Dostupni linkovi

logo-print

Pjesma bosanske duše drugačijeg zvuka


RSE: Sarajlije su neko veče mogle čuti pravu pravcatu sevdalinku u posve drugačijem pakovanju. Izvođači su bili Trio Damira Imamovića, a kantautorka Jadranka Stojaković. Kako je došlo do ove, na prvi pogled neobične saradnje?

IMAMOVIĆ: Ovo što ja pokušavam raditi posljednjih godinu ili dvije dana, Jadranka radi već 30 godina. Tih nekoliko sevdalinki koje je ona obrađivala još prije 20-30 godina i dan danas žive, čini mi se više u tom njenom aranžmanu nego u tom tradicionalnom. Tako da je ta saradnja zaista bila organska. Ona je praktički započela prošle godine kada sam povodom jedne konferencije bio u Tokiju i kada smo se upoznali i razgovarali o tome da bismo ona i ja željeli nešto zajedno da uradimo i eto konačno smo, nakon godine dana pregovora i dogovora mailom, uspjeli dogovoriti ovaj sarajevski koncert. Ljudi iz „Baščaršijskih noći“ su nam tu izašli u susret, tako da je sve zaista završeno na zadovoljstvo i nas i organizatora, a izgleda i publike.

RSE: Odakle ti ideja da se na ovaj način odnosiš prema sevdalinki?

IMAMOVIĆ: Nekako, sve te stvari koje sam radio u životu, i prije nego što sam se bavio muzikom, bile su neko traženje i neki eksperiment. Tako da mi je bilo nekako sasvim logično, iz neke moje privatne vizure, kad se upustim u muziku, da ću i to što sviram pokušati raditi na neki lični način. Uvijek me fasiciniralo kod muzičara, u onom negativnom smislu, da iako su u stanju svirati različite vrste muzike, imaju u glavi neke odvojene matrice koje se nigdje ne stapaju, tako da sviraju jedno veče narodnjake, drugo veče rokenrol, treće veče bluz ili džez, četvrto veče sevdah. A za mene je muzika uvijek bila univerzalna stvar i zašto ne spojiti sve te uticaje uz koje svi odrastamo, na kojima se svi gradimo. Tako da mi je bilo sasvim logično, još od nekih derneka, da zapjevam sevdah i tu provučem malo i džeza i bluza i svega. I imao sam zaista sreću da sam uspio, nakon godinu dana samostalnog rada, okupiti i svoj trio, sa Edinom Hadžićem na kontrabasu i Vanjom Radojem na violini. Te aranžmane koje sam uglavnom ja sam radio već prije, smo proširili s tim instrumentima i vjerujem da iznose sevdah na neki novi način, koji ima veze sa svim ostalim vrstama muzike koje smo slušali odrastajući.

RSE: Više ne može govoriti o pokušajima, jer čini mi se da je u planu jedan veliki projekat u koji je uključen i legenda roka Vlatko Stefanovski.

IMAMOVIĆ: Da, to je zapravo nešto što je već gotova stvar. Ja sam imao tu sreću da sam sa Vlatkom Stefanovskim još tamo negdje u oktobru -novembru prošle godine snimio taj duet „Što li mi se Radobolja muti“ i on će se pojaviti uskoro na kompilaciji „Sevdalinka, bosanska ljubavna pjesma“ koju radi sarajevski Gete institut i jedna mala izdavačka kuća iz Sarajeva. To je nešto što je meni kao nekom ko je odrastao između ostalogi na Leb i solu, zaista velika stvar.

RSE: Moram reći da ima i čistunaca kojima se baš i ne dopadaju tvoji zahvati. Smatraju da se sevdalnika ne može tek tako istrgnuti iz konteksta, iz autentičnog miljea. Drugi opet smatraju da je to udahnjivanje novog života, da se radi o urbanoj pjesmi kojoj paše novo ruho.

IMAMOVIĆ: Muzika je životna stvar i tradicija, po meni lično, nema nikakvog smisla, osim ako danas ne vidimo neku njenu i funkcionalnost i smisao. U svakoj tradiciji imate neke slojeve smisla koji su nam danas vrijedni. Ja ih pokušavam pronaći upravo u sevdahu. Iako, recimo, mnogi tekstovi izgledaju i zastarjeli i totalno više nefunkcionalni, čini mi se da postoji način, i muzički i tekstualni, da ona ponovno oživi. Istina, ja sam do sad uglavnom radio pomijeranja kontakta u kome se ta pjesma izražava. Znači, to što ja pjevam je prilično tradicionalno. Taj moj vokal – to mi kažu, a i ja to potenciram – prilično je tradicionalan. Tu još nisam pravio neke značajnije iskorake. Ali je zato muzički stvar otišla dalje. Tu se zapravo radi o protoku vremena. Mi znamo sevdalinku onako kako je napravljena pedesetih, šezdesetih godina i kasnije, na talasima Radija Sarajevo, i ja ne vidim razloga zašto bismo sada to zakovali i vječito pjevali na taj način. Zašto ne bismo i mi, neka današnja generacija, pokušali tome dati još jedan nivo smisla.

RSE: Moraš priznati da oprez sumnjičavih bar donekle ima utemeljenje. Neke tvoje kolege su često zloupotrebljavale tradiciju, manipulisali njome kao pukim materijalom za reciklažu, a i danas zapravo to čine.

IMAMOVIĆ: Sudeći po iskustvima nekih mojih kolega koji rade zaista dugo, koji su na toj nekoj muzičkoj sceni već 20-30 godina, kod nas je zaista uvijek postojalo to nešto što se zove ideologizirana publika. Znači da je ljudima puno bitnije otpjevati nešto što je neki temelj identiteta, nego način na koji to rade. Tako da je i sevdah postao više značka. Neka pop zvijezda, rok zvijezda ili narodnjak otpjeva poneku sevdalinku više da bi dokazao da je, ne znam, dobar pripadnik svog naroda, nacionalne veličine i slično. Malo njih zapravo pokušava tome dati, u muzičkom smislu, dobru izvedbu. Tako da je meni s te strane puno bitnije šta ta muzika, u univerzalnom smislu, kao dobra muzika, može donijeti, nego koliko ona ima veze sa tradicijom. Naravno, uvijek postoji zdravi oprez, uvijek pokušavam da pravim neke organske sklopove, da ne uništim ono što je dobro u svakoj pjesmi.

RSE: Sevdalinka je nekako postala zaštitni znak porodice Imamović. Njome se bavi tvoj otac Nedžad; rahmetli djed Zaim bio je najznačajniji promotor i jamačno najveći autoritet među interpretatorima. Da li taj nastavak porodične tradicije tebe opterećuje ili te dodatno opterećuje?

IMAMOVIĆ: To mi je uvijek s jedne strane olakšica, s druge veliki teret. Ja sam svjestan da mnogi ljudi i dan danas, kada dođu da čuju šta sviram, dođu da čuju šta to radi Zaimov mali. Međutim, to se vremenom pomjera. Neke od meni najdražih reakcija, i na koncertima i općenito, su kad mladi ljudi, koji maltene nikad nisu ni čuli za Zaima, niti znaju ko je on, niti su ikad slušali sevdah, čuju to što ja radim, zaista se oduševe i prilaze poslije koncerta i čestitaju, a poslije dođu da mi kažu kako su čuli da je i moj dedo bio neki čuveni izvođač sevdaha. To očito funkcioniše s ljudima koji to ne znaju. Ono što je meni lično možda najbitnije, to je da ja nisam u tome zato što sam eto još jedan izdanak porodice, nego zato što je to meni lično bitno, a to porodično nasljeđe mi dođe više kao neko iskustvo prije mene iz kojeg mogu crpiti, kao što mogu crpiti iz iskustva drugih ljudi.

RSE: Ali ipak iz prve ruke.

IMAMOVIĆ: Da, jednim dijelom iz prve ruke.

RSE: Nadam se da nećeš početi zastajkivati na ovom putu i mislim da će tvoja muzička karijera i zapravo naša sevdalinka iz dana u dan napredovati.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG