"Vrati se, molimo te! Mi ćemo ti pomoći! Neeee!"
Zahvaljujući vapajima svojih kolega, radnik Dušan Jovanović je odustao od samoubilačkog skoka sa krova Skupštine grada Kragujevca.
Početkom ove godine u Kragujevcu i Gornjem Milanovcu započela je crna suicidna serija koja je odnela 45 života, a samo tokom juna u Kragujevcu se dogodilo šest samoubistava. Građani smatraju da je težak socijalni položaj glavni uzrok naglog povećanja broja samoubistava u Šumadiji:
"Pukne čovek zbog problema i sekiracije."
"Naša generacija može odmah u bunar."
"To je uobičajeno u ovakvim situacijama, u zemlji gde nema države i vlasti, gde privreda ne radi."
Doktor Minja Jovanović, psihijatar Kliničkog centra u Kragujevcu, kaže da je klinička slika samoubica mnogo kompleksnija, kao i razlozi zbog kojih se odlučuju da prekrate život, ali i da na njihovu konačnu odluku svakako utiču i socijalni faktori:
"Možemo da razmišljamo o različitim uzrocima, ali će verovatno neka istraživanja pokazati šta se dogodilo i zbog čega je toliko povećan procent samoubistava. Postoje određeni parametri po kojima se može pratiti porast samoubistava u određenim fazama. Karakteristični za to su stresovi koji dugo traju, počev od onih nedavnih, naprimer gubitak bračnog druga, gubitak posla."
Iako zvaničnih podataka o uzrocima naglog povećanja suicida još uvek nema, lokalni mediji u centralnoj Srbiji zabeležili su nekoliko slučajeva samoubistava radnika koji su proglašeni za tehnološki višak i ostali bez posla. Vera Kondić, psiholog ujedinjenog sindikata Nezavisnot kaže da u vreme tranzicije takvi slučajevi postaju sve češći:
"Pošto ostaju bez posla kao tehnološki višak, mnogi se pitaju zašto je baš on taj koji je odbačen i gde je pogrešio. To su stvarno strašne situacije i na žalost ima i onih krajnjih ishoda kada se pojavljuje suicid, upravo u pedesetim godina života zbog osećaja da ništa nije uradio u svome životu."
Radnici koji su proglašeni za tehnološki višak kažu da sve teže dolaze do bilo kakve zarade, zbog čega njihove porodice zapadaju u sve veću krizu:
"Živeo sam u siromaštvu od 1945. godine pa na ovamo, ali sada je situacija najteža."
"Gde god da radiš niko ti ne plaća ništa. U firmi daju po 1500 za šest-sedam meseci."
"Ako danas radimo, danas i jedemo. Sutra nema šta da se jede."
Zahvaljujući vapajima svojih kolega, radnik Dušan Jovanović je odustao od samoubilačkog skoka sa krova Skupštine grada Kragujevca.
Početkom ove godine u Kragujevcu i Gornjem Milanovcu započela je crna suicidna serija koja je odnela 45 života, a samo tokom juna u Kragujevcu se dogodilo šest samoubistava. Građani smatraju da je težak socijalni položaj glavni uzrok naglog povećanja broja samoubistava u Šumadiji:
"Pukne čovek zbog problema i sekiracije."
"Naša generacija može odmah u bunar."
"To je uobičajeno u ovakvim situacijama, u zemlji gde nema države i vlasti, gde privreda ne radi."
Doktor Minja Jovanović, psihijatar Kliničkog centra u Kragujevcu, kaže da je klinička slika samoubica mnogo kompleksnija, kao i razlozi zbog kojih se odlučuju da prekrate život, ali i da na njihovu konačnu odluku svakako utiču i socijalni faktori:
"Možemo da razmišljamo o različitim uzrocima, ali će verovatno neka istraživanja pokazati šta se dogodilo i zbog čega je toliko povećan procent samoubistava. Postoje određeni parametri po kojima se može pratiti porast samoubistava u određenim fazama. Karakteristični za to su stresovi koji dugo traju, počev od onih nedavnih, naprimer gubitak bračnog druga, gubitak posla."
Iako zvaničnih podataka o uzrocima naglog povećanja suicida još uvek nema, lokalni mediji u centralnoj Srbiji zabeležili su nekoliko slučajeva samoubistava radnika koji su proglašeni za tehnološki višak i ostali bez posla. Vera Kondić, psiholog ujedinjenog sindikata Nezavisnot kaže da u vreme tranzicije takvi slučajevi postaju sve češći:
"Pošto ostaju bez posla kao tehnološki višak, mnogi se pitaju zašto je baš on taj koji je odbačen i gde je pogrešio. To su stvarno strašne situacije i na žalost ima i onih krajnjih ishoda kada se pojavljuje suicid, upravo u pedesetim godina života zbog osećaja da ništa nije uradio u svome životu."
Radnici koji su proglašeni za tehnološki višak kažu da sve teže dolaze do bilo kakve zarade, zbog čega njihove porodice zapadaju u sve veću krizu:
"Živeo sam u siromaštvu od 1945. godine pa na ovamo, ali sada je situacija najteža."
"Gde god da radiš niko ti ne plaća ništa. U firmi daju po 1500 za šest-sedam meseci."
"Ako danas radimo, danas i jedemo. Sutra nema šta da se jede."