Dostupni linkovi

logo-print

Priče književnika iz regiona u jednoj knjizi


Taman kada su se čitaoci iz zemalja bivše Jugoslavije konačno navikli da se izbori iz aktuelne produkcije u njihovim državama objavljuju u okviru nacionalnih antologija srpske, hrvatske ili bosanske poezije i proze, pojavila se knjiga koja je na jednom mestu objedinila pisce iz ovih zemalja. To su pre svega mladi autori čiji su radovi objavljeni u okviru Antologije nove kratke priče Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore pod nazivom „Na trećem trgu“. Mada je pre svega reč o piscima koji su na vrhuncu jugoslovenske krize jedva bili i punoletni, pojavljivanje ove knjige nije prošlo bez uobičajenog gunđanja o jugonostalgiji u krugovima onih koji nove balkanske granice doživljavaju kao neprobojne bedeme. Sama ideja da se priče književnika iz više država regiona okupe u okviru jednog knjige, za njih je već na samom početku bila više nego provokativna, tako da je jedna sasvim obična zbirka pokrenula čitav niz pitanja o smislu i značenju ovakvih izdanja.

Da li je jedna ovakva knjiga samo relikt nekih prošlih vremena, ili odraz nekih novih odnosa između južnoslovenskih književnosti, tema je i naše današnje emisije u kojoj između ostalih učestvuju:

• Dramski pisac iz Beograda, nekadašnji ministar kulture Miodrag Đukić
• Urednica hrvatskog izbora pisaca u antologiji, književnica iz Splita Olja Savčević-Ivančević
• Hrvatski izdavač i pisac Josip Pavičić
• Beogradski književnik Marko Vidojković, jedan od autora iz antologije „Na trećem trgu“

No pre nego što se naši sagovornici posvete ovoj temi, od Šejle Šehabović, urednice bosanskog izbora pisaca u ovoj knjizi, saznaćemo nešto više o samoj antologiji:

Ideja za antologiju kratkih priča Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore potekla je od elektronskog časopisa za književnost i umjetnost „Treći trg“.

Činjenica da ovaj časopis objavljuje radove mladih pisaca sa područja međusobno razumljivih jezika i da nam virtualni prostor u tom smislu daje mogućnost izbjegavanja državnih granica kad se radi o distribuciji časopisa, potakla je koordinatora projekta Srđana Papića na ideju o ovakvoj vrsti saradnje.

Knjiga sadrži kratke priče 12 autorica i autora mlađih od 30 godina. Meni se čini da baš to ograničenje daje ono po čemu je ova knjiga posebna, dakle mogućnost da ozvaničimo novu generaciju pripovjedača.

Što se tiče izbora za BiH, ja sam izabrala priče Tanje Stupar-Trifunović, Lamije Begagić i Ivice Đikića. Sa područja Hrvatske, Crne Gore i Srbije mjesto u knjizi našli su Zoran Lazić, Vlado Bulić, Enes Halilović, Andreja Pisac, Mima Simić, Marko Vidojković, Jovanka Uljarević.

Tu se radi o mladim ljudima, ali neki od njih su zbilja već postigli značajne spisateljske karijere.

* * * * *
RSE: Čitaoci i književni kritičari tek će dati svoj sud o ovoj knjizi koja je upravo počela da pristiže u knjižare, ali već sada nema nikakve sumnje da jedno ovakvo izdanje umnogome otvara novu perspektivu u odnosu na književne veze južnoslovenskih naroda. Mada je nakon rata bilo nekoliko retkih pokušaja da se književnosti ovdašnjih zemalja tretiraju kao komplementarne jedne drugima, prvi put su u okviru jedne knjige objavljene priče autora iz četiri zemlje. U čemu je pre svega značaj jednog ovakvog izdanja?

