RSE: Poslije „Hamleta“, predstave o kojoj se prošle godine – imam dojam – najviše govorilo i pisalo na ovim prostorima, nudiš „Fausta“, još jedno beskrajno frekventno ime svjetske kulturne baštine. Bilo bi glupo umjetnika od formata pitati odakle interesovanje za novu veliku temu, pa ću to izbjeći pitanjem – odakle ti energija za ponovno hrvanje sa strašnim izazovima?
PAŠOVIĆ: To je ponovo velika regionalna koprodukcija, kao što je bio i „Hamlet“. Mi na taj način nastavljamo jednu dobru praksu od prošle godine, koju smo započeli mi u East-West centru u Sarajevu zajedno sa općinom Tuzla, Bosanskim kulturnim centrom u Tuzli i Britanskim savjetom. I ovoga puta su isti partneri. Kažemo da se tim koji pobjeđuje ne mijenja. Ovoga puta naslovnu ulogu igra Damir Markovina, glumac iz Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, dakle on igra Fausta. Ulogu Viga, jednog super-kompjutera koji izgleda kao čovjek, igra Amar Selimović, koji je briljirao u „Hamletu“ prošle godine. A pored njih dvojice, tu su još Lidija Stevanović i Miroslav Fabri, članovi Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Zatim Akira Hasegawa, naš kolega iz Ljubljane, i mladi glumci iz Sarajeva – Jasenko Pašić, koji je također igrao u Hamletu, zatim Maja Izetbegović, Lana Stanišić i Nerman Mahmutović.
RSE: Faust, čovjek koji se namirio znanjem a ostao žedan moći, jednako kao i Hamlet je vječita tema, ali mi se čini da je posljednjih godina na ovim prostorima, kojima inače vrhune „prodane duše“, rijetko bio izvođen.
PAŠOVIĆ: „Faust“ se inače rijetko izvodi.
RSE: Zato što je težak ili…?
PAŠOVIĆ: Zato što je težak, zato što je kompliciran, ali i zato što je to jedna vrlo osjetljiva tema i mora se imati dosta hrabrosti i nekog uvida u sebe, samokritičnosti, da tako kažem, da se upusti u to. Jer, svi mi smo svakoga dana u prilici da, što kažemo narodskim jezikom, prodamo dušu đavolu. Znači, svaki dan smo u iskušenju da možda uradimo nešto što bi dovelo u pitanje našu etičku poziciju kao ljudi ili kao profesionalca. Svaki put je to neko novo iskušenje.
RSE: I vlastito preispitivanje, u svakom slučaju.
PAŠOVIĆ: Da, i vlastito preispitivanje, i – kao što ti kažeš – to je onaj korak preko mjere. Znači, Faust ima znanje, ima poziciju, ima ugled u društvu, ima novac, a opet je, što bi se opet reklo ovako kolokvijalno, gladan. On je nekako nezasitan u svojim ambicijama, u svojim željama, hoće još, još, još i još, i to ga zapravo odvede u propast. Ali ne samo njega, nego i čitav jedan svijet koji on sobom vuče. To je priča o moći bez odgovornosti i ona u tom smislu ima svoja individualna, etička pitanja, ali ima i svoju političku dimenziju i mislim da je vrlo relevantna za današnji svijet, bilo da ga gledamo u lokalnim okvirima, kad kažem lokalnim mislim na Bosnu i Hercegovinu ili na naš region, bilo da se radi o globalnim pitanjima gdje smo svakoga dana svjedoci da zapravo ta žeđ za moći proizvodi katastrofu.
RSE: Ima li neki posebni razlog što si se opredijelio za ovu reinterpretaciju Marlowa, a ne recimo Lessinga, Goethea ili Manna? Da li je u pitanju privrženost elizabetanskoj drami ili naprosto činjenica da je ovaj izvorni tekst Christophera Marlowa najotvoreniji i najpogodniji za reciklažu, ukoliko ovo nije pregruba riječ za tako plemenit posao?
PAŠOVIĆ: Zapravo i jedno i drugo. Ti si to jako dobro primijetio. Ja zaista volim elizabetansku dramu, zbog njene efikasnosti i visoke teatralnosti. A s druge strane, za razliku od Goethea koji je veoma barokno tretirao tu temu i rekao bih da je ona kod njega preintelektualizirana i – iskreno da kažem – pomalo dosadna, kod Marlowa je to ovako jedna akciona drama. Međutim, mi smo otišli dalje i od Marlowa, akciju smo prebacili u 21. stoljeće, i to malo u budućnost, u vrijeme koje nas očekuje. A to je vrijeme kada će se – što će se dogoditi vrlo brzo, već se po svijetu i događa – najveći dio naših dnevnih aktivnosti odvijati sa robotima ili nekim drugim inteligentnim mašinama, a mi smo zamislili šta će se dogoditi onog trenutka kad roboti budu mogli donositi vlastite odluke, kad budu izgledali kao ljudi i kada zapravo budu jedna nova, samostalna grupacija, kako ćemo oni gledati na nas kao na ljude, kako ćemo mi gledati na njih i da li će biti – što bi mi rekli popularnim rječnikom – suživota među ljudima i robotima.
