Dostupni linkovi

logo-print

Balkanci čuvaju mir drugih


Srdan KUSOVAC, Žana KOVACEVIC, Enis ZEBIC i Dejan RADULOVIC

U sastavu međunarodnih vojnih snaga u Bosni i Hercegovini od ove sedmice nalazi se, među pripadnicima dvadesetak država i jedna jedinica iz Makedonije. Ova informacija predstavlja tek kuriozitet jer u jednom delu nekadašnje Jugoslavije na očuvanju mira rade vojnici iz drugog dela nekada zajedničke države, i to štaviše iz dela u kojem je borbi bilo kasnije nego u onom delu u kojem sada čuvaju mir. Još od ranije jedna pešadijska jedinica Vojske Slovenije, od 117 pripadnika, smeštena je u Tuzli. Područje bivše Jugoslavije je od kraja prošle decenije regija iz koje u nestabilna područja odlaze vojnici, a ne, osim Kosova, područje u koje stižu strani kontingenti.

Prelomne godine za sve države bivše Jugoslavije, osim Slovenije, su 1999. i 2000. godina, kada su profesionalci iz oružanih snaga Hrvatske, Bosne i Hercegovine i tada Srbije i Crne Gore počeli da čuvaju mir drugih.

Profesionalni vojnici iz Hrvatske su, od 1999. godine, kada su otišli u prvu mirovnu misiju, učestvovali i još uvek učestvuju u misijama na granici Etiopije i Eritreje i Indije i Pakistana, u Zapadnoj Sahari, Liberiji, Obali Slonovače, Gruziji. Bili su i u mirovnim misijama u Siera Leoneu i u Istočnom Timoru.

Oficiri iz donedavne zajednice Srbije i Crne Gore su bili u Liberiji, Obali Slonovače, Burundiju i Kongu, profesionalci iz Oružanih snaga BiH radili su na očuvanju mira u Istočnom Timoru i Liberiji i na Haitiju i Kipru, a jedna deminerska jedinica je u Iraku. Makedonci su takođe u Iraku, Afganistanu, a sada i u Bosni i Hercegovini.

U Temi sedmice oficiri, i to oni koji su bili u misijama govore o tome kako uopšte izgleda taj deo njihovog posla, kakvi su oni u poređenju sa kolegama iz ostalih država, pomaže li ili ili ne ratno iskustvo. Oni i stručnjaci za vojnu problematiku govore i o tome šta te misije uopšte znače za oružane snage Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

Na početku stručnjake za vojnu problematiku, zamolili smo da sumiraju šestogodišnje ili sedmogodišnje učešće vojnika iz Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore u mirovnim misijama. Osim političkog prestiža, je li dobijeno još nešto? Šta su dobre i loše strane odlaska vojnika u mirovne misije?

Zoran Dragišić, docent na Fakultetu civilne odbrane u Beogradu:



„Prvo, tu treba imati u vidu da je učešće u mirovnim misijama jedna od međunarodnih obaveza koje ima svaka država. Ta obaveza nije tako eksplicitna da vas pozovu i kažu – morate da date vojnike za mirovnu misiju, ali je dobro to uraditi i zemlje se trude da to urade, dakle da za mirovne misije ponude svoje kontingente, jer od toga imaju ogromne političke koristi. Zemlja koja učestvuje u mirovnim misijama zapravo na taj način dokazuje svoju ozbiljnost, svoju privrženost međunarodnom miru i bezbednosti i postavlja se kao partner najjačih sila koje su nosioci takvih mirovnih operacija. Dakle, uvek je za svaku zemlju mnogo bolje da učestvuje u mirovnim misijama, nego da na njenoj teritoriji postoje mirovne misije. Ako učestvujete u mirovnim misijama, vi ste stabilna zemlja, vi ste ozbiljna zemlja, preuzimate odgovornost za međunarodni mir i stabilnosti i to u svakom slučaju nosi velike političke poene za svaku zemlju koja u tom učestvuje. To je, na kraju, razlog zbog čega države i daju kontingente svojih vojnika za učešće u mirovnim misijama. Ja u tome mogu da vidim samo dobre strane, odnosno ne vidim uopšte loše strane u tome da jedna zemlja učestvuje u mirovnim misijama.“

