Dostupni linkovi

logo-print

101 kilometar sjećanja


Među onima koji će četiri dana pješačiti do Memorijalnog centra u Potočarima kod Srebrenice i preći 101 kilometar veliki je broj onih koji su i prošle godine išli istim putem. „Naporno jeste, ali će iskustvo dobro doći. Mislim da neće biti nikakvih problema, svjedeno što je ove godine trasa duža za 30 kilometara. Kakve teškoće kada se sjetim kako je bilo Srebreničanima prije 11 godina“, govori nam Pašan Šabić:

„Kad more onaj, ima 78 godina, sad ima 79, pa mogu valjda i ja sa 56.“

A, kako kaže Pašan onaj od 79 godina, to je vitalni starina Junuz Zubčević, planinar iz Sarajeva, kojeg mnogi znaju po njegovom vedrom duhu, karakterističnom tirolskom šeširu, okićenom planinarskim značkama, i rezbarenom štapu, njegovim zaštitnim znacima:

„Ići ću svake godine, dokle me god budu nosile noge.“

„Hoću da pokušama doživjeti bar približne uslove u kojima su se Srebreničani probijali. Dio njih što su se tokom rata skrasili u Tuzli viđala sam, neke i upoznala, ali ovo je nešto drugo i to me dovodi na ovaj put“, govori nam Tuzlanka Medina Jakupović:

„Makar čovjek da osjeti pješačenjem kako im je bilo teško. Oni tad nisu imali ništa. Mi sad, eto, imamo nešto, nosimo hranu sa sobom, spremni smo, a oni su bili bez ičega.“

U koloni je i Mirza Čakanović iz Srberenice, koji ima samo 12 godina i kojeg ne brinu ni kilometri ni šumske vrleti:

„Biće otac. Malo ću s njim ići ovako džipom, autom, malo s njima, drugovima.“

Alija Šunje, Mostarac, kaže kako čovjek sa kamenjara ima poseban osjećaj u ambijentu šumskog zelenila. Njegovih je sugrađana ove godine znatno više:

„Lanjske godine nas je bilo 8, ove godine 28. Doveo sam ljude iz Konjica, doveo sam ljude iz Jablanice. Prema tome, Hercegovina u malom.“

Jedan od preživjelih Srebreničana, Alija Behtić do Potočara će u istoj, mecima izbušenoj kožnoj jakni, istim grubim ciplema, istim putem uspomena - da ih ne bi zaboravio jer, kaže, to ne bi valjalo:

„Kad stignemo desetoga, idu u muzej, opet stoje, porodični. I tako, svake godine će putovati cipele, pantalone i jakna.“

U selu Nezuk kod Zvornika, mjestu ispraćaja kolone učesnika na Maršu smrti - putu slobode, bio je i Šemso Muminović, učesnik događaja u vrijeme prihvata Srebreničana julskih dana 1995. godine. Dok gleda poznata lica preživjelih, razmišlja šta ove ljude motiviše da krenu tako teškim putem, sa kojeg prije 11 godina mnogi nisu stigli:

„Možda da prežive onaj dio i da se prisjete sve te golgote kroz koju su prošli. Mislim da je to i jedan dio i evociranja uspomena, a jedan dio i onog ponosa da se ne zaboravi upravo genocid koji je počinjen nad nedužnim narodom Srebrenice.“
XS
SM
MD
LG