvarivati svoje zakonsko pravo na odmor, jer u modernom svetu poslodavci zahtevaju rešenje radne obaveze i u tim trenucima.“

Sa druge strane, zakonsko pravo da nacionalne zajednice mogu, pored sopstvenih simbola, da imaju i svoje zvanične praznike, a koje je u Srbiji počelo da se primenjuje od kraja prošle godine, ocenjuje se kao – civilizacijska tekovina. Josip Pekanović kaže da su hrvatskoj zajednici u republičkom savetu za nacionalne manjine, verifikovana četiri, za nju značajna datuma:

„Ti se praznici obeležavaju, ističe se hrvatska zastava, odnosno zastava hrvatske zajednice u Srbiji, koja se u nekim detaljima razlikuje od zastave države Hrvatske. Nemamo nekih posebnih problema kad je u pitanju obeležavanje značajnih datuma za hrvatsku zajednicu.“

Po odluci Hrvatskog nacionalnog vijeća, ovdašnja hrvatska zajednica obeležava i neke od značajnijih praznika matične države. No, kaže naš sagovornik, među njima nije i 5. avgust:

„Mislim da je to datum koji se sad značajan verovatno samo za državu Hrvatsku i njene građane. Smatramo da mi to ne trebamo posebno da obeležavamo.“

Bošnjačka zajednica ima utvrđen svoj Praznik zastave, koji nije u vezi sa bilo kojim praznikom u Bosni i Hercegovini. Vojvođanski Mađari, pored svojih značajnih datuma, ozvaničili su i tri praznika, koji su, praktično, mađarski nacionalni praznici. Druga je situacija, prema rečima Belzima Kamberija, sa Albancima na jugu Srbije:

„Albanci praznikom smatraju Dan državnosti. Problem je u tome što je to Dan državnosti druge države. Međutim, Albanci to smatraju nacionalnim praznikom, ne praznikom države Albanije.“

Jedan od ozvaničenih praznika mađarske manjine u Srbiji je i 15. mart, dan izbijanja revolucije iz 1848. Činjenica da isti događaji, recimo u kolektivnom sećanju vojvođanskih Mađara i Srba, mogu imati sasvim različito značenje, postavlja i sasvim načelno pitanje – o praznovanju sa različitim nacionalnim sećanjima. Laslo Joža nudi sledeći odgovor:

„Ja mislim da u savremenoj Evropi, ovakva vrsta različitosti je svakako prisutna, ne samo u odnosima mađarske i srpske nacije, nego i u odnosima, na primer, Francuza i Nemaca, Britanaca i Francuza… Da ne pričam o tome da takva vrsta podvojenosti u slavljima je donedavno postojala između pobednika u Drugom svetskom ratu i poraženih snaga u Drugom svetskom ratu. Samo da podsetim da zadnja proslava već i te razlike uspela da izbriše, jer i najviši predstavnici nemačke države su bili prisutni na proslavi operacije iskrcavanja u Normandiji. Prema tome, mislim da moramo biti svesni toga da je historija 19. i 20. veka bila historija perioda odvajanja, a moderna Evropa i moderni odnosi nacija se grade na negaciji tih podvajanja, ali uz priznavanje prava da svako slavi ono i svako da se priseća onoga što je njemu milo i drago.“
Sadašnja vlast u Srbiji je, makar u jednome pokušala da napravi diskontinuitet sa režimom Slobodana Miloševića – u tretmanu državnih praznika.

Dobro informisana beogradska „Politika“ objavila je u sredu 3. avgusta da u Srbiji uskoro slede promene državnih praznika. Dan 27. april, dan formiranja nekadašnje SR Jugoslavije, više neće biti neradni dan, navodi „Politika“, dodajući da je predlog Izmena Zakona o državnim i drugim praznicima vlada dostavila parlamentu.

BOSNA I HERCEGOVINA

Bosna i Hercegovina – država zvanično bez manjina, a suštinski sa Bošnjacima i Hrvatima kao manjinom u Republici Srpskoj i u svakodnevnom životu nešto manje sa Srbima kao manjinom u Federaciji – mnoge nelogičnosti dejtonskog ustrojstva pokazuje upravo na pitanju praznika, javlja Žana Kovačević. Nema državnih praznika, ali ima svakakvih koje proglašavaju lokalne zajednice. U Republici Srpskoj u januaru je poprilično neradnih dana. U Federaciji nešto manje, a svoje praznike čak imaju i neki kantoni.

