Dostupni linkovi

logo-print

Duša neće odustati od istine...


Marko DIVKOVIC, Miloš TEODOROVIC

U Memorijalnom centru u Potočarima kod Srebrenice obavljena je dženaza i ukop 505 žrtava srebreničkih Bošnjaka, čiji su posmrtni ostaci identifikovani poslije 11. jula prošle godine. Imena do sada sahranjenih, kao i imena onih za čijim se posmrtnim ostacima još traga upisana su na veliku, polukružnu, mermernu ploču, ukupno više od 8.000 imena. Među 505 žrtava što su danas sahranjene u Memorijalnom centru Potočari, osam ih je sa svega 15 godina starosti, dok je najstarija žrtva rođena 1918. godine.

Mirsad Suljić iz Bratunca danas je sahranio tri bliska rođaka i kaže kako sve žrtve teško da će ikada biti pronađene:

„Vjerovatno nit će se znati, niti se saznati prava istina, prava cifra tu oko 8.000 i nešto, ali sad koja je - teško da se može utvrditi.“

Said Hukić danas se oprostio od svog brata Muje, koji je posljednji put viđen živ u Kravici kod Bratunca, a njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani iz jedne masovne grobnice u Kamenici:

„On je zarobljen bio u Kravici. Ispred Kravice su ga vidjeli. A onda su ga proturili gore i pa su ga gore, znaš to. Jer u Kravici, znam, prolazile su autobusom cure i žene i poznavala ge je Munibova Zira, sina mu vidjela prvog, vidjela i Muju poslije.“

Današnji ukop 505 identifikovanih srebreničkih žrtava po izričitoj želji porodica obavljen je bez političkih govora, isključivo po vjerskim običajima. Dženazu namaz predvodio je reisul-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa efendija Cerić, koji je za 11 godina od srebreničke tragedije izgovorio 11 poruka, za svaku godinu po jednu. On je, između ostaloga, rekao kako se od 11. jula 1995. godine vrijeme drugačije računa ne samo u Potočarima već i u Njujorku i Hagu. Prema njegovim riječima, u Potočarima moćni su postali sramni, a nemoćni uvjereni da će pravda stići svakog zločinca, ma koliko bježao i ma koliko se krio:

„I nebo kad bi se slilo i zemlja kad bi se slegla i sunce kad bi se klelo i mjesec kad bi se skrio, naša duša ne bi odustala od istine koja se ovdje, u Potočarima, slaže svake godine pred svima nama i pred svima njima koje čeka istina i pravda ovdje i tamo gdje nema govora, ni pogovora, gdje nema laži, ni polaži, gdje je samo istina i pravda za sve što se zna i za sve što se ne zna o zločinu protiv čovjeka. Istina je naša vjera, pravda je naša sudbina, Bosna je naša mjera suživota, Srebrenica je naše more i naša obala spasa. U njoj se svi možemo utopiti, ali u njoj se svi možemo i spasiti, ako Boga da.“

Iako je izjavljivala da neće dolaziti u Potočare dok su Mladić i Karadžić na slobodi, glavna haška tužiteljica Karla del Ponte danas je ipak došla, izjavljujući kratko kako je to učinila iz pijeteta prema žrtvama:

„Ovdje sam zbog komemoracije u Memorijalnom centru, zbog žrtava, zbog preživjelih ovog užasnog genocida i naravno da sam jako ljuta opet što su Karadžić i Mladić još uvijek na slobodi.“

Predsjedavajući bh. predsjedništva Sulejman Tihić, na molbu novinara, prokomentarisao je izjavu Dragana Čavića, predsjednika RS-a, kako neće doći u Potočare jer se ne želi družiti s Naserom Orićem:

„Mislim da je gospodin Čavić trebao danas da bude ovdje, kao što je to bio i prošle godine - zbog svih ovih ljudi, zbog žrtava, zbog jedne velike dženaze i na određen način i dogovornosti funkcije koju obavlja.“

Čavićev istup komentarisao je i Šefket Hafizović, potpredsjednik Skupštine RS-a:

„Izjava kako on neće doći da se druži sa Naserom Orićem je na neki način njegovo javno priznanje da su svi Bošnjaci zapravo u njegovim očima zločinci. To je ono što nije dobro od nekoga ko obavlja funkciju predsjednika jednog entiteta.“

Naser Orić, ratni komandant Srebrenice, nedavno pred Haškim trubunalom osuđen na dvije godine i zbog dužine pritvora odmah oslobođen, danas nije viđen u Potočarima. Bilo je zato mnogo mladića obučenih u majice s Orićevim likom.

U Potočarima je boravio drugi, također poznati, Srebreničanin koji je tragičnih julskih dana 1995. u Bratuncu bio prisiljen pregovarati sa Ratkom Mladićem neposredno uoči pada Srebrenice i neviđenog masakra, Nesib Mandžić:

„Žalosno je da preživjeli na ovaj današnji dan pod strahom ukopavaju svoje najmilije, a da zločinci i organizatori politike istrebljenja jednog naroda su na slobodi, da nisu doživjeli zasluženu kaznu.“

U Potočare je danas stigla i brojna delegacija beogradskog udruženja Žene u crnom. Novinari su primijetili kako među onima koji su položili cvijeće i odali poštu žrtvama genocida nije bilo predstavnika ženskih nevladinih organizacija iz RS-a.

Dženaza i ukop 505 srebreničkih žrtava protekli su bez incidenata, iako je bilo vidljivo manje policajaca nego prošle godine. Zato ih je bilo izuzetno mnogo, ali raspoređenih na svakih par stotina metara, i to od Potočara, preko Zvornika, sve do Kalesije u Federaciji, putem dugim skoro 60 kilometara.