Fran Višnar, vojni komentator zagrebačkog „Vjesnika“:



„Ono što je evidentno to je da se u vlastitoj vojsci postupno stvara elitno jezgro obrazovanih vojnika, dočasnika i časnika, koji, da bi išli u mirovne misije, moraju se dobro potruditi, moraju učiti, moraju znati jezike, engleski obvezatno, moraju se snalaziti u zemljopisu, također i u povijesti regije gdje će djelovati i slično. Oni koji su se vratili, došli su puni autentičnih priča i iskustava, koje su onda u trupi prenijeli svima, naravno i onima koji su zainteresirani da nastave njihovu misiju. I to je zapravo jedna lančana povezanost poput domina.
Iako je kod većine aktivnih pripadnika Hrvatske vojske – to je slučaj i u svim tranzicijskim zemljama – glavni motiv novac, jer se u takvim misijama zarađuje tri ili četiri puta više nego u redovitoj službi kod kuće, selekcija kadra koja odlazi u inozemstvo potiče pozitivnu konkurenciju u vojnim redovima, a time se diže i obrazovna razina u čitavoj vojsci. Istodobno, mnogi si odlaskom na šest mjeseci ili godinu dana u Afriku, Aziju, Bosnu i Hercegovinu, na Kosovo – tu mislim i na pripadnike vojski i drugih bivših republika nekadašnje Jugoslavije – osiguravaju kvalitetno rješavanje stambenog pitanja, školovanje djece i druge važne socijalne stvari koje pritiskaju profesionalne vojnike u Hrvatskoj, kao i ostale građane, ali oni nalaze kraći, riskantniji put. Praktički svi preporučuju svojim kolegama u postrojbama da isto tako postupe. Hrvatska iskustva su praktički identična kao ona kod Slovenca ili Srba. Tu je išao manji broj pripadnika, međutim oni dijele mišljenje da je to zaista pozitivna stvar za svaku vojsku. Konkretno kad je u pitanju Hrvatska, kad su u pitanju hrvatski vojnici odnosno vojni policajci, koji su inače svi profesionalci, oni su na terenu učili od velikih vojski s kojima su se susretali, prije svega u Afganistanu.“

Na redu su oni sa iskustvom sa lica mesta. Natporučnik Hrvatske vojske Siniša Marolt iz 60. bojne Vojne policije. U Afganistanu je bio 2004. i 2005. godine. Obavljao je dužnost zamenika komandira multinacionalnog. Kaže da je mnogo naučio i da bi se vratio koliko sutra:

MAROLT: Temperatura je bila i do 40 stupnjeva, ali i do minus 20, jer ja sam tamo bio od osmog mjeseca 2004. do drugog mjeseca 2005. godine, znači odista je bilo i trenutaka kada je bilo izuzetno hladno.

RSE: Bilo je pet nacionalnosti u vašoj postrojbi. Kako je to funkcioniralo?

MAROLT: Funkcioniralo je bolje nego što sam očekivao. Kad sam se pripremao u Zagrebu za taj posao, mislio sam da će tu biti velikih problema. Problema je, naravno, znalo biti. Kada se, recimo, u jednoj multinacionalnoj ophodnji pojavi jedan pripadnik rumunjske nacionalnosti ili hrvatske nacionalnosti koji nije toliko dobar u engleskom jeziku. Međutim, funkcioniralo je izuzetno dobro. Imamo samo pozitivne i dobre rezultate.

RSE: Vi ste sudjelovali u Domovinskom ratu. Po vašemu sudu, od iskustava u Domovinskom ratu, što vam je najviše pomoglo u misiji u Afganistanu?

MAROLT: U trenucima suočavanja sa nekakvom kriznom situacijom – nije tajna, bilo je situacija kada su iznad našeg kampa prelijetale rakete na neko drugo područje u gradu – mogli smo primijetiti kod ljudi drugih nacionalnosti, koji nisu imali takva iskustva, da ih je to prilično znalo zabrinuti.