SAVIČEVIĆ: Ja mislim da je najveći značaj u tome da mladi pisci, koji pišu na međusobno razumljivim jezicima, upoznaju jedni druge. Mislim da smo jako srodni, da smo imali slična djetinjstva, svatko to neko svoje iskustvo rata, živimo u zemljama koje muče slični problemi, tako da smo jako bliski jedni drugima. Ne znam zbog čega bi se književnost ograničavala na samo svoju državu. Mislim da je jako dobro da se što više ljudi upozna sa tim kvalitetnim mladim piscima i s onim što oni rade.

PAVIČIĆ: Prva je činjenica da je Jugoslavija mnogima bila maćeha, ali je nekima bila i majka. Ti kojima je Jugoslavija bila majka, normalno da njezinu smrt doživljavaju kao smrt majke, dakle kao smrt nekoga vrlo bliskoga. Mi smo sada neovisne države, imamo svaka svoju kulturu i kako god postoji želja da surađujemo recimo sa srpskom kulturom, bošnjačkom ili nekom drugom, bliskom, južnoslavenskom kulturom, tako isto postoji želja da se surađuje sa drugim kulturama. Ako je kultura autentična i prava, ona je uvijek otvorena prema suradnji sa drugim kulturama, jer kultura se upravo u saradnji s drugim potvrđuje i afirmira.

RSE: Kada se odagnaju svi oni emotivni razlozi, bilo pozitivni ili negativni, koji su ostali kao trag života u nekad zajedničkoj državi, koliko danas uopšte ima smisla objavljivati ovakve knjige?

ĐUKIĆ: Mi u Srbiji živimo u jednom drastičnom pomanjkanju politike i ciljeva u gotovo svakoj društvenoj oblasti, naročito u kulturi. Kad nema politike, onda se pojavljuje psihologija. Psihologija se ustvari tu postavlja umesto određenih ciljeva i ljudi se malo osećaju kao kad se bolesnik koji nema perspektivu rado seća svoje prošlosti i onda je frizira u svesti, zaboravljajući pri tom da je ta prošlost bila isto tako ružna, možda i ružnija nego sadašnjost.

VIDOJKOVIĆ: Mislim da je pre svega čar u tome što na jedan vrlo jednostavan način ponovo povezuje te prostore u komercijalnom i u čitalačkom i u svakom drugom smislu, zato što su ti prostori prirodno povezani jezicima koji se različito zovu, ali su međusobno veoma razumljivi i mislim da bi bilo zaista šteta da dobri pisci iz Hrvatske i Bosne ne budu zastupljeni ovde. Naročito mislim da je još više šteta da dobri naši pisci ne budu zastupljeni na područjima gde ih još neko može razumeti. I svaki projekat ove vrste, mada nisu dovoljno česti, zaista pomaže i kulturi regiona i opštoj normalizaciji situacije u regionu.

RSE: Bez obzira što svaka od novih država zapadnog Balkana već odavno ima svoj kulturni prostor, u poslednje vreme sve je više različitih projekata kojima vlastita kulturna scena ne nudi dovoljno mogućnosti. Stalno iznova, bilo da je reč o filmovima poput Grlićeve „Karaule“, „Hamletu“ Harisa Pašovića, ili upravo objavljenoj antologiji „Na trećem trgu“, vidi se jaka potreba ljudi iz sveta kulture da prekorače granice koje su im postale previše tesne:

PAVIČIĆ: Ako je riječ o kulturnim relacijama, jasno je zašto određeni ljudi žude za tim. Oni su se izvrsno osjećali u toj državi, izvrsno su se osjećali u toj isprepletenosti koja je postojala, u tom forsiranju te nekakve jugoslavenske kulture. Nikada se nije uspjelo definirati što bi to bilo, niti je to zapravo postojalo. Ali eto, neki smatraju da je to imalo nekog smisla i da je šteta što je okvir za postizanje takvog nečega nestao i oni to nastoje na neki način obnoviti. Postoje, dakle, oni koji žele patrljke toga što se nekada zvalo Jugoslavije pretvoriti opet u neku biljku, ali mislim da od toga nema ništa.

