Dostupni linkovi

logo-print

Drugi tjedan sukoba, bez nade za okončanje


Mirjan RAKELA, Enis ZEBIC

Rat na Bliskom istoku ulazi u drugi tjedan bez jasnih naznaka njegova okončanja. Povjerenik EU za vanjske poslove Javier Solana koji je nakon Bejruta doputovao u Jerusalem pozvao je na prekid vatre između Izraela i Hezbolaha:

"Nastavak borbi oslabit će libanonsku vladu, a rat protiv terora učiniti još težim."

Evropski diplomat osudio je otmicu izraelskih vojnika i zatražio njihova oslobađanje, a Izraelu je uputio poruku da se uzdrži od daljnje eskalacije sukoba:

"Iako Izrael ima pravo na samoobranu, valja imati poštovanja za živote onih koji nisu imali ništa s otmicom vojnika i raketiranjem koje poduzima Hezbolah."

Izraelska ministrica vanjskih poslova Tzipi Livni ponovila je da Izrael traži bezuvjetno puštanje otetih vojnika i razoružanje Hezbolaha:

"Izrael i međunarodna zajednica imaju zajednički cilj – promovirati proces koji će dugoročno i bitno promijeniti politčku relanost u regiji i koji će eliminirati terorizam s kojim se suočavaju i Izraelci i Libanonci."

I dok diplomacija pokušava zaustaviti krvoproliće na Bliskom Istoku, izraelske rakete i bombe i dalje padaju na Libanon, a deseci tisuća ljudi bježe prema Siriji i Cipru. Sjedinjene države, Velika Britanija i Francuska ratnim brodovima evakuiraju svoje državljane iz zaraćenog područja. Na sirijskoj granici carinska kontrola je svedena na minimum, a u Damasku su izbjeglicama iz Libanonona otvorena vrata studentskih domova, hotela, đamija, crkava. Maria Haidar ovako opsuje svoj bjeg od rata:

"Jučer su nas bombardirali, ali smo preživjeli. Na cesti su gađali automobile. Prvi put sam vidjela ljude kako umiru na ulici. Bila sam u jednom taksiju sa svojom trogodišnjom sestricom. I ona je vidjela sav taj užas."

Val izbjeglica iz Libanona kreće se i prema Cipru gdje je sada vrhunac sezone i gdje se nalazi oko dva milijuna turista. Carlie Charalambous iz "Ciparskog tjednika" za Radio Slobodna Evropa kaže kako brojni roditelji nastoje izvući djecu na sigurno:

"Jedan francuski brod dovezao je oko 400 djece, polovica su bila bez pratnje roditelja koji su ostali u Bejrutu".

Operacije spašavanja poduzele su iz zemlje koje imaju manje svojih državljana u Libanonu, no problem su radnici iz južne i jugoistočne Azije, primejrice Sri Lanke, Bangladeša, ali i s Filipina od kojih mnogi nemaju putne isprave, a vlasnici poduzeća za koja su radili već su napustili Libanon. Jamina Pandya, iz Međunarodne organizacije za migracije u Genevi, ističe da su poslali tim koji bi trebao pomoći svima onima koji to žele da se vrate svojim kućama. Troškovi evakuacije rastu, pa u Genevi traže međunarodne donacije:

"Zbog toga što nema komercijalnih letova iz Bejruta, morali smo ljude prevesti do Sirije i Jordana i odatle ih prebaciti kućama, tako da je to vrlo skup posao."

Istodobno, Iran je na državnoj televiziji lansirao kampanju kojom pozivaju potrošače da ne kupuju "cionističke" proizvode, od Coca Cole, preko odjeće Calvina Kleina do Intelovih čipova za kompjutore.

* * * * *

Među zemljama koje su evakuirale svoje građane iz ratom zahvaćenog Bliskog istoka je i Hrvatska. Svih 39 radnika slavonskobrodskog "Ðure Ðakovića", koji su morali napustiti gradilište u Libanonu, sretno su stigli u domovinu. S njima je stiglo još dvadesetak hrvatskih građana i članova njihovih porodica.