RSE: Koliko su hrvatski pripadnici misije u Afganistanu u funkcioniranju bili kompatibilni sa pripadnicima drugih postrojbi koje su friško ili već dulje vrijeme u NATO-u?



MAROLT: Ili smo jednaki s njima ili smo za dva koraka bolji od njih. Možda će to izgledati malo prepotentno, ali doista, u svakodnevnoj komunikaciji sa stranim pripadnicima se vidjelo da respektiraju rad vojne policije iz Hrvatske. Ako govorimo o ocjenama koje naši vojni policajci u Afganistanu dobivaju za svoj rad, Hrvatska je već u NATO-u. Ja sam bio na odgovornoj dužnost zamjenika zapovjednika satnije i često sam komunicirao sa višim časnicima i unutar te multinacionalne brigade svi kažu: „Hrvatska? Jako ste dobri, svaka čast, vi ste već u NATO-u“. Doista, to nije prepotentna izjava, to je moje iskustvo sa lica mjesta. Pitali ste me kako izgleda rad i ophodnja između vojnih policajaca različitih nacionalnosti? Postoje zapovjednici, zapovjednici ophodnje, ali u tom radu se uvijek pokaže tko je čovjek koji ima više iskustva. Kod nas je, naravno, bilo dosta ljudi koji imaju puno iskustva iz Domovinskog rata, što je, inače, kod nas Hrvata česta pojava i uvijek se guramo – dajte, ja ću. Pametni ljudi se baš i ne guraju, ali eto, mi smo takvi.

RSE: Koja znanja, koja iskustva ste vi sa sobom donijeli iz Afganistana, koja vam koriste i u funkcioniranju sad u Hrvatskoj vojsci?

MAROLT: Spomenuo sam komunikaciju sa višim časnicima, različitim nacionalnostima. Na licu mjesta sam vidio kako funkcionira stožer jedne multinacionalne brigade. U doba kad je moj kontingent bio tamo, zapovijedanje tom multinacionalnom brigadom je bilo povjereno francusko-njemačkoj brigadi. To je dio one NATO postrojbe za brze odgovore. Vidio sam kako taj njemački general, koji je bio zapovjednik, i njegov zamjenik, koji je Francuz, međusobno komuniciraju, kako se uvažavaju i kako ne postoji nikakvo staro neprijateljstvo između tih nacija. Kako zapravo taj cilj izvršenja jedne zadaće može rezultirati fenomenalnom suradnjom. Druga stvar, meni je kao stožernom časniku doista pomoglo da vidim kako funkcionira stožer multinacionalne brigade, kakav je doprinos pojedinih stožernih časnika kao multinacionalnih, kako se radi ta međunarodna dokumentacija i tako dalje. I na kraju krajeva, kako se u multinacionalnom okružju upućuju ljudi na zadaće.

RSE: Vi biste se vratili, ili bi u neku drugu misiju?

MAROLT: Ja bih i tamo natrag, a i bilo gdje drugdje.

RSE: Zašto?

MAROLT: To je izazov. Svatko od nas želi vidjeti može li nešto ili ne može.

Amra Fukelj, policajka iz Bosne i Hercegovine, bila je u dvema mirovnim misijama – u Istočnom Timoru i Liberiji. Žani Kovačević, novinarki Radija Slobodna Evropa, govori o iskustvima u mirovnim misijama:

„Uslovi za život su apsolutno drugačiji od ovih normalnih na koje smo mi navikli. Čovjek treba da se pripremi na to da mora živjeti bez struje, bez vode, na veoma visokim temperaturama, mora biti svjestan da je izložen raznim bolestima – tifusu, malariji i tako dalje – koje su opasne po život. To je nepisano pravilo, ali zaista mora biti sposoban i mentalno i psihički i fizički. U Liberiji smo tri dana bili evakuirani u zgradu bivše njemačke ambasade jer su se lokalci pobunili jer nisu dobili neku humanitarnu pomoć koja je bila obećana. Ja sam evakuisana u transporteru nigerijske vojske. Situacija se kasnije smirila i nastavili smo sa poslom.“