RSE: Bila je fascinantna ova tvoja deložacija „Hamleta“ na osmanski dvor. Ja se nadam da će isto tako biti zanimljivo i ovo premještanje „Fausta“ u drugi kontekst, u drugo vrijeme, drugi prostor.
PAŠOVIĆ: Mi smo išli za „Hamletom“ koji će biti najšekspirovskiji i najsavremeniji u isto vrijeme. I mislim da smo sa „Hamletom“ jako u našem vremenu. Sa „Faustom“ smo, evo usuđujem se reći, ispred našeg vremena.
RSE: Rekao si ko su protagonisti. Radi se o ljudima koji su naprosto katapultirani „Hamletom“ prošle godine. Da li očekuješ prodor još nekog mladog glumca sa „Faustom“?
PAŠOVIĆ: Evo u ovom slučaju Damir Markovina je već afirmirani glumac, ali ovo je njegova najsloženija uloga do sada, najveći zadatak, i ja zapravo već vidim da će se tu dogoditi jedno veliko iznenađenje, da će se Damir Markovina otkriti ne samo kao jedan interesantan i popularan glumac, nego i kao glumac izvanrednih, velikih, najvećih mogućnosti. To se već sada vidi na probama. Također Amar Selimović igra veliku ulogu, ovoga puta potpuno novu, i za njega i za mene i za publiku, a to je – kako tumačiti lik super-kompjutera. On je tome pristupio na jedan fascinantan način. Amar je sigurno jedna od najzanimljivijih glumačkih pojava u posljednjih možda deceniju u regionu. Ovo će biti ponovo njegova velika uloga. A kad govorimo o prodoru mladih glumaca, mislim da će to ovoga puta biti Akira Hasegawa. To je mladi kolega iz Ljubljane. On ima jedno vrlo zanimljivo porijeklo – on je pola Slovenac, pola Japanac, i otkriva nam se ovoga puta kao zaista veoma neobičan i veoma uzbudljiv mladi glumac.
PAŠOVIĆ: To je ponovo velika regionalna koprodukcija, kao što je bio i „Hamlet“. Mi na taj način nastavljamo jednu dobru praksu od prošle godine, koju smo započeli mi u East-West centru u Sarajevu zajedno sa općinom Tuzla, Bosanskim kulturnim centrom u Tuzli i Britanskim savjetom. I ovoga puta su isti partneri. Kažemo da se tim koji pobjeđuje ne mijenja. Ovoga puta naslovnu ulogu igra Damir Markovina, glumac iz Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, dakle on igra Fausta. Ulogu Viga, jednog super-kompjutera koji izgleda kao čovjek, igra Amar Selimović, koji je briljirao u „Hamletu“ prošle godine. A pored njih dvojice, tu su još Lidija Stevanović i Miroslav Fabri, članovi Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Zatim Akira Hasegawa, naš kolega iz Ljubljane, i mladi glumci iz Sarajeva – Jasenko Pašić, koji je također igrao u Hamletu, zatim Maja Izetbegović, Lana Stanišić i Nerman Mahmutović.
RSE: Faust, čovjek koji se namirio znanjem a ostao žedan moći, jednako kao i Hamlet je vječita tema, ali mi se čini da je posljednjih godina na ovim prostorima, kojima inače vrhune „prodane duše“, rijetko bio izvođen.
PAŠOVIĆ: „Faust“ se inače rijetko izvodi.
RSE: Zato što je težak ili…?
PAŠOVIĆ: Zato što je težak, zato što je kompliciran, ali i zato što je to jedna vrlo osjetljiva tema i mora se imati dosta hrabrosti i nekog uvida u sebe, samokritičnosti, da tako kažem, da se upusti u to. Jer, svi mi smo svakoga dana u prilici da, što kažemo narodskim jezikom, prodamo dušu đavolu. Znači, svaki dan smo u iskušenju da možda uradimo nešto što bi dovelo u pitanje našu etičku poziciju kao ljudi ili kao profesionalca. Svaki put je to neko novo iskušenje.
RSE: I vlastito preispitivanje, u svakom slučaju.
