Dostupni linkovi

logo-print

Nisu za očekivati razumni potezi bh. političara


Bakir HADŽIOMEROVIC, novinar iz Sarajeva

Subota, 8. jul 2006 godine
Dan sam dočekao uz kompjuter pišući redovnu kolumnu za novi broj magazina Start. Danas je i 33 rođendan mog prijatelja Damira. Otišao sam do knjižare BayBook kako bi mu kupio neku knjigu. Odlučio sam se za roman "Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince", Damirovog Tuzlaka, Emira Imamovića.
Svojevremeno sam, ima tome i deset dana, sreo Imamovića u jednoj sarajevskoj kafani, u koju, je kao i ja te večeri, došao sa suprugom i prijateljima. Nakon što sam mu se pohvalio da sam kupio njegovu knjigu, Pirke, a to je njegov nadimak po kojem ga svi znaju, je izjavio kako će u skladu sa tom činjenicom te večeri piti i jesti od para koje je zaradio na meni, nakon što sam kupio njegov roman. Negdje iza ponoći Pirke je konstatovao da ne bi bilo loše da kupim još nekih dvadesetak stranica njegove knjige, kako bi on i njegovo društvo za stolom mogli naručiti palačinke za kraj te divne večeri. E zato sam Pirketovu knjigu kupio i kao poklon Damiru za rođendan, da pisac pojede one palačinke koje je toliko želio te večeri.
Utakmica za treće mjesto svjetskog prvenstva u Njemačkoj. Očekivana pobjeda domaćina i još jedan dokaz kako Portugalci ne znaju igrati nakon što prime gol. Ima nešto u tom portugalskom nogometnom mentalitetu što neodoljivo podsjeća na balkanske prostore.

Nedjelja, 9. jul 2006. godine
Nedjelja je očekivano prošla u pripremama za finalnu utakmicu svjetskog prvenstva. Od te tekme je višegodišnji navijač francuske reprezentacije, to jeste ja, i zagovornik teze da je Zidan najbolji nogometaš svijeta svih vremena, mnogo očekivao. Oko 22 sata i 15 minuta sve nade da će se ponoviti 1998. godina pale su u vodu, a najveći je napustio teren na koji se više nikada neće vratiti, čak ni da preuzme srebrenu medalju i zlatnu loptu, koja je naknadno završila ipak u pravim rukama, u rukama genijalca Zidana.

Ponedjeljak, 10. jul 2006. godine
Razgovarao sam sa producentom informativnog programa Federalne televizije, koji se spremao na put u Srebrenicu iz koje će biti realiziran direktan televizijski prijenos dženaze 505 žrtava genocida. Rekao mi je da su ljudi u popodnevnim satima već počeli pristizati u najtužniji grad na planeti.

Utorak, 11. jul 2006. godine
Datum koji niko i nikada ne smije zaboraviti. Od tog dana, već 11 godina, mjerimo vrijeme, vrijeme prije i vrijeme poslije Srebrenice. Tridesetak hiljada ljudi došlo je odati počast i proučiti fatihu za 2500 do sada pronađenih i identifikovanih žrtava. Za razliku od prošle godine, kada smo obilježavali deceniju Srebrenice, ovog 11. jula nije bilo nepotrebnih političkih govora, nije bilo gostiju iz svijeta, iz Srbije, nije bilo čak ni zvaničnika entiteta u čiji je sastav Srebrenica ušla nakon 10.000 mrtvih glava. Očigledno da političari iz Republike Srpske još uvijek nemaju potrebu da priznaju zločin od kojih se planeta već 11 godina trese, a koji je, na žalost, počinjen u njihovo ime. Jer da je drugačije, tog dana bi Dragan Čavić, Milorad Dodik i ostala politička kvazi-elita iz Banja Luke stigla na mjesto zločina, poklonila se žrtvama i od preživjelih zatražila oprost. Oni to nisu uradili. Izborna je ovo godina, a Dodik i Čavić računaju kako u Srebrenici mogu samo izgubiti glasove od kojih godinama lagodno žive i pljačkaju, prosipajući fašizam karadžićevskog tipa.
Glavna tužiteljica Haškog tribunala, Carla del Ponte, prošle godine nije bila u Srebrenici. Bio je to njen protest zbog ne hapšenja ratnih zločinaca odgovornih za srebrenički genocid. Ove godine je izjavila da ratnog zločinca Ratka Mladića štiti srbijanski premijer Vojislav Koštunica, u Srbiji poznatiji pod nadimkom koji mu je dao moj kolega Petar Luković, Voja Kalašnjikov, i da ratnog zločinca Radovana Karadžića više niko i ne traži. Užasno odzvanjaju riječi tužiteljice del Ponte. Ali istina, to znamo, uvijek zvuči strašnije od svake laži.
Srebrenička udruženja su ove godine, kako rekosmo, zabranila političarima da umjesto njih govore o srebreničkoj tragediji i to je bio izuzetno ispravan i ohrabrujući potez. Međutim, ta zabrana referata nije spriječila pojedine bošnjačke političke duše-brižnike, poput Harisa Silajdžića, da se prvi put nakon genocida pojave u Srebrenici. Siguran sam da se to ne bi dogodilo da nam za koji mjesec ne dolaze izbori, pa su i oni, koji preživjele Srebreničane deceniju dosljedno izbjegavaju, danas, navodno, pokazali interes za bol i patnju preživjelih stanovnika ove nekadašnje zaštićene enklave UN-a, kako se to nekad popularno zvalo. Rekao bih skoro da je to pa identično sramotno kao i ponašanje političara iz Republike Srpske. U svakom slučaju, od političara u ovoj zemlji niko razuman više i ne očekuje pozitivne poteze, a to znaju i preživjeli srebrenički Bošnjaci od čije tragediji prije 11 godina mjerimo vrijeme, vrijeme prije i vrijeme poslije Srebrenice.

Srijeda, 12. jul 2006. godine
Pišem ovaj dnevnik. Vrijeme je oblačno sa povremenim sunčanim intervalima. Spremam se da na nekoliko dana sa suprugom posjetim Mostar. I ovaj dnevnik čitam iz stana mojih prijatelja u gradu na Neretvi. Dugo nisam bio u, još uvijek, nedopustivo podijeljenom, ali ipak prelijepom Mostaru. A odavde je Jadran dva sata vožnje bliži nego iz Sarajeva. Vrijeme je za godišnji odmor.
XS
SM
MD
LG