Amra trenutno u Sarajevu čeka na odgovor da li će biti dio misije iz Bosne i Hercegovine na Haitiju. U mirovnim misijama u Istočnom Timoru i Liberiji radila je na različitim policijskim poslovima i kaže kako je svaka misija zahtjevna na svoj način, jer su gotovo sve u nestabilnim područjima. Na pitanje zašto se nakon rata u BiH prijavila i ponovo otišla u neizvjesnost, Amra kaže:



„Upoznata sam bila, preko interneta, kakva je situacija tamo. Ovdje sam bila tokom cijelog rata, bila sam i zarobljena i tako dalje, i vidjela sam da to nije ništa gore od onog što smo mi već preživjeli. Isto tako, željela sam da pomognem tim ljudima na neki način. Također sam avanturista koji voli da upoznaje razne ljude, da vidi kako ostali ljudi u svijetu žive. I vjerujte, čovjek kad vidi kako se ostali ljudi u svijetu pate, preživljavaju, shvatimo kako mi zapravo ovdje imamo normalne uslove za život.“

Prema važećim zakonima, bosanskohercegovački mirovnjaci lične dohotke ostvaruju tamo gdje su zaposleni, a za svaki provedeni dan Ujedinjene nacije isplaćuju im između 80 i 120 dolara za troškove života, zavisno od rizika i uslova u misiji. Za bosanskohercegovačke prilike zavidna suma novca, ukoliko ste spremni za rizik.

Branko Delibašić, penzionisani pukovnik Vojske Srbije, govori Dejanu Raduloviću, novinaru Radija Slobodna Evropa, o iskustvu na granici Irana i Iraka gde je boravio osamdesetih kao kapetan I klase tadašnje JNA. Pukovnik Delibašić kaže – to je neprocenjivo i nezamenljivo iskustvo:

DELIBAŠIĆ: Devet meseci sam proveo na tromeđi Turske, Irana i Iraka, u Kurdistanu, kako ga zovu, a od tih devet meseci, šest i po baš na Putu svile Marka Pola. Izbor je pao na mene verovatno zato što sam znao engleski, koji sam naučio u školi JNA, koja je bila dobra škola u to vreme. Kada su me izabrali, bio sam počastvovan. Bilo je nas 11 pripadnika u tom kontingentu, a za tih dve i nešto godine je kontigentom prošlo, čini mi se, oko 23-24 čoveka.
Dobijali smo dnevnicu u vrednosti od 185 ili 187 dolara, od čega samo 80 posto dobijali u dolarima, što se uplaćivalo preko banke u Njujorku, a 20 posto u iranskoj novčanoj jedinici. Tako da je cifra bila oko 5,5 hiljada dolara mesečno, a ovde nam je išla redovno plata. Bilo je baš dobro, zaradilo se dosta para. Na iranskoj strani je bilo pripadnika armija iz 13 zemalja. Iranski oficiri su napravili anketu među sobom, mi smo dobili rezultate te ankete i rečeno nam je da su Šveđani, Finci i u to vreme JNA najbolji vojni posmatrači.

RSE: Koliko Vam je to iskustvo koristilo u karijeri?



DELIBAŠIĆ: Devetog marta 1991. godine sam se našao na aerodromu u Istanbulu, gde sam dobio prvu informaciju da ne možemo da idemo za Beograd zato što su u Beogradu demonstracije i ne znam kakve još stvari, tako da smo bili pomalo u panici. Ostali smo jedan dan duže u Istanbulu, toga se dobro sećam, narednog dana smo ipak nekako došli, da bismo odmah po dolasku u Beograd – nisu nam čak ni pasoše poništli, imali smo diplomatske pasoše – dobili naloge da se javimo u svoje jedinice, pogotovo mi iz Hrvatske. Ja sam u to vreme bio u službi u Puli. Praktično sam iz jednog rata došao u drugi.
Opet sticajem okolnosti, zbog mog iskustva koje sam tamo stekao i znanja engleskog jezika, odmah sam bio, ne mogu da kažem promovisan, ali određen za oficira za vezu sa Ujedinjenim nacijama i u to vreme posmatračkom misijom Evropske unije (takozvani, čuveni, u belo obučeni poslastičari). Tako da sam praktično samo nastavio ono što sam tamo video, ne očekujući da će kod nas da se dogodi ono što je tamo bilo. I takva nekakva iskustva su mi pomogla da provedem ukupno 23-24 meseca u tim ratovima i sukobima u Hrvatskoj. Ja sam poslednji čovek koji je otišao kao pripadnik Vojske sa Prevlake – 20. oktobra 1992. godine.