Bosna i Hercegovina još uvijek nema državni Zakon o praznicima i tako se već godinama u Federaciji i Republici Srpskoj različito slavi. Nakon višegodišnjih pokušaja da se u parlamentu usvoji jedan zakon, došlo se do polovičnog rješenja. Dogovor je postignut o datumima obilježavanja vjerskih i međunarodnih praznika, ali ne i o tome koji su to državni praznici BiH. Posljednji u nizu prijedloga državnog zakona o praznicima došao je od Socijaldemokratske partije BiH. Poslanik ove stranke u državnom parlamentu Tomislav Limov kaže:



„Sporni su datumi koje smo mi predvidjeli u SDP-ovom prijedlogu zakona, a to je Dan državnosti – 25. novembar, zatim je sporan datum koji smo predložili kao Dan sjećanja na žrtve Srebrenice i rata u BiH. Predložili smo da to bude 11. jula. Evidentno je da za parlamentarce, pa i javnost Republike Srpske taj datum teško može proći. I 25. novembar se, evidentno, za kolege iz Republike Srpske pokazao spornim. Predvidjeli smo i Dan nezavisnosti. Isto tako je bio pokušaj da se kao državni praznik obilježava i dan potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, a to je opet teže prihvatljivo u Federaciji BiH.“

Predstavnici Srpske demokratske stranke bili su protiv ovog prijedloga koji nikada nije ni stigao do poslanika jer dogovora nije bilo već u Ustavnopravnoj komisiji koja je zakon razmatrala. Prema riječima člana predsjedništva SDS-a Boška Šiljegovića, ono sto se slavi u Federaciji nije praznik za ljude u Republici Srpskoj, na primjer Dan državnosti BiH koji bi umjesto 25. trebalo slaviti 21. novembra:

„Mi u Republici Srpskoj smatramo da je to dan kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum i kad je počela da živi ova nova, današnja Bosna i Hercegovina.“

U Republici Srpskoj se kao Dan državnosti obilježava 9. januar to jest Sveti Stefan. Samo u januaru neradni su i Badnji dan i Božić, kao i 13. januar kada se proslavlja srpska Nova godina, te još nekoliko vjerskih praznika koji se obilježavaju kao državni, odnosno entitetski praznici. Šiljegović ne vidi ništa loše u tome sto su vjerski praznici ujedno i državni:

„Jedan broj vjerskih praznika treba da budu državni praznici. Mi smo država sa svojim specifičnostima i bilo bi potrebno da te najvažnije vjerske praznike slavimo kao državne.“

Prema mišljenju predsjedavajućeg Ustavnopravne komisije Parlamenta BiH, Mirsada Ćemana, postoji ključno neslaganje o nedavnoj prošlosti BiH i zbog toga nema ni dogovora o državnom zakonu o praznicima:

„Mislim da nije sporan ni recimo 9. maj koji bi se obilježavao kao Dan EU. Prema tome, sve ono što na neki način ima univerzalniji karakter u ovom trenutku nije sporno, što je također dobro. Ali, eto, naše unutarnje još uvijek neslaganje po nekim bitnim elementima koji se odnose na BiH razlog je što još uvijek nemamo zakon koji je davno trebao biti usvojen.“

Državni praznik je bitna karakteristika jedne države, ali u BiH su to postala čisto politička pitanja – šta i kada slaviti, ističe Tihomir Gligorić iz Socijalističke partije RS-a:

„Sad s ovom situacijom kakvu imamo ispadamo pomalo smiješni u BiH. Jer, jedan dio BiH nešto obilježava, drugi to potpuno ignoriše. Državni praznik je bitna karakteristika same države, a mi ga nemamo i to puno govori o odgovornosti političara da to pitanje urede u BiH. Poznato mi je da su u Republici Srpskoj donosili zakon kojim su smanjili broj praznika s obzirom da privreda gotovo nije mogla da radi dva mjeseca zato što je bilo previše vjerskih praznika. Tako da je to reducirano, ali evo na nivou BiH gotovo nemamo nijedan, pa je to na neki način apsolutno neprihvatljivo.“

U Federaciji BiH neradni dani, odnosno kao državni praznici slave se međunarodna Nova godina, 1. maj i Dan pobjede nad fašizmom. Prema federalnom Zakonu o praznicima 1. mart proglašen je Danom nezavisnosti, a 25. novembar Danom državnosti. Slave se samo u Federaciji. U Zapadnoj Hercegovini dugo su se obilježavali i slavili praznici i iz BiH i iz Hrvatske. U ovoj godini slavilo se, međutim, isto kao i u ostalim dijelovima Federacije, s tim sto je Vlada Herceg-bosanskog kantona neradnim danima u javnim ustanovama proglasila i brojne vjerske praznike. Pomoćnik ministra rada u ovom kantonu Milan Mihaljević kaže:

