Dostupni linkovi

logo-print

Jezik pohranjen u području za emocije


Sandi BLAGONIC, etnolog iz Pule

Subota


Pozvan sam na promociju kojom jedna globalna tvrtka promovira svoje kozmetičke proizvode. Čini to na pomalo neuobičajen način: propitujući diktatorski namatnute kanone ljepote tijela. Namjesto plakata na kojima se koče uobičajene ljepotice sada stoje žene čiji je celulitavi i naborani izgled upravo kozmetička industrija pretvorila u psovku. Zato je ta reklama licemjerje koje će se već sutra razotkriti kada na mjesto žena od kojih smo jedino navikli odvraćati pogled ponovno dođu one što prebivaju u diskursu reklame.
S blagom tremom što prati zadatak pisanja dnevnika, pomišljam da bih na promociju možda ipak trebao otići. Po cijenu toga da mi najzanimljiviji dio dana ostane jutarnje čitanje novina uz pecivo i jogurt, a dnevnik otkrije tu moju banalanost, umjesto na promociju, odlazim na ručak s prijateljima.



Nedjelja,

Uz zvuke s CD-a Bulanescu Quarteta i Franka Sinatre, vozim se iz Zagreba preko Ljubljane i Trsta prema Pazinu. Ova, u nekoliko sati zbijena prekogranična putovanja uvijek plastičnije otkrivaju razlike u mentalitetima, sitnim gestama koje su u dužem ili kraćem trajanju odredile državne granice. Čini mi se, možda krivo, kako talijanski pješaci hrabrije kroče na zebre od hrvatskih, redovito spremnijih da vozačima koji su stali na pješačkom prijelazu kimanjem glave ili kratkim pozdravom rukom zahvale na činu koji se na sjeveru Italije, više nego u Hrvatskoj, podrazumijeva.
I baš netom sam - odlučnije nego inače - prešao zebru u tršćanskoj via Carducci, prilazi mi nekakav aktivist koji prikuplja novčane priloge za oboljele od AIDS-a. „Možemo govoriti na engleskom?“, prekidam njegov uvod na talijanskom. „Ti si stranac… Jesi li ti terorist?, uzvraća, možda u želji da postane prisniji. Kao što je u Hrvatskoj teže izbjeći kimanja zahvalnih pješaka pred savjesnim vozačima, tako je i ovo pitanje, na sreću, teže doživjeti u Hrvatskoj.


Ponedjeljak, 3. srpnja 2006.

Pišući ovaj dnevnik, prelistavam jedan drugi, jedini koji sam, u nemogućnosti da biram sugovornike, pisao u (pred)ratnim godinama u krugu kasarne Sjeverni logor u Mostaru. Nalazim zanimljiv prijepis koji sam kradomice zabilježio iz knjige dežurstva što su je revno ispunjavali nama, običnim vojnicima, nadređani razvodnici i desetari:
„Za vaše Vreme otsutan a mog dežurstvo staneje i unitrašnje red i discipline je bio sledeći Vojnik STOJANOVIĆ TOMICA OD BIJE NAREĐENJE I PCUJE NA NACINALNOST I ČINOVE I TO UFATIOSA ODKIDOSA DUGME“.
Ova jezična i sadržajna zbrka kao da metaforički pogađa zbrku koja će se samo nekoliko mjeseci nakon ovog nečeg o činovima, nacionalnosti i otkinutom dugmetu stropoštati na ove prostore.




Utorak, 4.srpnja 2006.


Nakon što su uhapsili navodnog narkobossa s Korčule, dvojica su policajaca
s uhapšenikom otišla na piće. Uhapšenik, nesputan lisicama, pritom časti privoditelje, odlazi na zahod bez pratnje, sjedi, suprotno propisima, sam na zadnjem sjedištu policijskog automobila, te, napokon, iz njega i bježi o čemu policajci obavještavaju svoje kolege nakon petnaest minuta.

“Nije u redu da se zbog 'slučaja Korčula' na stup srama stavlja cijela policija (…) jer je riječ o propustu dvojice policajaca“, izjavljuje ministar Kirin, te – kao dokaz sjajnog rada svog resora - slavodobitno dodaje kako je u protekle tri godine zbog različitih djela i nečasnih radnji sankcionirano šest stotina i četrdeset policijskih službenika. Možda nije u redu da se zbog propusta šest stotina i četrdeset policijskih službenika na stup srama stavlja cijela policija, ali može li policijski resor voditi netko tko za sebe misli da je ministar unutarnje kontrole u ministarstvu unutarnjih poslova, a ne ministar unutarnjih poslova? Hvaliti se funkcioniranjem svog resora koji funkcionira tako što unutarnja kontrola uviđa da ovaj zapravo ne funkcionira, slično je kao kada bi se kakav ministar prometa hvalio radišnim odjelom za evidentiranje udarnih rupa na cestama – to može samo netko tko svoje biračko tijelo vidi kao skupinu debila ili je sam – svoje biračko tijelo.



Srijeda, 5. srpnja 2006.

Jedna se šezdesetgodišnja Britanka nakon pretrpljenog moždanog udara probudila s jamajkanskim naglaskom. Liječnici tu pojavu, što nastaje kao posljedica stradanja područja za govor, nazivaju sindromom stranog naglaska. Ta mi je kratka vijest u današnjim novinama pojačala uvjerenje da je priča koju sam davno čuo, a koje se uvijek rado prisjetim i ispričam je, uistinu točna. Nakon što joj je moždani udar oštetio područje za govor, jedna je starija žena iz Višnjana u Istri, na čuđenje okoline umjesto hrvatskog počela govoriti francuski. Objašnjenje koje sam čuo posjeduje veći dramaturški naboj od ovog kojeg sam pročitao u novinama.
Prvi suprug bolesne starice i njezina velika ljubav bio je Francuz. Nesposobna da progovori na hrvatskom, starica je progovorila na jeziku koji je zahvaljujući davnoj ljubavi, umjesto u području za govor, bio pohranjen u području za emocije.



Četvrtak, 6.srpnja 2006.

Pročitao sam sjajnu knjigu eseja naslovljenu „Europljani: kultura i identitet“ koja govori o identitetima i mentalitetima nekih nacionalnih zajednica u Europi. Volio bih nešto slično pročitati o kolektivima na prostorima bivše Jugoslavije. Ona bi morala potvrditi, za ovdašnje nacionaliste tužnu činjenicu da zagrebački Srbi, Slovenci i Hrvati jesu više nalik jedni drugima nego njihovim tobožnjim krvnim ili bar kulturnim istovrsnicima u Grudama, Kuršumliji ili Gornjoj Radgoni.

Petak, 07. srpnja 2006.


U središtu Zagreba otkriven je spomenik Nikoli Tesli. Nakon onog mostarskog Bruce Leeju meni najdraži. Nadam se da je to makar sitna simbolička naznaka nekog, od vulgarnosti nacionalizma, pročišćenijeg vremena.
XS
SM
MD
LG