Analitičari iz Hrvatske i Srbije govore Radiju Slobodna Evropa o dobrim i lošim stranama odlaska vojnika iz država regije u mirovne misije.

Da li su vojnici iz Srbije, BiH i Hrvatske u boljem položaju od kolega iz država koji nemaju ratno iskustvo, odnosno koliko je ratno iskustvo bitno?

Zoran Dragišić, docent na Fakultetu civilne odbrane u Beogradu i Fran Višnar, vojni komentator „Vjesnika“:

DRAGIŠIĆ: Reč je samo o profesionalnim vojnicima, to treba imati u vidu. U mirovne misije mogu da idu samo profesionalci. Vojnici koji su na odsluženju vojnog roka ne mogu da idu. Oni koji su u Srbiji protiv učešća naše zemlje u mirovnim misijama uvek govore, onako plačnim tonom, o tome kako «naša deca» idu negde da ginu. Prvo, ne idu nikakva deca, već isključivo profesionalci.
Drugo, idu isključivo oni koji žele da idu. I treća stvar, vojnici s prostora bivše Jugoslavije, dakle tu mislim na hrvatske vojnike, na naše, na bosanske, imaju iskustvo koje malo ko ima. Oni imaju iskustvo jednog krvavog građanskog rata iza sebe i sigurno je da se vojnicima iz te tri zemlje, bilo gde da odu, ne može dogoditi ništa gore od onoga što su već preživeli. Teško u svetu možete naći vojnike sa više iskustva nego što su srpski, hrvatski ili bosanski vojnici, i to predstavlja njihovu prednost u odnosu na sve ostale.
Dakle, oni su imali ta bolna iskustva i ništa što se desi u bilo kojoj mirovnoj operaciji u koju oni odu, ne može biti strašnije od onoga što su oni već preživeli. Srbija u ovom trenutku nudi svoje medicinske timove. Imali smo u Kongu naš tim hirurga i medicinskih tehničara. Dakle, sa aspekta ratne hirurgije i zbrinjavanja velikog broja povređenih u uslovima krize, naši hirurzi su, nažalost, među vodećim u svetu. Dakle, ono što su oni imali prilike da urade u konkretnim, životnim uslovima, njihove kolege iz drugih zemalja su učile na fakultetima. Tako da su oni tu opet u neuporedivoj prednosti. Govorim konkretno o Srbiji, ali to se odnosi i na Bosnu i na Hrvatsku. To sve zemlje s ovog prostora stavlja u mnogo bolji položaj i stavlja ih u poziciju kredibilnog partnera u odnosu na ostale zemlje. Tako da mislim da je to naše iskustvo svakako naša komparativna prednost.

RSE: Kakva je namena vojnika iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine? Pomenuli ste sanitet, o tome je nedavno govorio i načelnik Generalštaba. Onda imamo jedan vod hrvatske Vojne policije u Afganistanu. Oružane snage BiH su poslale jednu deminersku jedinicu u Irak. Da li je nekakva centrala, komanda, ili nazovimo to bilo kako, NATO-a, Partnerstva za mir ili neke određene mirovne operacije, namenila Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini neki određen resor, kao što je recimo Česima namenila atomsko-biološko-hemijsku odbranu (ABHO)?



