Sedamdesetpetogodišnju Darinku Pavlović iz Budačke Rijeke sreli smo na izlasku iz dućana u Krnjaku. Upravo je primila penziju, pa došla po kruh, šećer i sol:
„Sama sam. Nemam čovjeka, nemam djece, nemam nikoga, ali živim onako baš junački. Sama sebi cijepam drva, kopam, sadim. Imam tri koke i oroza. Koke dobro nose. Ja sam zadovoljna.“
Tako „junački“, kako kaže Darinka, živi većina Srba povratnika u općini Krnjak. Iznimka su tek rijetki mlađi povratnici, kao što je obitelj dvadeset-sedmogodišnjeg Gorana Šaule iz Dugog Dola, koji budućnost tog kraja vide u stočarstvu, ali ni njima ne ide glatko:
„Vratili smo se prije četiri godine. Započeli smo sa dvije krave i proizvodnjom mlijeka. Sada imamo 20 muznih krava. Imamo i desetak grla podmladka. Proizvodimo oko 80 tisuća litara mlijeka godišnje u ekstra klasi.“
„Imamo tri aparata za električnu mužu. Kupiti ćemo još jedan ako povećamo broj krava. Brzo smo uznapredovali. Digli smo jedan mali kredit.“
Jadranka Šaula je Goranova mama. Kaže da uspijevaju samo zahvaljujući naporima cijele obitelji. Najstarija je baka Stana:
„Moj posao je najjednostavniji. U ograđenoj žici čuvam krave. Pazim da ne bi izašle napolje.“
„Svako ima svoju obavezu. Sve je raspoređeno. Baka čuva krave. Snaha, muž i ja smo u staji. Sin momentalno služi civilni rok. Snaha je iz Vojvodine, iz Svetozara Miletića kraj Sombora. Goran ju je tamo upoznao u izbjeglištvu i došla je ovamo sa nama.“
Trogodišnja Gordanina i Goranova kćerkica, Tamara, rođena je u Hrvatskoj. Od tridesetak krava svakoj zna ime.
Tamarina baka kaže da bi rado proširili posao, ali sve je nesigurno, krediti nepovoljni, nitko ne garantira što će biti sutra:
„Planirali smo ići na 40-50 grla, ali situacija nije baš sigurna. Nismo baš sigurni da li ćemo opstati i kako će ići. Živimo od danas do sutra.“
I Šaulin susjed, useljeni australski Hrvat, Ante Sarić, smanjio je zbog nesigurnosti poslovanja svoje veliko stado ovaca s čak 400, prije nekoliko godina, na svega 140 danas:
„Kako koji ministar dođe na vlast, tako se i agrarna politika mijenja. Mi nemamo jedan program agrarne politike za recimo pet ili deset godina unaprijed. Nemamo agrarnu politiku za ovu općinu ili za ova područja od posebne državne skrbi. Apsolutna nesigurnost.“
Načelnik općinskog vijeća u Krnjaku, Mirko Božić, ponavlja već poznatu istinu - nije dovoljno obnoviti samo kuće, ljudi moraju od nečega i živjeti:
„Što jedan kaže - rodio sam se u štali, u štali treba i da umrem. Ali štala nema. Mnoge su razorene, devastirane. Stupovi električne struje su stari već 40 godina. Malo kiše ili malo vjetra i mi nemamo struje. Mlijeko se onda kvari. Gdje god možemo, tražimo rješenje naših problema, ali odjek je slab.“
Kao u onoj poznatoj pjesmici, koju nam je mala Tamara zdušno izrecitirala, puno truda, a malo napretka:
„Jest’l čuli djeco,
vjerujte bez šale,
otvara se škola
za pačiće male.
Svi pačići došli,
kao đaci stoje,
stari patak metn'o naočale svoje.
Učio ih učio
od srijede do petka,
al' se nisu makli
dalje od početka.“
„Sama sam. Nemam čovjeka, nemam djece, nemam nikoga, ali živim onako baš junački. Sama sebi cijepam drva, kopam, sadim. Imam tri koke i oroza. Koke dobro nose. Ja sam zadovoljna.“
Tako „junački“, kako kaže Darinka, živi većina Srba povratnika u općini Krnjak. Iznimka su tek rijetki mlađi povratnici, kao što je obitelj dvadeset-sedmogodišnjeg Gorana Šaule iz Dugog Dola, koji budućnost tog kraja vide u stočarstvu, ali ni njima ne ide glatko:
„Vratili smo se prije četiri godine. Započeli smo sa dvije krave i proizvodnjom mlijeka. Sada imamo 20 muznih krava. Imamo i desetak grla podmladka. Proizvodimo oko 80 tisuća litara mlijeka godišnje u ekstra klasi.“
„Imamo tri aparata za električnu mužu. Kupiti ćemo još jedan ako povećamo broj krava. Brzo smo uznapredovali. Digli smo jedan mali kredit.“
Jadranka Šaula je Goranova mama. Kaže da uspijevaju samo zahvaljujući naporima cijele obitelji. Najstarija je baka Stana:
„Moj posao je najjednostavniji. U ograđenoj žici čuvam krave. Pazim da ne bi izašle napolje.“
„Svako ima svoju obavezu. Sve je raspoređeno. Baka čuva krave. Snaha, muž i ja smo u staji. Sin momentalno služi civilni rok. Snaha je iz Vojvodine, iz Svetozara Miletića kraj Sombora. Goran ju je tamo upoznao u izbjeglištvu i došla je ovamo sa nama.“
Trogodišnja Gordanina i Goranova kćerkica, Tamara, rođena je u Hrvatskoj. Od tridesetak krava svakoj zna ime.
Tamarina baka kaže da bi rado proširili posao, ali sve je nesigurno, krediti nepovoljni, nitko ne garantira što će biti sutra:
„Planirali smo ići na 40-50 grla, ali situacija nije baš sigurna. Nismo baš sigurni da li ćemo opstati i kako će ići. Živimo od danas do sutra.“
I Šaulin susjed, useljeni australski Hrvat, Ante Sarić, smanjio je zbog nesigurnosti poslovanja svoje veliko stado ovaca s čak 400, prije nekoliko godina, na svega 140 danas:
„Kako koji ministar dođe na vlast, tako se i agrarna politika mijenja. Mi nemamo jedan program agrarne politike za recimo pet ili deset godina unaprijed. Nemamo agrarnu politiku za ovu općinu ili za ova područja od posebne državne skrbi. Apsolutna nesigurnost.“
Načelnik općinskog vijeća u Krnjaku, Mirko Božić, ponavlja već poznatu istinu - nije dovoljno obnoviti samo kuće, ljudi moraju od nečega i živjeti:
„Što jedan kaže - rodio sam se u štali, u štali treba i da umrem. Ali štala nema. Mnoge su razorene, devastirane. Stupovi električne struje su stari već 40 godina. Malo kiše ili malo vjetra i mi nemamo struje. Mlijeko se onda kvari. Gdje god možemo, tražimo rješenje naših problema, ali odjek je slab.“
Kao u onoj poznatoj pjesmici, koju nam je mala Tamara zdušno izrecitirala, puno truda, a malo napretka:
„Jest’l čuli djeco,
vjerujte bez šale,
otvara se škola
za pačiće male.
Svi pačići došli,
kao đaci stoje,
stari patak metn'o naočale svoje.
Učio ih učio
od srijede do petka,
al' se nisu makli
dalje od početka.“