„Sad se osjećam dobro, ali bilo je teško.“

Ovih nekoliko riječi izrečenih kroz suze najbolje je opisalo olakšanje članova obitelji 39 radnika „Đure Đakovića – Montaža“ kada se rano jutros autobus sa njima pojavio u Slavonskom Brodu. Oni su od svibnja bili na gradilištu cementare u Chekki, šezdesetak kilometara sjeverno od glavnog grada Libanona – Bejruta i, po riječima direktora „Montažine“ podružnice u Libanonu Mladena Palade, nisu bili u izravnoj opasnosti, ali zbog eskalacije sukoba i povlačenja ostalih stranih ekipa sa gradilišta ipak je donesena odluka o odlasku. Autobusima iz Libanona do granice sa Sirijom, pa do aerodroma u Damasku:

„Najveći problem nam je bio prelazak libanonske granice sa Sirijom. Vjerujte, to je bilo neopisivo, kao u najlošijim filmovima. To je bio kaos. Kad vam kažem da smo iz hotela smo krenuli u ponedjeljak u 4:30, a sada je 5:15 u srijedu, onda vam je sve jasno. A inače se taj put pređe za nekih sedam do osam sati od hotela do Zagreba.“

Nešto iza jedan ujutro, avion je sletio u Zagreb, gdje ih je čekao autobus za Slavonski Brod. Sada, kada je sve prošlo, svi su odahnuli. Radnik „Montaže“ Ilija Zdjelarević:

„Da je ugodno, nije. Najteže je bilo umiriti one kod kuće. Na našem području gdje smo bili nije bilo nikakvih djelovanja. Bilo je onako kao kad je kod nas počinjalo – čuješ iz Broda kako tuku Gradišku i obrnuto.“

Nekim okupljenim suprugama bilo je već dosta šokova:

„Ne vjerujem da u ići nazad. Ja ovo preživljavat više neću, ni ja, niti moje troje djece. Sad je sve super, sad se lakše diše.“

Sa radnicima „Đure Đakovića“ u Hrvatsku je stigla i Zagrepčanka Vlatka Bobek Jibai, sa suprugom Libanoncem, troje djece i dva psa. Njezin stan u gradu Tiru u Libanonu uništen je u raketiranju, a njezina izbjeglička kolona doživjela je i raketiranje iz aviona:

„U zadnja tri dana su neprestano bombardirali. Djecu sam stavila u hotel koji je kao bio najsigurniji u Tiru. Treći dan više nismo imali hrane. Onda smo morali otići na brda, naša kolona je bila cijelim putem bombardirana, tako da smo išli zaobilaznim cesticama, i put koji normalno traje dva sata, trajao je šest. Otišli smo na brda, nismo imali hrane, niti benzina. Strašno. Sve nam je tamo ostalo. Došli smo sa tri torbice.“

Još je jedna hrvatska građanka s libanonskom obitelji stigla ovim avionom, kao i nekoliko Hrvata iz Sirije koji se boje dalje eskalacije sukoba. Procjenjuje se da je u Libanonu još hrvatskih građana, u prvom redu osoba u braku sa libanonskim građanima, koje također žele otići iz
zone sukoba.

„Đuro Đaković – Montaža“ poslat će povratnike iz Libanona da se odmore od svih šokova, i potom ih razmjestiti po drugim gradilištima. O mogućem nastavku radova u Libanonu odlučit će se ovisno o razvoju situacije, najavljuje direktor „Montaže“ Darko Katić, koji podsjeća da je obnova cementare u Chekki bila velik posao:

„Mi smo trebali ostati do konca siječnja. Bilo nas je 39, trebalo nas je biti sedamdesetak za koji dan, a u dvanaestom i u prvom mjesecu 140-150.“
XS
SM
MD
LG