DRAGIŠIĆ: Postoje zahtevi. Slušaoci se verovatno sećaju, kada je nekadašnja Srbija i Crna Gora trebala da dâ jednu inženjersku jedinicu, međutim nismo mogli da je opremimo tako da bi ispunjavala potrebne tehničke karakteristike. Dakle, prvo postoje određeni zahtevi, svaka misija ima određene delove oružanih snaga koje im trebaju, a s druge strane vi ulazite s onim što možete. Da se sada, recimo, kaže Srbiji – vi morate da odete negde sa helikopterskom jedinicom koja ima 20 najsavremenijih helikoptera, Srbija možda ima ukupan budžet koji ima dva helikoptera, dakle Srbija ne može nikako finansijski da podnese takvu misiju. Međutim, mi onda nudimo ono što možemo da uradimo i što će imati potreban nivo kvaliteta.
Mislim da mi u ovom trenutku možemo s našim sanitetskim timovima da budemo na najvišem svetskom nivou. Hrvatska vojna policija se u Afganistanu pokazala kao izuzetno sposobna. Bosanski deminerski timovi su vjerovatno najiskusniji na svetu. Dakle, mi možemo sada da ponudimo neku specijalnu jedinicu do nivoa čete. Kada pomislite koliki su to troškovi za zemlje koje imaju iscrpljene privrede, kao što su zemlje bivše Jugoslavije, ako šaljete samo jednu četu, morate da računate da iza te čete mora da stoji i logistika koja je bar nivoa brigade. Zatim, u toj četi mora stalno da se smenjuje ljudstvo, dakle ne možete da pošaljete ljude da ostanu tamo dve godine, postoji jedan ograničen vremenski period koji oni mogu da provedu u toj misiji. Dakle, pre svega finansije određuju šta vi možete da pošaljete.

RSE: Čitao sam u hrvatskim medijima da je jedan od hrvatskih oficira imenovan za čelnika misije na granici Indije i Pakistana u Kašmiru. Prvi slučaj koji pamtim je nekakav oficir čini mi se da se zvao Slavko Jović, iz bivše Jugoslavije, koji je bio zapovednik na Bliskom istoku. Kada se to dogodi, da li je reč o tome da smenjivanjem oficira iz raznih država dođe redi i na njih, ili je to zaista jedna vrsta priznanja?

VIŠNAR: Ja mislim da je ovo drugo. U Ujedinjenim narodima je zauvijek ostalo zapisano da je najbolji kontingent na Sinaju, znači trupa UN-a koje su razdvajale egipatske i izraelske snage od 1956. do 1967. godine, bio kontingent vojnika iz ondašnje Jugoslavije. Do toga se u vojnoj hijerarhiji, osobito u multinacionalnim snagama, dolazi teško i ti zaista moraš dobro zagristi tu vojničku koricu kruha i doista vrijediti iznad prosjeka da ti se povjeri jedna takva zadaća, poput recimo ove u Kašmiru, jer tu čovjek mora doista biti do kraja vojni profesionalac, imati i opća znanja i obavještajna znanja i ona vojnička da bi uopće mogao sastaviti dnevno izvješće, jer moraš izvrsno znati engleski jezik, čitati ga i pisati. Prema tome, to ipak nije nešto što je baš prosječno u Hrvatskoj i drugdje na ovim prostorima.

RSE: I na kraju, kada se iz stavova naših sagovornika nazire zaključak da mirovnim misijama nema alternative pitanje Franu Višnaru, ima li nečega što bi u sistemu obrazovanja i transformacije oružanih snaga Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore moglo zameniti ovakve misije u kojima se stiču i znanja i iskustvo:

VIŠNAR: Ona se može steći prije svega i u suradnji sa oružanim snagama prvih susjeda. Prije dva tjedna smo imali zajedničke bugarsko-srpske vojne vježbe. Oni međusobno razgovaraju, ovi govore srpski, ovi govore bugarski i oni se razumiju. Jednog dana, kad se bude to sve sredilo, neće biti problem da u jednom dvosjednom avionu pilot bude Hrvat, navigator Srbin ili obrnuto. Važno je međusobno povjerenje. To će se polako vraćati. Naravno na novim temeljima.
XS
SM
MD
LG