Dostupni linkovi

logo-print

Radujem se svakoj novoj premijeri...


RSE: Prošle godine u gledalištu, a ove, usuđujem se reći, već u naslovnoj ulozi sarajevskog festivala. To je još jedna velika promjena u godini koja ti je ionako donijela dosta promjena.

ŽBANIĆ: Jeste. Ovo je čast i obaveza. Moram reći da na sve gledam vrlo ozbiljno, tako da ne mislim da ću se provoditi koliko sam namjeravala da se provodim za vrijeme Sarajevo Film festivala, nego ću baš onako raditi.

RSE: Znači Jasmila se nije promijenila, unatoč novonastalim okolnostima. Sa neizmijenjenim entuzijazmom ćeš uraditi i ovaj posao.

ŽBANIĆ: Ja jako volim gledati filmove, tako da jedva čekam da sve to počne. Sarajevo Film festival uvijek ima fantastične filmove, a mene posebno zanima regija i mislim da je odlična stvar što je Sarajevo Film festival usmjerio svoju pažnju na regiju. Baš onako jedva čekam da sve to pogledam. Zanimaju me i glumci i priče iz različitih zemalja i na koji način su te priče ispričane. A nekako je važno i da ta nagrada, koja je jako dobra, ode ljudima koji su napravili najbolji mogući film koji će uticati i na promjenu u regiji.

RSE: Čini mi se da su žiriji na prethodnim festivalima imali dosta težak posao, a sumnjam da će i ove godine biti lakše. Imaš li barem ovlašnji uvid u selekciju?

ŽBANIĆ: Program još nije izašao. Pročitala sam u novinama da će ga objaviti za koji dan. Međutim, neću puno da se interesujem za filmove unaprijed, hoću da ih pogledam kada i ostali članovi žirija, u istim okolnostima, da budu u tom smislu ravnopravni.

RSE: Da se vratimo malo na tvoju „Grbavicu“. Od Berlina naovamo film prate izuzetne kritike i velika gledanost. Šta je na tom lijepom putu autoricu najviše obradovalo?

ŽBANIĆ: Ja sam i začuđena i sretna što se film prikazuje u cijelom svijetu. To je prelijepo. Kad radite u tišini svoje male sobe ne pretpostavljate da će to imati takav odjek i da to može toliko ljudi gledati. Mislim da je to uvijek divno. Tako da se ja radujem svakoj novoj premijeri i nastojim doći tamo gdje počinje produkcija filma. Nedavno sam se vratila iz Praga gdje smo imali premijeru. Sedmicu prije toga u Njemačkoj je film počeo igrati u preko 30 kina po cijeloj zemlji. Tako da je to nešto što je zaista fantastično. Dobivam pisma ljudi, reakcije i one su sve jako lijepe.

RSE: Čini mi se – ne samo meni osobno, već vjerovatno i svakom normalnom čovjeku – pomalo uvredljiva činjenica da se film nije mogao vidjeti recimo u Banjaluci, niti u Republici Srpskoj uopšte. To je, nažalost, pitanje koje ne možemo preskočiti.

ŽBANIĆ: To je tako. Ja sam to pokušala izmijeniti time što sam zaista htjela da Banjaluka i Republika Srpska ne budu jedine crne rupe na svijetu u kojima se film ne može pokazati. Pokušala sam pričati sa ljudima koji poznaju i premijera Dodika i predsjednika Čavića, znači ljude za koje nam je vlasnik kina rekao da mogu promijeniti tu situaciju. Radilo se o tome da je vlasnik kina preplašen i da su mu jedina garancija bili političari. A očito da je iza takve odluke bila politika. Međutim, dobili smo nezvanične informacije da je ovo izborna godina i da njima napamet ne pada da pozovu film i da taj film bude dozvoljen u kinima Republike Srpske. Za mene je to zaista potpuno poražavajuće da se u jednom dijelu moje zemlje film ne može prikazati. Mislim da je to ponižavajuće za ljude Republike Srpske, da im političari govore šta treba gledati, šta ne treba gledati, ne dozvoljavajući im jednostavno da misle svojom glavom pa da odluče da li im se film sviđa ili ne.

RSE: Baš uvredljivo. Meni se nekako ovo mjesto čini dobrim za jednu konstataciju ili možda još bolje za pitanje – čini li ti se da je i inače, mada se u umjetnosti forma i sadržaj ne mogu razdvajati, nekako premalo govoreno o čisto estetskim vrijednostima, o izvanrednom filmskom jeziku kojim je priča ispričana?

