Dostupni linkovi

logo-print

Na granici između svetova fizike i umetnosti


Branka MIHAJLOVIC (Portret gošce: Nadežda GACE)

Helena i Zvonimir skoro deset godina imaju svoju malu, ali veoma uspešnu i pre svega potpuno drugačiju i specifičnu u svakom pojmu izdavačku delatnost u Hrvatskoj, popularno i skraćeno nazvana Bulaja naklada manufaktura. Do sada su objavili tri CD-ROM-a iz edicije Klasici hrvatske književnosti. Prvi sa podnaslovom Epika, romani i novele bio je najprodavaniji CD u Hrvatskoj. Zatim izdaju i treći - Drama i kazalište. Tu je sve – videozapisi, obilje fotografija i naravno pregled istorije hrvatskog pozorišta. Helena, kao producent, urednik i umetnik vrh svetskog uspeha i priznanja ostvaruje multimedijalnim projektom Priče iz davnine, Ivane Brlić Mažuranić. Ovaj projekt nagrađen je najprestižnijom nagradom, Narandžastim Oskarom za fleš animaciju u kategoriji priče, na festivalu u San Francisku. O brojnim drugim nagradama, kako u inostranstvu, tako i na domaćoj sceni, suvišno je govoriti jer sve što proizvede ova beskrajno talentovana, energična i maštovita umetnica, koja do beskraja eksperimentiše sa modernom tehnologijom, u Hrvatskoj dobija ocenu kulturni događaj.

Helena i Zvonimir Bulaja rođeni su u Splitu 1971. godine. Završili su fakultete u Zagrebu, gde danas žive i rade. Helena je diplomirala na umetnosti i književnosti. Ona je i uspešna majka četvero dece. Kćerka Irena ima osam godina, sin Igor šest, a blizanci Vinko i Lovre dve godine.

Helenu Bulaju ne morate da poznajete. Pogledajte njene slike na Internetu i sigurno ćete primetiti vragolaste oči i osmeh koji kao da vas greje. Možda Helena spada u one kojima, zahvaljujući manijakalnom radu i talentu, nekako život zasluženim uspesima počinje da izgleda kao svojevrsna bajka.

* * *

RSE: Srele smo se ove nedjelje u Beogradu, u kojem ste bila na poslovnom putu. U Beograd ste došli zbog Nikole Tesle, a jednog od tih dana dok ste bili ovde naš predsednik je iz istih razloga bio u Hrvatskoj. Šta se to za vas ovde zanimljivije događalo nego u Zagrebu?

BULAJA: Moglo bi se reći da je to bio poslovni put. Išli smo na operu Violet Fire i naravno na koncert Lori Anderson, a oba kulturna događaja su posvećena Nikoli Tesli. Nama je to bilo bliže, zanimljivije i puno interesantnije od otvaranja Memorijalnog centra u Smiljanu, koji ćemo posjetiti nekom drugom zgodom.

RSE: Još pre godinu dana ste ponudili koncept proslave u Hrvatskoj za proslavu godišnjice Teslinog rođenja. Vaš koncept je odbijen. Kakva je bila vaša ponuda?

BULAJA: Ono što me je ponukalo da dođem u Beograd je nešto nevjerojatno što se desilo prije toga. Valjda se moralo tako odgoditi. Budući da sam za operu koja je rađena u Beogradu čula još kada je ona izvedena po prvi put u Filadelfiji 2004. godine, ideja mi se jako svidjela i već tada sam počela raditi na svom projektu o Tesli. Razmišljala sam da bi jedna od opcija za proslavu Tesline obljetnice u Zagrebu mogao biti i rad na toj operi. Moja ideja za tu obljetnicu, koju sam predlagala prije godinu dana i gradu Zagrebu i Ministarstvu kulture, je bila ta da se ne ide samo na taj dan, već da se kroz kulturu uključi što više mladih ljudi, da kroz neko umjetničko djelo razmišljaju o Tesli. Opera je genijalna. Tu je puno posla. Morate raditi minimalno pola godine da bi ste uvježbali jednu operu, tako da bi se jedna struktura ljudi uvukla na jedan način u Teslu. Naravno, bilo je tu i drugih prijedloga. Činilo mi se da bi se ta opera mogla jako dobro ostvariti i da bi to bilo jako dobro. Tu bi bio i jedan performans Lori Anderson u Smiljanu, koji se po mojoj ideji trebao održati u ponoć 9. na 10., kada je Tesla i rođen i da se uživo prenosi na Times Squer u Njujorku. Tamo bi bilo šest popodne, ponedjeljak, špica, kada se najviše ljudi kreće tim dijelom grada. Nekako mi se činilo da bi to najviše bilo blisko Tesli, da bi možda i on poželio takvu proslavu. Nadala sam se da će se ta ideja prihvatiti, ali nisam gajila prevelike iluzije jer znam kako te institucionalne stvari funkcioniraju. Ipak je to preveliki zalogaj, ne samo kulturno-umjetničkog karaktera, već i političkog, kao što se i vidjelo, pogotovo na proslavi u Hrvatskoj, na koju je pozvan i predsjednik Srbije. Odvijalo se puno stvari koje nemaju veze sa Teslom, ali svaki pozitivni korak prema naprijed je dobro došao. Na žalost, moj prijedlog nije prihvaćen i bila sam malo tužna pošto ga ne mogu sama producirati jer je tu ipak mnogo novca u pitanju. Rekla sam si da ću operu jednom vidjeti, pa i Lorin koncert, pošto je ona vrlo aktivna.

