Narkomafija godišnje samo na razini ulične prodaje heroina u Hrvatskoj zaradi oko milijardu i po kuna, a ukupna prodaja droga procjenjuje se na tri i po milijarde kuna godišnje. Svake se godine regrutira novih 2.000 uličnih preprodavača, a represivni sustav je tragično neefikasan. Dok narkodileri uzimaju najskuplje odvjetnike, policajci ih tijekom privođenja vode na kavu – bez lisica, da se netko ne bi uplašio i lokalni narkomafijaški boss jednostavno odšeće. U svakom hrvatskom gradu može se bez prevelikih problema doći do imena osobe koja je most između organiziranog kriminala i uličnih prodavača, kaže najbolji hrvatski medicinski ekspert za narkomaniju Slavko Sakoman:
„Problem je u prvom redu u loše profesionalnom odrađivanju konkretnih poslova, radi loše poslovne i upravljačke strukture unutar tih državnih tijela koja čine represivni aparat. Problem je u korupciji tog sustava. Neću reći na kojim razinama je ta korupcija prisutna. Policija se ne nije pokazala učinkovitom da na vrijeme i na adekvatan način sankcionira takve pojedince. Zašto policija te neke pojedince ne sankcionira kvalitetnim dokazima kroz pet ili 10 godina? To je pravo pitanje. Upravo na ovom slučaju Korčule i Cvitanovića se i testiralo funkcioniranje sistema.“
Glasnogovornik Ministarstva unutarnjih poslova Zlatko Mehun odbija generalne optužbe o korupciji, a pojedinačni slučajevi koji su otkriveni, oštro su sankcionirani, kaže on u izjavi za Radio Slobodna Evropa. Njegova je preporuka da roditelji, susjedi ili sami ovisnici koji znaju nešto o kriminalitetu droga, dođu policiji, a ne novinarima:
„Lako je generalizirati i reći – mi ne želimo policiji to prijaviti jer je taj i taj u sprezi sa policijom. Međutim, mi takvih stvari i takvih pojava za sada nemamo. Uostalom, i slučaj na Korčuli nedavno, kada su mnogi građani pred medijima iskazivali hrabrost, a kada je to trebalo reći u formi neke prijave pred policijom, to nisu željeli činiti, dovoljno govori o pomanjkanju možda i građanske hrabrosti ili pak nedovoljnih dokaza da bi se moglo nekoga optužiti.“
Upravo je saborska zastupnica Hrvatske stranke prava Ruža Tomašić pokrenula priču sa Korčulom. Problem je u neefikasnosti represivnog aparata, a – gdje je rješenje?
„Ako nema političke volje, onda nema ničeg. Treba donijeti zakone i tih se zakona držati. Ako vidite da je policija pustila nekoga, onda treba policiju okriviti. Ako vidite da je pravosuđe, istražni sudac nekog pustio, onda i on treba odgovarati za to. Svatko treba odgovarati za svoje.“
Dobar poznavatelj krim-miljea, novinar „Jutarnjeg lista“ Dušan Miljuš problem vidi u devastiranju policijskog sustava posljednjih desetak godina:
„Silnih smjena, ne samo u vrhu nego po odjelima. Nije naprosto funkcionirao sustav koji bi ljude promicao prema rezultatima rada, nego po nekim drugim kriterijima – politički, rodbinskim i nekim drugim. I onda naravno u takvom sustavu, i oni koji su bili motivirani za rad na suzbijanju droga su, jednostavno, kroz neko vrijeme vidjeli da se, bez obzira na rezultate rada, to ne isplati.“
I umjesto zaključka, još jednom doktor Sakoman:
„U Hrvatskoj postoji na stotine Cvitanovića, nažalost. I upravo dok se barem ta treća razina te kriminalne strukture ili piramide negdje ne udari, a to je sigurno moguće, onda i ova prva i druga razina neće procjenjivati da je to posao visokog rizika i s tim će i dalje nastaviti. A s druge strane će žrtve represije biti bolesnici, ovisnici o drogama. A to se sada događa, pa su nam zatvori sada pretrpani ovisnicima, o heroinu pretežito.“
„Problem je u prvom redu u loše profesionalnom odrađivanju konkretnih poslova, radi loše poslovne i upravljačke strukture unutar tih državnih tijela koja čine represivni aparat. Problem je u korupciji tog sustava. Neću reći na kojim razinama je ta korupcija prisutna. Policija se ne nije pokazala učinkovitom da na vrijeme i na adekvatan način sankcionira takve pojedince. Zašto policija te neke pojedince ne sankcionira kvalitetnim dokazima kroz pet ili 10 godina? To je pravo pitanje. Upravo na ovom slučaju Korčule i Cvitanovića se i testiralo funkcioniranje sistema.“
Glasnogovornik Ministarstva unutarnjih poslova Zlatko Mehun odbija generalne optužbe o korupciji, a pojedinačni slučajevi koji su otkriveni, oštro su sankcionirani, kaže on u izjavi za Radio Slobodna Evropa. Njegova je preporuka da roditelji, susjedi ili sami ovisnici koji znaju nešto o kriminalitetu droga, dođu policiji, a ne novinarima:
„Lako je generalizirati i reći – mi ne želimo policiji to prijaviti jer je taj i taj u sprezi sa policijom. Međutim, mi takvih stvari i takvih pojava za sada nemamo. Uostalom, i slučaj na Korčuli nedavno, kada su mnogi građani pred medijima iskazivali hrabrost, a kada je to trebalo reći u formi neke prijave pred policijom, to nisu željeli činiti, dovoljno govori o pomanjkanju možda i građanske hrabrosti ili pak nedovoljnih dokaza da bi se moglo nekoga optužiti.“
Upravo je saborska zastupnica Hrvatske stranke prava Ruža Tomašić pokrenula priču sa Korčulom. Problem je u neefikasnosti represivnog aparata, a – gdje je rješenje?
„Ako nema političke volje, onda nema ničeg. Treba donijeti zakone i tih se zakona držati. Ako vidite da je policija pustila nekoga, onda treba policiju okriviti. Ako vidite da je pravosuđe, istražni sudac nekog pustio, onda i on treba odgovarati za to. Svatko treba odgovarati za svoje.“
Dobar poznavatelj krim-miljea, novinar „Jutarnjeg lista“ Dušan Miljuš problem vidi u devastiranju policijskog sustava posljednjih desetak godina:
„Silnih smjena, ne samo u vrhu nego po odjelima. Nije naprosto funkcionirao sustav koji bi ljude promicao prema rezultatima rada, nego po nekim drugim kriterijima – politički, rodbinskim i nekim drugim. I onda naravno u takvom sustavu, i oni koji su bili motivirani za rad na suzbijanju droga su, jednostavno, kroz neko vrijeme vidjeli da se, bez obzira na rezultate rada, to ne isplati.“
I umjesto zaključka, još jednom doktor Sakoman:
„U Hrvatskoj postoji na stotine Cvitanovića, nažalost. I upravo dok se barem ta treća razina te kriminalne strukture ili piramide negdje ne udari, a to je sigurno moguće, onda i ova prva i druga razina neće procjenjivati da je to posao visokog rizika i s tim će i dalje nastaviti. A s druge strane će žrtve represije biti bolesnici, ovisnici o drogama. A to se sada događa, pa su nam zatvori sada pretrpani ovisnicima, o heroinu pretežito.“