* * * * *

“Svi počinioci ratnih zločina moraju biti kažnjeni”, navedeno je u saopštenju iz Kabineta predsednika Srbije Borisa Tadića a povodom godišnjice masakra u Srebrenici. Jasno je da više u Srbiji nema ni jednog relevantnog političkog faktora koji negira da se u Srebrenici 1995. godine dogodio zločin. Međutim, i dalje se negira njegova suština, osporava mogućnost genocida, kao i broj ubijenih.

Srpski predsednik Boris Tadić dodaje: „Za mene nije bitno da li je zločin izvršen u Prijedoru, Sarajevu, Zvorniku, na Kosovu i Metohiji, Vukovaru, Srebrenici, Bratuncu ili Kravicama“. Uz to on je još jednom iskazao nezadovoljstvo i protest zbog visine kazne koja je izrečena Naseru Oriću. Na 11 godina od Srebrenice slične su ocene i građana Srbije:

„Smatram da je bilo zločina, ali ne u tolikoj meri kao što pišu strani mediji. Mislim da uvek postoji neka pristrasnost. Strani mediji preuveličavaju broj žrtava, a naši ih – po mom mišljenju – minimiziraju.“

„Tu ima istine i sa jedne i sa druge strane. Verovatno je nešto bilo, čim se tolika prašina digla oko toga. Ali isto tako mislim da su strani novinari to previše naduvali, jer ipak ta sela tamo oko Srebrenice, Goražda, Bratunca, Skelana, sve je to uništeno i zapaljeno.“

„Recimo sad Naser Orić. Koliko je tu svedoka, koliko je ljudi pobijeno, o tome niko na Zapadu ne piše, ništa, to se tek uzgred pominje. Srbi su satanizovani i kao takvi moraju da ćute.“

„Ja više verujem kad vidim na televiziji onih sedam hiljada grobova nego našim radikalima koji kažu da toga nema.“

Srbija je prošla put od negiranja, pa do prihvatanja srebreničke istine, opisuje socijalni psiholog Žarko Trebješanin. To što su i danas žive rasprave o broju stradalih, kao i njihovo negiranje, njega ne iznenađuje:

„To je opet jedan mehanizam odbrane – ako ne mogu baš da negiram da je nešto bilo, da se nešto desilo, onda mogu to prosto da prikažem tako da to nije bilo u toj meri. To je jedna stvar. A druga stvar je da tu zaista nema sumnje, zločini bi morali da se tretiraju na isti način. I naravno, svi zločinci, bez obzira na naciju, za iste zločine bi morali dobiti istu kaznu.“

Javnost u Srbiji većinom više nema dilemu da je u Srebrenici počinjen zločin, ocenio je u izjavi za naš program dosledni protivnik režima koji je u Srbiji vladao u vreme kada su počinjeni najstrasniji zločini, danas predsednik Političkog saveta Demokratske stranke Dragoljub Mićunović. On smatra da bi utvrđivanje istine o Srebrenici trebalo prepustiti međunarodnim pravnim institucijama:

„Prvo, ono što je najbitnije – da se znaju žrtve i da se znaju zločini i da se oni osude. A ovo kasnije, koliko su države koliko krive, o tome će odlučiti neki sudovi, ali će o tome odlučivati takođe istorija. Nesporno je da je bio zločin, da je bio ratni zločin, to je sasvim sigurno, da je bio planirani genocid. Ali cela ta priča koja ima taj međunarodno-krivični značaj za mene je drugorazredna u odnosu na činjenicu da postoje žrtve koje još nisu ni otkopane, ni otkrivene, da je tu stradao toliki broj ljudi i da naravno oni koji su bili inspiratori tog najvećeg zločina su i dalje van domašaja.“

Potpredsednica Vlade Srbije Ivana Dulić-Marković takođe je ukazala da počinioci zločina moraju biti privedeni i kažnjeni. „To je neophodno za pomirenje, kako u BiH i regionu, tako i u celoj Evropi“, navela je Dulić Marković, dodajući da zločin u Srebrenici „ostaje na savesti celog čovečanstva, jer nije učinjeno dovoljno da se on spreči“.

Na srebrenički zločin trebalo bi gledati jednako kao i na sve ostale užase koji su dogodili tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, ocenio je generalni sekretar partije Vojislava Šešelja, Srpske radikalne stranke, Aleksandar Vučić. On je uveren da Srbija nema problem sa objektivnim sagledavanjem bilo kog pa i zločina u Srebrenici:

„Mislim da građani Srbije neskriveno osuđuju sve zločine na prostoru bivše Jugoslavije – najveći zločin kakav je progon više od 400.000 ili 500.000 pripadnika srpskog stanovništva sa teritorije Republike Srpske Krajine, ali i zločine u Bratuncu, Srpskom Sarajevu, Srebrenici, naravno i svim drugim mestima širom bivše Jugoslavije. Mislim da ljudi to na takav način doživljavaju, ali da nisu spremni da kažu da postoji samo jedan arhetip zločina, a da sve ostale treba izuzeti pošto su svi ostali beznačajni.“

Nezavisno društvo novinara Vojvodine ocenilo je kao „sramotu“ to što 11. jul još uvek nije proglašen za Dan žalosti u Srbiji, a što su tu od nadležnih zatražili još prošle godine, a odgovor do danas nisu dobili. Po mišljenju predsednika organizacije Dinha Gruhonjića svake godine tog datuma Srbija bi trebalo da bude u žalosti:

„Mi smatramo da bi proglašenje Dana žalosti svakog 11. jula za Srbiju značilo zapravo početak katarze i početak stvarnog suočavanja sa prošlosti, umesto još uvek aktualnog guranja pod tepih zapravo svega onoga što je u ime ove države zlikovački režim Slobodana Miloševića uradio.“
XS
SM
MD
LG