RSE: I to se dogodilo jako blizu.

BULAJA: Dogodilo mi se slično kao i Tesli, kada je zamišljao cijeli život i vidio slike koje će se kasnije dešavati. Obradovalo me kada sam u programu proslave godišnjice u Beogradu vidjela da se pripremaju obje stvari koje su bile moja velika želja da se dogode, bilo u Zagrebu, bilo negdje drugdje, ali da se dogode povodom Tesline obljetnice.

RSE: Hrvati i Srbi su svoje ratove, pa i pomirenja, obavljali i preko ličnosti kakva je Nikola Tesla. Kako vam se čine poruke koje su poslate ovih dana tim povodom?

BULAJA: Nisam bila u Zagrebu, ali znam kako je bilo po reakcijama ljudi. Ono što sam osjetila u Beogradu i što mi se svidjelo na drugi način od proslave u Hrvatskoj, je to da, što je bila i moja ideja, se taj dan pokuša Tesla staviti među ljude na ulicu, da bude prisutan u svakoj glavi, bez obzira da li ga zanima fizika ili ne. Kada sam se u ponedjeljak probudila, tek sam postala svjesna gdje se nalazim. Sve novine su na naslovnoj strani imale Teslinu sliku. Oko mene su bili samo Teslini plakati. Spomenici Tesle bili su puni ruža. Ljudi su hodali u majicama s likom Nikole Tesle. Na ulicama grada se dešavao programi koji je bio jako suvremen, rok koncerti, opera, koncert Lori Anderson, sve je bilo u duhu dosta progresivnom. Ovo je moj drugi posjet Beogradu. Prvi put sam došla intervjuirati režisera opere Violet Fire. Tada sam osjetila da se sprema nešto što je možda izmaklo institucionalnoj kontroli samog Beograda. Nekako se desilo da je Tesla pobjegao među ljude. Uspjela sam sve to nekako iskomunicirati na razini na kojoj sam htjela da se to desi ovdje kod nas ili bilo gdje u svijetu. Osjetila sam da se to sve tamo dešava. U Hrvatskoj se sve odigralo u tonu pomirenja Srba i Hrvata, što je bilo jako pozitivno. Mislim da se previše novca uložilo u obnovu jedne male kuće i jedne male crkve, dok dosta sela okolo te kuće još uvijek nemaju struju. Mislim da će to sada pokrenuti puno stvari koje će uvjetovati da stvari krenu na bolje. Ipak je napravljen pozitivan korak i na jednoj i na drugoj strani.

RSE: Šta je interaktivni film o Tesli?

BULAJA: Moja ideja je bila da se u svom radu svaki put, u svakom novom projektu, bavim nečim što mi je apsolutno nepoznato. U razmišljanju šta bi to trebalo biti, odlučila sam da sigurno ono što neću napraviti je dokumentarac o Nikoli Tesli jer je to preširok i izvan mojih dosega. Onda sam se sakrila iza forme interaktivnog filma u kojem ću kroz 16 priča inspiriranih Nikolom Teslom u Njujorku pokušati dotaknuti se njegovog života i ispričati priče kroz moj rad, a i rad drugih ljudi koji su mene u životu ispunjavali i koji su eminentni umjetnici. To je jedno shvaćanje Tesle kod ljudi koji se bave umjetnošću.

RSE: Znači umjetnici o Tesli ili Tesla kao inspiracija savremenih umjetnika? Ko sve govori u vašem projektu?

BULAJA: Za sada sam snimala razgovor sa Lori Anderson, Marinom Abramović, Samantom Hunt, Matom Dilingom, Radom Šerbedžijom. Planiram na jesen razgovarati sa Kristoferom Pristom, Kristofereom Nolanom, Džimom Džaramušom, Teri Gilijanom i nekim ljudima koji su jako utjecali na moj kreativni razvoj i za koje sam našla da je Tesla jako utjecao na njihov.

RSE: Pretpostavljam i da ste mnogo toga novog saznali?

BULAJA: Kada krenete u jedan takav projekt, puno ljudi se pita zašto bi jedan Teri Gilijan bio fasciniran Nikolom Teslom. To je nešto što nećete direktno vidjeti u njegovom radu. Postoji velika razlika kod ljudi koji su jedno svoje djelo posvetili Tesli i kod velikog broja umjetnika koji nisu, ali je to jako prisutno u njihovom radu. Ono što me fasciniralo u tim intervjuima je to da kada ih pitate šta za njih znači Tesla, razgovor uglavnom počne šutnjom. Kažu da im nije lako na to odgovoriti i da je to sve negdje u zraku. Onda nastane muk nakon koje krene bujica o stvarima koje su vezane uz Teslu, kao osobu koji je bio pacifist, koji je bio jedna jako tužna, melankolična osoba, koji je jako volio svijet oko sebe, koji je svojom pojavom zračio jednom aurom koju osjetiš i koja te potakne da stvoriš nešto lijepo, što bi opet trebalo onog drugog inspirirati da napravi nešto lijepo. Tako naša civilizacija ide u pozitivnom kontinuitetu.
Moj prijatelj Christian Biegai je vrlo zaslužan za ovaj projekt i 16 priča o Nikoli Tesli će biti inspirirane njegovom glazbom. On piše 16 kompozicija za Teslu. Cijeli projekt je nastao još u vrijeme dok smo radili naš prijašnji projekt, Priče iz davnine, sa velikim brojem međunarodnih suradnika. U jednom razgovoru smo pričali o ljudima iz povijesti koji su nam bitni. Spomenula sam Teslu i zatekla da nitko od njih nije čuo za njega. To mi je bilo jako čudno. Kada smo se rastali kupila sam i poslala 10 knjiga Tesline biografije na deset adresa. Christianu se to jako svidjelo. Odmah je priznao da ga je sram što do tada nije znao ko je Tesla. Uhvatili smo se za to i počele su se dešavati neke čudne stvari. Pronalazeći Teslu, pronalazili smo dosta novih stvari za koje sam se inspirirala. Privukli smo i Sabinu koja je sa nama radila na Pričama iz davnina. Tako se krug polako počeo širiti, da bi na kraju sam izrastao u jedna projekt koji je sada postao jako ozbiljan dio našeg života.

RSE: Da li ćemo taj film gledati u bioskopskim dvoranama ili na kompjuterima?

BULAJA: Biće napravljen na dva načina. Budući da je to kompleksan zalogaj, ne moguće je sve ispričati u jednoj filmskoj formi. Htjela bih da ga može gledati publika i u kinima i na računarima i na DVD-u, na svim mogućim medijima koji danas postoje za konzumaciju pokretnih slika. Zadržat ćemo ga u formi od 16 linearnih priča koje će ipak imati jednu klasičniju filmsku formu. Unutar tih priča ćemo nastojati napravite neke simboličke znakove koje će vas po odabiru odvesti na Internet gdje se priča razvija u jednu multimedijalnu formu gdje se može o njemu puno više reći. Igrat ćemo se sa dva medija. To bi trebalo da bude gotovo u trećem mjesecu iduće godine. U tom istraživanju saznala sam i to da se danas najveća Teslina zavojnica nalazi na Novom Zelandu i da ju je naručio jedan multimilioner kao skulpturu koja baca munje za svoj ogroman ranč. Prije te je postojala ona, koja nikada nije završena, na Long Islandu na kojem je Tesla imao viziju bežičnog prijenosa energije. Ona nikada nije zaživjela. Konstrukcija je srušena i svi znamo kako je priča završila. Čovjek koji je svoje bogatstvo stekao zahvaljujući reformi strujnog sistema na Novom Zelandu je 1998. godine naručio skulpturu u obliku Tesline zavojnice visoku četiri-pet katova. Sama ta ideja da je na kraju taj užasno praktičan i nevjerojatan Teslin izum završio kao skulptura, metaforički govori da je Tesla bio na granici između svjetova fizike i umjetnosti. Krajnja montaža projekta bi išla u petom mjesecu, pa i završetak projekta.