PAŠOVIĆ: Da, i vlastito preispitivanje, i – kao što ti kažeš – to je onaj korak preko mjere. Znači, Faust ima znanje, ima poziciju, ima ugled u društvu, ima novac, a opet je, što bi se opet reklo ovako kolokvijalno, gladan. On je nekako nezasitan u svojim ambicijama, u svojim željama, hoće još, još, još i još, i to ga zapravo odvede u propast. Ali ne samo njega, nego i čitav jedan svijet koji on sobom vuče. To je priča o moći bez odgovornosti i ona u tom smislu ima svoja individualna, etička pitanja, ali ima i svoju političku dimenziju i mislim da je vrlo relevantna za današnji svijet, bilo da ga gledamo u lokalnim okvirima, kad kažem lokalnim mislim na Bosnu i Hercegovinu ili na naš region, bilo da se radi o globalnim pitanjima gdje smo svakoga dana svjedoci da zapravo ta žeđ za moći proizvodi katastrofu.
RSE: Ima li neki posebni razlog što si se opredijelio za ovu reinterpretaciju Marlowa, a ne recimo Lessinga, Goethea ili Manna? Da li je u pitanju privrženost elizabetanskoj drami ili naprosto činjenica da je ovaj izvorni tekst Christophera Marlowa najotvoreniji i najpogodniji za reciklažu, ukoliko ovo nije pregruba riječ za tako plemenit posao?
PAŠOVIĆ: Zapravo i jedno i drugo. Ti si to jako dobro primijetio. Ja zaista volim elizabetansku dramu, zbog njene efikasnosti i visoke teatralnosti. A s druge strane, za razliku od Goethea koji je veoma barokno tretirao tu temu i rekao bih da je ona kod njega preintelektualizirana i – iskreno da kažem – pomalo dosadna, kod Marlowa je to ovako jedna akciona drama. Međutim, mi smo otišli dalje i od Marlowa, akciju smo prebacili u 21. stoljeće, i to malo u budućnost, u vrijeme koje nas očekuje. A to je vrijeme kada će se – što će se dogoditi vrlo brzo, već se po svijetu i događa – najveći dio naših dnevnih aktivnosti odvijati sa robotima ili nekim drugim inteligentnim mašinama, a mi smo zamislili šta će se dogoditi onog trenutka kad roboti budu mogli donositi vlastite odluke, kad budu izgledali kao ljudi i kada zapravo budu jedna nova, samostalna grupacija, kako ćemo oni gledati na nas kao na ljude, kako ćemo mi gledati na njih i da li će biti – što bi mi rekli popularnim rječnikom – suživota među ljudima i robotima.
RSE: Bila je fascinantna ova tvoja deložacija „Hamleta“ na osmanski dvor. Ja se nadam da će isto tako biti zanimljivo i ovo premještanje „Fausta“ u drugi kontekst, u drugo vrijeme, drugi prostor.
PAŠOVIĆ: Mi smo išli za „Hamletom“ koji će biti najšekspirovskiji i najsavremeniji u isto vrijeme. I mislim da smo sa „Hamletom“ jako u našem vremenu. Sa „Faustom“ smo, evo usuđujem se reći, ispred našeg vremena.
RSE: Rekao si ko su protagonisti. Radi se o ljudima koji su naprosto katapultirani „Hamletom“ prošle godine. Da li očekuješ prodor još nekog mladog glumca sa „Faustom“?
PAŠOVIĆ: Evo u ovom slučaju Damir Markovina je već afirmirani glumac, ali ovo je njegova najsloženija uloga do sada, najveći zadatak, i ja zapravo već vidim da će se tu dogoditi jedno veliko iznenađenje, da će se Damir Markovina otkriti ne samo kao jedan interesantan i popularan glumac, nego i kao glumac izvanrednih, velikih, najvećih mogućnosti. To se već sada vidi na probama. Također Amar Selimović igra veliku ulogu, ovoga puta potpuno novu, i za njega i za mene i za publiku, a to je – kako tumačiti lik super-kompjutera. On je tome pristupio na jedan fascinantan način. Amar je sigurno jedna od najzanimljivijih glumačkih pojava u posljednjih možda deceniju u regionu. Ovo će biti ponovo njegova velika uloga. A kad govorimo o prodoru mladih glumaca, mislim da će to ovoga puta biti Akira Hasegawa. To je mladi kolega iz Ljubljane. On ima jedno vrlo zanimljivo porijeklo – on je pola Slovenac, pola Japanac, i otkriva nam se ovoga puta kao zaista veoma neobičan i veoma uzbudljiv mladi glumac.