ŽBANIĆ: Pa možda ovdje, ali ono što dobivam kao neke kritike i reakcije izvana, uglavnom se ljudi koncentrišu na film, pa ovo što je oko filma spomenu ili ne spomenu. Ali eto to je ovdje nekako još uvijek užasno važno. Ja se ne bunim protiv toga. Film je tu i on će, ako bude potvrdio svoj kvalitet, živjeti još stotinu godina i druge generacije će ga moći gledati bez opterećenja koja mi imamo danas. Ali eto on je započeo i neke druge stvari, protiv kojih ja nemam ništa, naprotiv jako volim kad umjetnost utiče na društvo, a eto ovaj film je nekako uzburkao neke stvari.

RSE: Mada tvoja autentična motivacija nije bila napraviti angažirani film, film je ipak pokrenuo neke stvari sa mrtve tačke, posebno u toj jednoj tužnoj oblasti koja je bila posve zapostavljena.

ŽBANIĆ: Ja kad pravim film, pravim film. Ali kad sam završila sa filmom i kad sam vidjela reakcije ljudi, postala sam svjesna da se ono što je moj zadatak, a to je da dajem intervjue i da promovišem film, može iskoristiti i na neki društveno-koristan način, recimo to tako. Tako da sam ja zapravo vidjela mogućnost da nekako kontrolišem medijski prostor i usmjerim ga prema činjenici da silovane žene nisu bile dio bosanskohercegovačkog zakona, da ih nikada naše društvo nije podržalo, niti jednim programom, niti markom izdvojenom iz budžeta. Dakle, mi kao građani smo učinili sve da te žene izumru, da jednostavno nestanu, da ih ne vidimo. Uticali smo kroz potpise građana u toku distribucije filma na federalni parlament i prošlog mjeseca federalni parlament je donio zakon kojim silovane žene priznaje za civilne žrtve rata, na način na koji su one to željele i kako su one to definisale skupa sa advokaticama. Ostaje još to da se tim ženama mora osigurati budžet, da se taj zakon mora dovesti do državnog nivoa i ja se nadam da će se i to desiti.

RSE: Poslije Berlina uslijedio je tvoj veliki angažman, stručni i evo ovaj društveni. Razmišljaš li o novom projektu?

ŽBANIĆ: Ja sam još dok sam montirala „Grbavicu“ nešto pisala što mene muči, ali još neću da se opterećujem time kada će to biti gotovo. To je jedan proces koji je onako kao trudnoća, ne treba ga baš puno dirati.

RSE: Da, ali „Grbavica“ obavezuje, pa evo jedno intimno pitanje – pribojavaš li se drugog filma? Mnogi kažu kako je drugi film teži od prvog.

ŽBANIĆ: Ja nekako gledam drugačije na pitanje karijere i svega toga. Za mene je potpuno u redu ako je ovo moj prvi i zadnji film. Mislim, nemam tu vrstu opterećenja da moram nešto nastaviti ili graditi neko svoje ime ili karijeru. To me stvarno ne zanima. Radila sam ono što sam osjećala u tom trenutku kao važno. Ako budem imala nešto bitno reći, komunicirati sa ljudima, ako budem imala neki svijet koji želim da podijelim sa ljudima, onda će se desiti drugi film, i desiće se upravo iz tih razloga koje sam navela, dakle kad osjetim potrebu da pričam. E sad, ta potreba je tu i ona se ne može mjeriti sa potrebom „Grbavice“ ili nekog drugog filma. To je jednostavno unutrašnja potreba.

RSE: Da, ali postoji potreba nas što smo s ove strane platna – očekivanje.

ŽBANIĆ: To jeste neko zamršeno pitanje. U ovom trenutku sada nemam neki strah. To je, kažem, kao kad imate neku fiziološku potrebu, ona se mora desiti, bez obzira šta rekla okolina. Možda ću za par mjeseci imati drugačije razmišljanje, ali sada stvarno ne mislim na to kako će publika reagovati, da li trebam nastaviti ovim tokom ili ne. To su, recimo, neka pitanja koja su me novinari pitali – da li će film biti o Sarajevu, da li će biti ponovo o ratu… Mislim, stvarno se uopšte time ne opterećujem, niti kalkulišem, jer mi se to čini kao pogrešan put.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG