Dostupni linkovi

logo-print

Za ostanak treba nešto više...


Željka MIHALJEVIC

Ponukani ovom izjavom, uputismo se u grad u kojemu živi oko 6.000 srpskih povratnika i oko 1.500 raseljenih Hrvata. Pitamo Ljiljanu Dodik, članicu nevladine organizacije Drvarska drenjina i osobu koja radi s javnošću, je li ta tvrdnja točna:

„Pa, ne znam za tu izjavu gospodina Marčete, ali, nažalost, činjenica je - i vidimo i sami redove pred stranim ambasadama da mladi BiH čekaju da bi otišli negdje gdje smatraju da je bolje. Ta ekonomska situacija, nažalost, odražava se i na Drvar, jer ovdje šansa za posao jako je mala. Ja vjerujem u prespektivi da će mladi sve više dolaziti u Drvar, a ne da će odlaziti iz njega.“

Ovaj optimizam, nažalost, ne dijele mnogi Drvarčani. Šuje je Dragan Grujić iz Podbrine, naselja na samom ulazu u grad sa petrovačke strane. 1992. godine prvi je put otišao iz Drvara u Srbiju. Vratio se iz izbjeglištva 1994., pa po drugi put ponovo put Srbije:

„Sad ne bih imao želju ni u Srbiju ni u RS, nego dalje negdje stvarno, jer ova sva situacija, ovdje naročio, je toliko teška, i u drugim gradovima, ne vjerujem da bi se mogli snaći, nigdje nije bolje ni gore, ali voljeli bismo i ja i porodica da možemo da odemo dalje. Smatramo da nismo još u nekim poznim godinama da ne možemo da se snađemo i tako. Djeca su u pitanju, škola, školovanje, ne znam šta bih vam rekao dalje.“

Izbjeglički servis za povratak i ljudi koji rade u njemu, nažalost, također su svjesni odlazaka iz Drvara. Šef tog ureda Nebojša Jovičić misli da je glavni uzrok u školstvu:

„To je interesantna stvar, uglavnom se radi o mladim porodicama koje imaju djecu, uzrast sedmi, osmi razred i namjeravju da upišu srednju školu. I onda se dešavalo, odnosno bilo je nekoliko slučajeva da je došlo do razdvajanja porodica, da su majke odlazile s djecom u druge gradove - Bihać, Banja Luka, Bijeljina ili već negdje u druga mjesta, vezano baš za upis u srednje škole. A inače, jednom smo imali razgovor s direktorom srednje škole, gdje se ne zna šta je tu starije - kokoš ili jaje, zato što je stav ljudi koji rade u prosvjeti da bi bio veći izbor zanimanja i olakšano učenicima da ne sele kad bi bio dovoljan broj učenika. A opet roditelji kažu da bi bilo više učenika kada bi bio veći izbor zanimanja.“

I Draganov sin je jedan od najboljih studenata na banjalučkom sveučilištu, no stipendiju ne uspijeva dobiti jer općina nema novca. Dragan je izbjegličke dane dijelio s jednim prijateljem čija sudbina najbolje govori kakve su prilike u ovom gradu:

„Nadam se da mi neće zamjeriti taj Dušan Batkonja. Znaju ga u Drvaru kao slikara, umjetnika. S njim sam boravio u Srbiji nekih četiri, pet godina u izbjeglištvu. Čovjek je otišao u Kanadu 1998., pa mu nije bilo dobro ni tamo, pa se vratio u Drvar s dobrom namjerom da ostane ovdje, pa nije mogao da opstane ni ovdje, pa je sad opet otišao, ne znam ni ja gdje, valjda Banja Luka, pa opet Kanada. Znači, nešto ne štima.“

Naš sugovornik ima veliko imanje. Obiteljska kuća je također povelika, a osamdesetih godina njegov otac je bio među rijetkim privatnim gospodarstvenicima. Danas je sve drugačije. Za opstanak treba nešto više, posebice mladima:

„Što se tiče mene, meni je lijepo. Vratio sam se kući svojoj. Ali, za djecu moju, ja mislim da nije lijepo. Jer ako kaskaju za drugom djecom u svakom smislu, i finansijski, materijalno, u svakom smislu - krenimo od običnih patika - znači nešto ne štima, nije to rješenje. Ovdje su mjerila novca, a ne ni znanja, ni poštenja, ni rodoljubivosti, ni ničeg drugog.“
XS
SM
MD
LG