Dostupni linkovi

logo-print

Usporen povratak manjina


Krtova, označena brojem 2, suočila se sa problemom tipičnim za prve godine postojanja dejtonske Bosne. Mještani su se počeli vraćati tek 2001. godine, ali s mukom - jer su u njihovim kućama živjeli izbjegli Podrinjci, objašnjava jedan od prvih povratnika Mladen Mišković:

„Tad je nas bilo svega četiri porodice tu, u selu. E sad, ovi su ljudi bili malo nezadovoljni što su tu bili, a mi smo dolazili svojoj kući i jednostavno - nemaš gdje drugo započeti život nego tu.“

Među prvim povratnicima u Krtovu 2 bio je Slavko Gavrić, koji ne krije kako su im, dok su živjeli u tuđim kućama u okolini Doboja, političari govorili da će tu stalno i ostati - isto što su političari govorili i Podrinjcima nastanjenim u njihovim kućama:

„Mi i njihov problem razumijemo, ali mi smo se tu vratili. Imali smo dosta problema. Mislimo da je to - kad je u pitanju, znači, progon, odnosno vraćanje na njihovo tamo i naš dolazak ovdje - negativno se odrazilo u vezi s pitanjem Krtove 2.“

Tada nas niko nije ozbiljno shvaćao, ni opština, ni policija, kao da nismo ni postojali, kao da su se svi zadovoljili uspješnim povratkom u Krtovu 1, objašnjava Mladen Mišković:

„Tu je bilo malo opstrukcije od policije i od branilaštva, jer deložacije su zakazivane i po tri puta se na jednoj kući vršila deložacija sa 25 miliocionera, jednom je bilo 40.“

Do Krtove 2 vodi makadamski put, čije su asfaltiranje mještani već bili platili neposredno pred rat. U šezdesetak kuća još svi nemaju ni struju, nemaju ni telefonsku liniju, što su također prije rata imali. Od BH telekoma, nakon silne prepiske, dobili su tek poruku da im još nisu u planu. Slavko Gavrić kaže kako bi sve možda već imali da nisu zaboravljeni i da po povratku nisu morali dokazivati da uopšte postoje:

„Nama je trebalo dosta vremena tu da i međunarodnoj zajednici i nekim ljudim u opštini dokažemo da postoji i Krtova 1 i Krtova 2. Kad je generalno gledano, znači ovo je Krtova 2. Mi smo ovdje, mjesna zajednica, od prije trideset godina, znači postojimo od prije rata. I sada, međutim, kad su u pitanju Krtova 1 i Krtova 2, je velika razlika. Ovdje su se ljudi vratili, kuće su obnovljene, ali ekonomski opstanak, odnosno ono od čega ljudi da žive, to je stvarno teško.“

Kada su napokon dokazali da postoje, valjalo je razmišljati od čega živjeti, jer u selu baš niko ne radi. Dvije krave i jedan motokultivator, to ti je već solidna zarada, izračunao je Mladen Marković:

„Neko bi možda držao pet krava, ali ne može kupiti, nema para. Živiš od poljoprivrede i od penzijice ko ima - ja sam trenutno penzioner, od Nove godine, hvala Bogu.“

Mladima je, ipak, najteže jer od čekanja pomoći nema vajde. A jedino važeće pravilo je ono: snađi se. Tako živi i 25-godišnji Nenad Đurić:

„Skoro se svijet počeo i vraćati. Donacije su slabe. Puta, vidite, nemamo, telefon nemamo, struja je skoro urađena. A što se tiče posla - idemo, radimo ako je neko dobio donaciju, ide se na dnevnicu od 20 maraka i to je to.“

Od oko 200 mještana, osim nekolicine penzionera, u zaboravljenoj Krtovi 2 niko nema zdravstveno osiguranje. O ljudskim pravima, pravima žene i majke - i ovdje su čuli mnogo toga što lijepo zvuči, sve dok neko od tih prava treba konkretno ostvariti. Kada sam došla na porođaj u tuzlanski klinički centar, sve su priče pale u vodi, priča nam Jelica Bogdanović:

„Ja sam prije tri godine otišla da rodim u Tuzlu i dobila sam račun 1.100 maraka. Nemaš socijalno. Sad treba dijete da operiše krajnike, ne može. Ne možeš ni lijekove kupiti.“

Izborili su se za povratak i priznanje da postoje. Sada se bore za pomoć da pokrenu voćarstvo i stočarstvo, a tada i Krtova 2 može biti uspješna povratnička priča, siguran je Mladen Mišković:

„Može. Može ako bi se ostvarili ovi naši ciljevi.“
XS
SM
MD
LG