Priča se kao anegdota u Bijelom Polju kako je jedan prilično štedljivi muž korio svoju suprugu što daje peglu u komšiluk i tako mu povećava račun za struju. Bilo je to u vrijeme kada je bjelopoljski novinar starije generacije Murat Ćorović nabavio prvi televizijski aparat u kraju:
„1974., kada je struja došla u moje selo. Bilo je neobično. Ja mislim da je to bio prvi televizor ili tu negdje u kraju. Dolazio je narod da gleda neku emisiju, divili se svi zajedno, čudili se tehnici“.
Murata Ćorovića su potom, priznaje, pretekla čuda tehnike:
„I dalje sa pisaćom mašinom. Mislim da je ta tehnologija toliko brzo naišla i preplavila nas stariju generaciju, zatekla nas. Ja prosto nemam snage da učim sve to.“
Ćorović kaže da je ugrabio tek mobilni telefon, ali samo kako bi nazvao i odazvao se pozivu. Ipak, prošao je daleko bolje od nekih iz istog sela u koje je prije 30 godina došla električna energija i televizija sa njom:
„Ono kad su najprije krenuli mobilni telefoni došla žena sa sela i kad se vratila jedna baba veli: ’Šta je onom narodu dolje u gradu? Svako drugo drži se za glavu i priča samo sa sobom’.“
A ima i drugačijih primjera, poput dvadesetogodišnjeg Marka Šćepanovića koji je baš u to doba informatički opismenjavao svoju baku:
„Moja baka živi u kući gdje ima nas više unučadi, pa onda dosta i prati tu tehnologiju jer je više sa nama upoznata šta znači Windows i šta znači neki operativni program. Još uvijek je malo strano da četuje, ali neće. Kaže: ’Imala sam čovjeka u svom životu, više mi to ne treba’. Ali, baka voli da gleda filmove i voli tako neke diskove da narezuje s vremena na vrijeme.“
Tržišno nadmetanje u tehnološkim dostignućima i skoro nevjerovatno ubrzanja koje to donosi išlo bi nam na ruku, kaže Marko, samo da se ima novca:
„Tehnologija ide nekom brzinom svjetlosti. Ako izaberete bilo koji uvijek se uplašite da ćete izabrati loše. Pa i posljednju generaciju, posljednji aparat koji je izašao prije 15 minuta iz fabrike opet će bit stari poslije 20 minuta. Kada ljudi prođu sve u životu mogu malo da odu i do mjeseca, ali mi ćemo za to malo pričekati. Možda za nekih desetak godina i mi odemo gore.“
RSE: Možda za mjesec odemo na Mjesec?
ŠĆEPANOVIĆ: Nikad se ne zna. Moguće. Danas više ništa nije nevjerovatno. Koliko oni razvijaju tehnologiju možemo očekivati da će Mjesec doći kod nas ovdje.
Braća Esad i Mersad Čikić su studenti i spadaju u modernu i može se kazati kompjutersku generaciju sa jednom neobičnom traumom iz djetinstva skopčanom sa brzim razvojem tehnologije. Poklon od amidže iz Zagreba, naime, pogrešno su odabrali:
„U našem djetinstvu prva stvar od napredne tehnologije je bio video rikorder. Sad se tu javila dilema između nas. Kompjutera nije bilo. Možda je par ljudi u čaršiji imalo ps 64. I onda mi kao klinci, kompjuter ti nije zanimljiv, još uvijek nema interneta i mi zapinjemo za video rikorder. Amidža bez po riječi šalje video rikorder, poklon od njega za nas.“
U svakom slučaju, koliko mladi u smislu modernih tehničkih sredstava odmiču starijima, vjerovatno je mnogo više svijet odmakao Crnoj Gori, kaže Mersad:
„Mi donekle i patimo tehnologiju onoliko koliko smo omogućeni novcem jer mi na Balkanu i dalje nemamo nove tehnologije koje se u svijetu razvijaju poput: Voice over IP, HDTV ili digitalnog prenosa te iste televizije. To već u svijetu postaje standard i dok to kod nas teško da će postat standard u sljedećih deset do petnaest godina jer je veoma, veoma skupa implementacija. Ne vjerujem da država može to da isprati.“
„1974., kada je struja došla u moje selo. Bilo je neobično. Ja mislim da je to bio prvi televizor ili tu negdje u kraju. Dolazio je narod da gleda neku emisiju, divili se svi zajedno, čudili se tehnici“.
