Dostupni linkovi

logo-print

Ovdje se najlakše mijenjaju partijski dresovi


Koji dan kasnije, o mogućnosti saveza DPS-a i SNP-a progovorio je i najjači čovjek vladajuće partije. Crnogorski premijer Đukanović odbacio je špekulacije o pregovorima ali ne i mogućnost saradnje sa esenpeovcima - ali nakon izbora.
Onda su se javili i iz vrha SNP-a: negiraju mogućnost koalicije sa DPS-om ali navode da je Crnoj Gori potrebno pomirenje i stvaranje konsenzusa za promjene.

Čudna je Crna Gora: nije čestito ni počela izborna kampanja a već se govori o postizbornim koalicijama. Ali, treba pratiti taj jezik simbola jer mnoge stvari postaju jasnije.
Prije svega, lansiranje priče o postizbornim koalicijama je dokaz da na jesenjim parlamentarnim izborima evropski analitičari ali i domaći političari dobro znaju budući rezultat: koalicija DPS-a i SDP-a, već je viđena kao novi, stari, izborni pobjednik.

Đukanović naprosto nema ozbiljnog protivnika; opozicija se u međuvremenu razjedinila i sada samo ostaje da se razjasni - hoće li DPS-SDP koalicija apsolutnu vlast u parlamentu ostvariti uz pomoć albanskih stranaka ili će ovaj put biti potrebna saradnja i sa Živkovićevim liberalima.

Dakle, ovdje neće biti velikih noviteta u septembru i zato najave o mogućoj postizbornoj koaliciji Đukanovićeve i Bulatovićeve stranke treba posmatrati prevashodno kao - evropski probni balon. Brojni zapadni analitičari pokušavaju da pronađu čarobnu formulu koja bi imala dvostruko dejstvo: prevladavaje sadašnjih političkih podjela u Crnoj Gori ali i otvaranje vrata za sprovođenje brzih i korjenitih društvenih reformi.

Gledano iz perspektive birokratije u Briselu, koalicija DPS-a i SNP-a čini se kao logičan izbor. To su dvije najače partije i postizborno približavanje DPS-a i SNP-a značilo bi korak ka smirivanju tenzija u Crnoj Gori. Jedno javno rukovanje Đukanovića i Bulatovića neće ujediniti Crnu Goru ali bi prekid rata DPS-a i SNP-a zaista vodio bi ka smirivanju brojnih neprijateljstava u svakodnevnom životu: počev od komšija i poznanika do zamirenja teških porodičnih rana.

Teško je, međutim, vjerovati da bi takva - interesna koalicija - mogla da bude temelj za buduće reforme i promjene u Crnoj Gori. Da bi Đukanovićev DPS - sklon korišćenju brojnih tajnih i javnih monopola - pokazao svoje bolje lice potrebno je da se udruži sa boljim od sebe: sa političkom partijom ili grupom koja ima snage, ima viziju i moć da Crnu Goru povede putem promjena.

Iako u Bulatovićevoj stranci ima reforski nastojenih ljudi ne treba gajiti iluzije: većina ljudi u SNP-u i dalje su zatočenici nacionalističke politike i retrogradne ekonosmke misli. Teško je očekivati reforme ako ih sprovode partijski aparatčici kojima je u srcu i dalje Milošević a u glavi ekonomija Lukašenkovog modela.

Drugim riječima: postizborna saradnja DPS-a i SNP-a mogla bi blagotvorno da djeluje na sirivanje tenzija u Crnoj Gori i da se tako prevaziđu političke podjele, ali za stvarne drušvene promjene potreban je konenzus oko ideje ne oko praspodjele partijskih mandata i funkcija.

Uz sve to, spekulacije o postizbornim koalicijama otkrivaju još jedan sloj crnogorske stvarnosti: nakon osamnaest godina, od antibirokratkse revolucije o sudbini Crne Gore i dalje odlučuju isti političlari, nekad pod okriljem jedinstvenog DPS-a, sada u različitim partijama.

Iako ti isti ljudi danas govore drugačije a neki su čak nosioci novih reformskih ideja sve to upotpunjuje sliku o savremenoj Crnoj Gori: ovdje se najlakše mijenjaju partijski dresovi dok ljudi ostaju, manje više, oni isti.
XS
SM
MD
LG