RSE: Rekli ste da ste prvi put u Beogradu bili pre mesec dana. Uvek me to iznenadi. Mladi ljudi baš i nisu imali prilike da obilaze susedne zemlje. Kako vam se učinio Beograd prvi put?

BULAJA: Prvi put kada sam došla, Beograd je za mene bio veliki pozitivan šok. Puno ljudi kaže da se osjeća zatvorenost i izolacija koja je dugo vladala. Ja to nisam primijetila jer ne znam kako je bilo prije. Onda sam shvatila da je to stvarno glavni grad. U odnosu na Zagreb, Beograd je stvarno jedan glavni grad velike zemlje koja se raspala. Posramila sam se što nisam nikada prije bila u Beogradu. Poveli smo sa sobom svoje četvero djece. I oni su bili oduševljeni.

RSE: Nosite sa sobom neko duhovno nasleđe tog vremena. Najviše se govori o EX YU rok muzici i o filmovima. Da li je to deo i vašeg odrastanja?

BULAJA: Naravno. To je dio odrastanja i moje djece. Kupili smo sve kultne filmove jer sada naši klinci hoće da ih gledaju. Postala sam potpuno svjesna kako je taj rat koji nam se dogodio nešto strašno ružno. Postoji veza između nas i nju je nemoguće raskinuti, ali su se desile jako tužne stvari i trebat će puno vremena dok stvari dođu na svoje mjesto, kao što su bile osamdesetih. To je ono što je tužno. Siromašno i veliki jaz između Beograd i Zagreba su samo posljedice. Generacije koje su deset godina starije od mene vjerujem da su u Beogradu puno više propatile, nego njihove kolege u Zagrebu. Dosta ljudi iz Beograda se, na žalost, raselilo.

RSE: Gde ste sve bili u Beogradu?

BULAJA: Kako imamo četvero djece, dugo nismo izlazili vanka. U Hrvatskoj je turbo-folk među mladima jako popularan. Svi roditelji šize i ne znaju šta se njihovoj djeci događa. A kako u Zagrebu nikada nisam tako nešto doživjela, jer pripadam rokerskoj generaciji, desila se neka veza i rekli smo sebi da to moramo vidjeti na izvoru. Bilo je vrlo zanimljivo.

RSE: Bili ste student kada je počeo rat. To bi trebalo da znači da su vaši prijatelji, vršnjaci, završili na ratištima. Da li je to tako bilo?

BULAJA: Što se tiče jako bliskih prijatelja, imali smo sreće da su se svi uspjeli izvući. Na pola prve godine vaši profesori, koji bi vas trebali uvesti u neki novi život, počnu gubiti posao. Sve se počinje raspadati i počinju se dešavati stvari da ljudi s kojima ste živjeli odjedanput počnu nestajati. Moja prva ljubav iz osnovne škole je poginula na kupreškom bojištu, i ne znajući da ide u Kupres. Kupili su mlade momke, trpali ih u autobuse i vodili na neke livade ta tamo pucaju jedni na druge. Kada radite humanistiku u zemlji u kojoj se ratuje, u kojoj vaši profesori gube posao, u kojoj su mediji cenzurirani, sve to gdje ste sebe vidjeli kao čovjeka od 18 godina se odjednom ruši. Kada ste mladi, na to ne gledate kao - jadan ja - nego krenete mimo toga da stvarate svijet koji ste htjeli živjeti.

RSE: Kakao izgleda vaš radni prostor i vaš radni dan, obzirom da u 35. godini imate četvero dece, uspešnu firmu, kreativan posao i saradnike širom sveta?