Murata Ćorovića su potom, priznaje, pretekla čuda tehnike:
„I dalje sa pisaćom mašinom. Mislim da je ta tehnologija toliko brzo naišla i preplavila nas stariju generaciju, zatekla nas. Ja prosto nemam snage da učim sve to.“
Ćorović kaže da je ugrabio tek mobilni telefon, ali samo kako bi nazvao i odazvao se pozivu. Ipak, prošao je daleko bolje od nekih iz istog sela u koje je prije 30 godina došla električna energija i televizija sa njom:
„Ono kad su najprije krenuli mobilni telefoni došla žena sa sela i kad se vratila jedna baba veli: ’Šta je onom narodu dolje u gradu? Svako drugo drži se za glavu i priča samo sa sobom’.“
A ima i drugačijih primjera, poput dvadesetogodišnjeg Marka Šćepanovića koji je baš u to doba informatički opismenjavao svoju baku:
„Moja baka živi u kući gdje ima nas više unučadi, pa onda dosta i prati tu tehnologiju jer je više sa nama upoznata šta znači Windows i šta znači neki operativni program. Još uvijek je malo strano da četuje, ali neće. Kaže: ’Imala sam čovjeka u svom životu, više mi to ne treba’. Ali, baka voli da gleda filmove i voli tako neke diskove da narezuje s vremena na vrijeme.“
Tržišno nadmetanje u tehnološkim dostignućima i skoro nevjerovatno ubrzanja koje to donosi išlo bi nam na ruku, kaže Marko, samo da se ima novca:
„Tehnologija ide nekom brzinom svjetlosti. Ako izaberete bilo koji uvijek se uplašite da ćete izabrati loše. Pa i posljednju generaciju, posljednji aparat koji je izašao prije 15 minuta iz fabrike opet će bit stari poslije 20 minuta. Kada ljudi prođu sve u životu mogu malo da odu i do mjeseca, ali mi ćemo za to malo pričekati. Možda za nekih desetak godina i mi odemo gore.“
RSE: Možda za mjesec odemo na Mjesec?
ŠĆEPANOVIĆ: Nikad se ne zna. Moguće. Danas više ništa nije nevjerovatno. Koliko oni razvijaju tehnologiju možemo očekivati da će Mjesec doći kod nas ovdje.
Braća Esad i Mersad Čikić su studenti i spadaju u modernu i može se kazati kompjutersku generaciju sa jednom neobičnom traumom iz djetinstva skopčanom sa brzim razvojem tehnologije. Poklon od amidže iz Zagreba, naime, pogrešno su odabrali:
„U našem djetinstvu prva stvar od napredne tehnologije je bio video rikorder. Sad se tu javila dilema između nas. Kompjutera nije bilo. Možda je par ljudi u čaršiji imalo ps 64. I onda mi kao klinci, kompjuter ti nije zanimljiv, još uvijek nema interneta i mi zapinjemo za video rikorder. Amidža bez po riječi šalje video rikorder, poklon od njega za nas.“
U svakom slučaju, koliko mladi u smislu modernih tehničkih sredstava odmiču starijima, vjerovatno je mnogo više svijet odmakao Crnoj Gori, kaže Mersad:
„Mi donekle i patimo tehnologiju onoliko koliko smo omogućeni novcem jer mi na Balkanu i dalje nemamo nove tehnologije koje se u svijetu razvijaju poput: Voice over IP, HDTV ili digitalnog prenosa te iste televizije. To već u svijetu postaje standard i dok to kod nas teško da će postat standard u sljedećih deset do petnaest godina jer je veoma, veoma skupa implementacija. Ne vjerujem da država može to da isprati.“
