Dostupni linkovi

logo-print

Jedra u leđa kulturi...


Milena RADOJEVIC, direktor Centra za kulturu Tivat

Subota, 22. jul 2006. godine
Ljeto u Tivtu sa nestrpljenjem očekivano. Ljudi sa kojima sam u kontaktu nekako su puni nade i očekivanja, kao da će ovo ljetno doba i turistička sezona izmijeniti njihove živote. Nije ni čudo. Preskočili smo uspješno jednu priču, priču o referendumu i samostalnoj Crnoj Gori. Iako će biti još bezbroj poteškoća i obaveza pred nama, makar svako od nas zna sve te svoje obaveze i prema državi Crnoj Gori i prema Evropi, kojoj tako željno težimo. Ja sam danas u pred-premijernoj priči, obavezujućoj i po službenoj dužnosti stresnoj situaciji. Naravno da se malo šalim. Centar za kulturu, na čijem čelu je moja malenkost, producira petu po redu pozorišnu predstavu pod naslovom Kanjoš, po tekstu mlade darovite spisateljice Danice Pajović i u režiji Slavenka Saletovića. Večeras je posljednja generalna proba. Za mene, samo problemi. Jednog glumca boli glava, drugi je pokupio virus, neki od reflektora na ljetnoj sceni su se pregrijali. Protokol ne ide baš kako treba. Svi se osjećaju jako važni u ovom kulturnom i društvenom događaju da im čak ni broj sjedišta, ni broj reda na premijeri ne odgovara. Jedna haljina glumici je preduga, drugi kostim je uzak i tako dalje i tako redom. Sve u svemu, generalna proba je prošla, čeka se premijera.

Nedjelja, 23. jul 2006. godine
Vrelinu julskog dana pojačava neprestana zvonjava telefona. Imam utisak da se cijeli dan neće baterija dopuniti. Nema kupanja, nema mora, večeras je premijera Kanjoša. U pokušaju da sam mirna u porodičnom okruženju i potrebnim kontaktima sa ekipom, prvo stidljivo, a zatim pojačano, oblaci pokrivaju nebo nad Bokom, pa i nad Tivtom. Pa zar još da strepimo i od kiše na premijeri? Što po pozivnicama, što po protokolu i po broju prodatih karata, naša publika će za sada brojiti hiljadu ljudi. Prosu se kiša, ali negdje oko šest sati premijera se održa u veličanstvenoj atmosferi uz ovacije publike i blistava lica glumaca i aktera naše nove pozorišne predstave Kanjoš.

Ponedjeljak, 24. jul 2006. godine
Pauza je samo jedan dan. Tek toliko da popunimo sve baterije. Danas se posvećujem sebi i mojoj porodici, da jedan dan provedem sa djetetom od početka do kraj, da čujem do tančina njegovo iskustvo i priču kako se, tamo negdje u Evropi, nešto radi. Mjesec dana je bio stipendista austrijske bolnice, gdje je radio i gdje se nada, makar po onome što je vidio tamo, da će dobiti i drugu stipendiju, malo dužu, na dvije godine.

Utorak, 25. jul 2006. godine
Prođe taj porodični dan. Dugo pripreman i najavljivan Festival mediteranskog teatra Purgatorije. Nadamo se i vjerujemo da je osoben i koncepcijski različit od svih drugih bezbrojnih festivala po crnogorskom primorju, a i dalje. Ambicije su nam velike. Selekcije su po grupama ljudi od struke. Žiri respektabilan. Prateći program je na zavidnom nivou. Cijeli dan traju pripreme i, kao obično, opet svima nešto fali. Ali večeras u 21:30 sve se sklopilo. Performans na platou ispred Ljetne pozornice poslao je jasnu poruku. Jedra u leđa kulturi su potrebna i Centar ih je dobio. Samo još čekamo povoljan vjetar i jedrimo u bolje sutra za kulturu, ali, po meni, i za društvo u cjelini. Gradonačelnik nam je u svečanom govoru obećao podršku grada. Vrijeme je pred nama.
Ovaj moj dnevnik će biti maksimalno obojen profesijom i dešavanjima na Tivatskom kulturnom ljetu jer su programi svakodnevni i ne samo meni, nego svim zaposlenim u Centru za kulturu, okupirali su i dnevni i večernji život. Svečanost je prošla. Ide prva takmičarska predstava, Vladimir i Kosara, Gradskog pozorišta iz Podgorice. Ljetna pozornica u Tivtu, Atrijum i pozorišna sala Centra za kulturu postaju mjesta događanja Mediteranskog festivala teatra Purgatorija u narednih 15 dana.

Srijeda, 26. jul 2006. godine
Neplanirano druženje sa familijom. Poslovni programi idu zacrtanom dinamikom. Danas je dan druženja i spremanja ribljih specijaliteta u kućnoj varijanti. Taman kada smo vrlo zadovoljni, potpuno opušteno proveli dan, krenuli smo na drugu predstavu Istarskog narodnog kazališta iz Pule, Ribica, u sjajnoj roli Lucije Šerbedžije. Kiša, koju jedino učesnici i zaposleni u Tivtu mrze u ovim vrelim danima, odlaže predstavu za naredni dan.

Četvrtak, 27. jul 2006. godine
Vrijeme prije podne provodim na radnom mjestu razmjenjujući utiske sa kolegama, prelistavajući štampu, izvještaje i kritike, kako o predstavi, tako i o festivalu. Uveče klasika, predstava u sali zbog nestabilnog vremena. Ribica izaziva vrlo oprečne i suprotne komentare, i publike i žirija i kritičara. To je sjajno. Upravo mi organizatori želimo o tome da pričamo, o teatru i o problemima teatra. Na kraju večeri otvaranje sjajne izložbe mlade slikarice Gordane Trebješanin, autorke pred kojom je sjajna budućnost, samo ako joj svi zajedno pružimo priliku. Centar za kulturu i Tivat su joj već tu šansu dali, kao što uostalom svim mladim ljudima, prema svojim mogućnostima, pružamo podršku bez ostatka.

Petak, 28. jul 2006. godine
Jutro. Kancelarija. Neodložne obaveze direktora jedne ustanove iz oblasti kulture. Ručak, standardno, danas poslije 14:00 sa porodicom, zato što imam druge planove. Kulture nema. Sumiranje u zadnji trenutak dnevnika za Slobodnu Evropu. Na kraju moram reći da u moru obaveza koje su ovih dana nepregledne i velike, jedino nisam mogla Slobodnu Evropu odbiti zbog kredita koje ima kod mene iz svih minulih godina i koja je, makar meni, a vjerujem i većem broju ljudi, u ona strašna vremena zla i mržnje pomogla da preživim duhovno, intelektualno i fizički. Ovo sam morala reći u dnevniku, zaradi sebe same.
XS
SM
MD
LG