BULAJA: Moj radni prostor se unazad dvije godine sveo na doslovno 3,5 kvadratna metra iza dvije police sa knjigama. Zgodno dizajniran, ali jako skučen. Suprug i ja smo okrenuti leđima jedan drugom s pogledom na dnevni boravak u kojem se igraju naša djeca, koje čuva naša draga teta Milena, koja nas spašava. Naš posao je ono što se viđa u reklama, a rijetko se ostvaruje. Danas novim tehnologijama možete raditi u parku, biti kreativni, stvarati svoj život i zarađivati novce koji će vam omogućiti da sve to i budete. Suprug i ja smo, kada smo počeli raditi, u svom buntu završili u medijima i to u kompjuterskom časopisu jer smo imali sreće. Bili smo pismeni humanisti koji znaju o računarima. Radeći u medijima nismo baš imali previše vremena jedno za drugo, a kamoli za djecu. Budući da smo već 17 godina skupa, uvijek smo htjeli mati puno djece. Onda sam jednog rekla - E sad je dosta. Znamo kako to sve funkcionira. Tehnologija nam omogućava da radimo odakle hoćemo. Ne želimo ujutro ići svaki dan na posao, vraćati se u pet doma kući, kupiti djecu iz vrtića i imati nekog šefa koji će nam govoriti šta ćemo raditi. Hoćemo biti svoji ljudi i hoćemo raditi projekte na kojima je uvijek nešto novo, hoćemo se učiti i hoćemo raditi doma.

RSE: Tako je nastala vaša izdavačka kuća Bulaja. Jedan od vaših glavnih projekata, koji je i dosta nagrađivan, su i Priče iz davnina, Ivane Brlić Mažuranić.

BULAJA: S tim projektom sam uspjela okupiti preko sto međunarodnih suradnika, da daju život tim pričama. Bilo mi je jako drago. Ono što se pokazao kao najveća kvaliteta tog projekta je to da se kroz njih vidi da i male kulture, ukoliko imaju konja za trku, poput Nikole Tesle i Ivane Brlić Mažuranić, mogu, uz jedna kreativni i otvoreni pristup, pokazati da i mi znamo nešto, da nismo neki mali koji čekaju u redu. Na festivalima smo doživjeli prekrasne stvari. Na prvom festivalu u životu na koji sam se prijavila dobila sam prvu nagradu. Onda je to sve krenulo. Doživjeli smo velike uspjehe. Posebno bi me ganula pitanja ljudi koji su radili diplomske radove i doktorate iz Italije, Francuske, Amerike na Pričama iz davnine. Tada sam se baš lijepo osjećala.

RSE: Da li vas znaju i u regionu? Priče iz davnina su bile deo zajedničke lektire. Kada sam donela kući CD-ROM, koji ste mi poklonili, moj sin je iz svoje biblioteke izvadio tu knjigu.

BULAJA: Svi je se sjete. U Hrvatskoj te priče nisu pale u zaborav i još uvijek su u lektiri. Neko vrijeme su bile i u lektiri Slovenije, ali to se tamo ne forsira jer oni ipak imaju svoj jezik. Za Srbiju ne znam, ali znam da tu imamo svoje obožavatelje koji kupuju naše CD-ove. I u Bosni se ti CD-ovi prodaju. U Hrvatskoj se knjiga prodaje u nakladama od 300 do 500 primjeraka, a mi smo prodali 10 hiljada CD-ROM-ova.

RSE: Koji su vaši projekti?

BULAJA: Američka produkcija Klasik film bi trebala pokrenuti Dječju ediciju kroz 2007-2008. godinu.

RSE: Tu su i Muzičke sveske?

BULAJA: One nisu naš autohtoni proizvod, već proizvod naših prijatelja koji su s nama surađivali na Pričama iz davnina. To su glazbeni klasici na CD-ROM-u u obliku dječjih igara, koji su genijalno napravljeni i vrlo su kvalitetni. Na njih smo jako ponosni. Imamo fun klubove roditelja koji nam zahvaljuju što smo njihovoj djeci ukazali da postoji i takva muzika, tako da su oni sada prisiljeni slušati Čajkovskog, Vivaldija i Mozarta. Djeca kroz te igre tu muziku ne percipiraju kao nešto dosadno, već je shvaćaju kao prekrasnu. Priče iz davnina postoje i na engleskom jeziku. U pregovorima smo sa Kinezima koji hoće da objave slikovnicu sa video CD-om. Do 2008. godine će se i to valjda ostvariti. Jedva čekam da vidim to na kineskom. Radi se i talijansko i slovensko izdanje. Prijatelj iz Beograda nas nagovara da Muzičke igre i Priče iz davnina počnemo distribuirati i u Beogradu. Vjerojatno i hoćemo u toku 2007. godine.
XS
SM
MD
LG