„Šestog prvog su Sveta tri kralja. U travnju je Uskrs. Zatim 15. 6. je neradni dan, a to je Tjelovo. Zatim 15. 8. je također blagdan, neradni dan, slavi se Velika Gospa. Prvi jedanaesti je također blagdan, neradni dan, a to su Svi sveti, i nakon njega Dan mrtvih. Također imamo neradne dane za Božić 25. 12, i za Svetog Stjepana 26. 12. Tako je prema Zakonu o neradnim danima i blagdanima, koji Vlada Herceg-bosanske županije još nije donijela, ali u prednacrtu je.“

Građanima BiH, čini se, ne smeta što nema zakona, važno je da se slavi:

„Svima sretna Hanuka, svi Bajrami, svi Božići i sve Nove godine i 1. maj, jer ja jako volim da radim.“

„Svi slavimo, još da svi slavimo jednu zastavu to bi bilo dobro.“

„Za mene je to stvarno savršenstvo raznolikosti. Bez obzira na sve, mislim da je to naše bogatstvo, koje mi, nažalost, ili
nećemo ili nemamo dovoljno volje da prepoznamo. Smatram to izuzetno pozitivnim. Zar nije ljepše uvijek nešto staviti i uvijek koristiti te prilike da budemo bliži jedni drugima.“

Potpuno različiti i suprotstavljeni stavovi oko praznika u BiH su samo jedna od ilustracija stanja u bosanskohercegovačkom društvu, naglašava predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava RS-a Branko Todorović:



„I dalje postoje veoma visoke, nerazriješene, društvene suprotnosti, gdje se upravo dešava da jedni slave dane kada drugi tuguju, da jedni glorifikuju određene datume i događaje koji su za druge tragični ili da u potpunosti ignorišu tugu i tragediju drugih, kao što je bilo nedavno kada je bila godišnjica srebreničke tragedije. Prema tome, svi građani BiH zapravo osjećaju jednu vrstu frustracije zbog toga što smo, evo, 10 godina nakon rata, veoma daleko od istinskog procesa pomirenja u bosanskohercegovačkom društvu.“

Todorović dodaje da je obilježavanje zajedničkih praznika u BiH zapravo dio procesa suočavanja sa istinom i pomirenja, čiji nosioci bi trebali biti političari, ali i kulturni radnici i mediji. Vjerske praznike bi trebalo ostaviti tamo gdje im je mjesto – u tradiciji svakog naroda, kao i u svim drugim sekularnim državama, napominje Todorović:

„Vjera ima svoje mjesto u društvu, ali zna se koje je to mjesto. Tako da vjerske praznike treba slaviti na način kako se to čini u civilizovanom svijetu, a ne praviti od vjere politiku i od politike vjeru, kao što se to vrlo često prepliće u našoj zemlji. I to forsiranje vjerskih praznika na neki način kao državnih praznika u zemlji kao BiH, dakle jednoj multietničkoj, multireligijskoj zemlji uvijek može biti veoma osjetljivo, pogotovo kada postoji jedna, ja bih rekao politizacija i instrumentalizacija religije.“

KOSOVO

Kosovo nije država pa nema ni državnih praznika. Ipak, većinski narod obeležava, doduše radno, neke datume, poput 24. marta, početka bombardovanja 1999. godine, 12. juna, Dana oslobođenja, kako se naziva dan kada su na Kosovo ušle međunarodne snage. Obeležava se i 5. mart, dan kada je ubijen jedan od komandanata Oslobodilačke vojske Kosova Agim Jašari. Većinski narod ovo slavi, a manjinski – pre svega Srbi – ne podržava.

Kosovski Srbi ne prihvataju ni jedan od ovih datuma kao razloge za proslave. Joca Lazić, iz Prištine, kaže kako je van svake pameti slaviti datume koji za neke predstavljaju veliku patnju:



„Šta znači slaviti ljudske patnje i tragedije koje su se dogodile na ovim prostorima? Zdravom umu, ili bar meni, nije normalno da se slavi nešto gde je bilo stradanja.“

Živković Zvonko kaže da bi bilo normalnije da se proslavljaju datumi koji su doveli do sporazuma, prekida neprijateljstava, a ne oni koji se sada proslavljaju:

„Mislim da nijedan napad – NATO-a, Srbije ili albanske napade – ne treba slaviti. Tu su se dešavala stradanja naroda bez obzira kojeg. To se ne treba slaviti. Ali dobro bi bilo slaviti bilo koji sporazum koji su sklopili Vlada Srbije, NATO ili Albanci.“

Među onima koji nisu hteli da se snimi ono sto su hteli da kažu bilo je onih koji su govorili da su pobednici utvrđivali šta će se i kada slaviti, a pošto su, kako kažu, Srbi izgubili sukob na Kosovu, drugi određuju šta će se proslavljati.

CRNA GORA

Crna Gora – sklad multietničnosti, jedini na Balkanu, vole, ne bez razloga, da kažu zvaničnici ove države.
Je li kada je reč o praznicima ipak sve tako idealno?

Državni praznici u Crnoj Gori su Nova Godina, Praznik rada i Dan državnosti. I dok se za prva dva, između ostalog i zbog njihovog internacionalnog karaktera, može reći da su prihvaćeni u svim kategorijama društva, Dan državnosti, 13. juli, povezan sa datumom prvog priznanja Crne Gore na berlinskom kongresu 1878. godine i Danom ustanka protiv okupatora 1941. godine, često se usko povezuje i sa nedavnim državnim osamosteljenjem Crne Gore. Bošnjaci su konsenzusom podržali tu samostalnost, a oni baštine i tradiciju partizanskog ustanka, pa prema tome i 13. juli, kaže Semir Balić iz Bošnjačke stranke:

„Bošnjački narod je na referendumu istakao svoj odnos prema državi, a samim tim i odnos prema državnim praznicima. Znači, mi kao narod koji sebe smatra konstitutivnim narodom ove države, smatramo i 13. jul našim praznikom, kao i sve ostale državne praznike.“

Uloga državnih praznika bi morala biti između ostalog i da miri sve državljane jedne zemlje, a to sa 13. julom nije slučaj, kako onim iz Berlinskog kongresa, tako onim iz Drugog svjetskog rata, kaže poznati novinar i intelektualac iz reda albanske manjine, Mustafa Canka:

„Albanci su gotovo ravnodušni prema državnim praznicima Crne Gore. To, naravno, ne znači da ih ne uvažavaju, ali ih ne doživljavaju kao mogućnost snaženja državnog jedinstva, naročito ne 13. jul. Oni koji imaju vizije, morali bi o tome malo da razmisle, iako za to, činjenica, nema ni volje, ni spremnosti. U državi nas ne okuplja ono što smo vi i ja bili juče, već ono što ćemo sjutra zajednički preduzimati.“

Crnu Goru čini i trećina Srba, a oni nijesu za njenu državnu samostalnost. Trinaesti juli je bio odgovor na 12. juli, kada je pod italijanskim patronatom proglašena samostalna Crna Gora, i taj datum Srbi ne žele slaviti, kaže profesor Novo Vuković, visoki funkcioner Srpske narodne stranke:



„Da je sreća državni praznik bi bio svetinja. Gdje ima države, tu se i praznuje državni praznik. Ali, tragično, mi ga nemamo. Praznik koji dijeli narod ne može biti praznik. Trinaesti juli je proizvod 12. jula. Trinaesti treba da bude samo pokriće nečeg sramnog iz Drugog svjetskog rata. Ja ne bih mogao sebi i svojoj duši priuštiti da prihvatim taj dan. To je ispod svakog mogućeg nivoa jedne pravne države. Država može biti, ali ovakva ne, ovo ne liči na državu.“

Odnos prema državnim praznicima povezan je sa odnosom prema naciji, kaže profesor Ljubisav Knežević iz Socijalističke narodne partije i daje svoje viđenje:

„Ta podjela na Srbe i Crnogorce je došla s ovom euforijom oko osamostaljenja i tako dalje. ja i sad tvrdim da su Crnogorci porijeklom Srbi. Kasnije, kroz dugi period, smo dobili crnogorsku naciju.“

Knežević smatra da je malo naroda u Evropi koji bi svojoj državi mogli darovati tako značajan datum kao što je 13. juli:
„To što je taj datum uzet da bude državni praznik, to je sasvim opravdano, i mislim da mi značajnijeg datuma u novijoj istoriji nemamo. Ne ulazim u ranija vremena, ali to je datum kad su se svi našli zajedno. Tu je bilo i mnogo Muslimana, Srba, Crnogoraca. To je onaj patriotski osjećaj našeg naroda. Krenuli su da se bore protiv neprijatelja.“
XS
SM
MD
LG