VIDOJKOVIĆ: Kod nekih ljudi zaista postoji svest da moraju da se prevaziđu granice i da moraju da se prevaziđu neke razlike, naročito kada su u pitanju nacionalna pripadnost, verska osećanja, i mislim da su kultura i umetnost uvek iznad bilo kakve nacionalne, verske ili slične pripadnosti, zato što je kultura nešto što je van granica i van bilo kakvih vera i van bilo kakvih nacija, i kultura se obično tiče jedinke, odnosno individue, odnosno čoveka samog i on samim time, ako se kultura stvara na istom jeziku ili sličnom jeziku ili makar međusobno razumljivim jezicima kakvi su na prostoru ovih država, onda je nekako normalno da se teži probijanju i na ostale države, ne samo na onu gde ti je objavljeno neko delo.

RSE: Svaki od tih pokušaja da se na pravi način obnovi kulturna saradnja na ovim prostorima pratile su potpuno pritvrečne reakcije. Dok je za jedne to bilo nešto što je potpuno normalno i uobičajeno, drugima su takva nastojanja samo budila strahove da kob nekadašnjeg zajedništva još uvek nije zauvek odagnana. Da li su stoga projekti, poput novoobjavljene antologije pisaca iz Bosne, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, odraz nekih novih književnih veza u regionu, ili samo ostatak nečega što već odavno nema nikakvu perspektivu?

SAVIČEVIĆ: Kako će biti relikt nekih prošlih vremena kad se radi o tako mladim ljudima koji jedva pamte ta prošla vremena.

PAVIČIĆ: Mene može zanimati recimo nešto što se događa u Srbiji i u Beogradu, ali me i ne mora zanimati. Bit nove situacije je da mi imamo pravo, ne samo mi ovdje u Hrvatskoj nego i oni koji žive u Srbiji ili oni koji žive u Bosni i Hercegovini, i na nezainteresiranost. To ljudi nekako ne shvaćaju, ne shvaćaju da pojedina sredina ne mora biti zainteresirana za zbivanja u onoj drugoj sredini i da to nije nikakvo zlo, već da je to nešto posve normalno. Ako netko ne želi da surađuje ili ako želi da surađuje s nekim drugim, široko mu polje.

ĐUKIĆ: Potpuno razumem Hrvate koji zaista imaju jedan negativan odnos prema toj srpskoj, naivnoj velikodušnosti, da ne kažem prostodušnosti. Tu ima patologije, između ostalog kao i u jednom razorenom braku, kada neko neće da živi sa nekim, a ovaj drugi čini sve što može da ga privoli na taj suživot, na taj zajednički život. Stalno se vezujemo za ono što je po svim svojim znacima i demonstracijama bila naša prošlost.

VIDOJKOVIĆ: Mislim da je ta realnost zapravo postojala sve vreme, samo u zavisnosti od političke situacije u regionu, ta saradnja između normalnih ljudi, da ih tako nazovem, i ljudi koji su usmereni ka nekom progresu, bila je više po strani ili manje po strani. Sada su vremena takva da takvi mogu javno i bez ikakve bojazni da se ostvaruju, iako naravno ima otpora od strane tih retrogradnih snaga i snaga koje su vodile ratove svuda. Relikt prošlosti su ratovi, a sve što vodi pomirenju i sve što vodi zaboravljanju ratova i sukoba i priznavanju krivice za sve što se dešavalo može samo da pomogne.

RSE: Nema nikakve sumnje da knjige mnogo ređe prelaze granice susednih zemalja od nekih drugih stvari. Prehrambeni artikli već su se odavno uklopili u obilje domaćih proizvoda u prodavnicama Srbije, Bosne ili Hrvatske. Međutim i dalje se na prste jedne ruke mogu izbrojati knjižare u kojima se prodaju izdanja koja su se pojavila u okruženju. Ništa ređe nisu ni tribine ili književne večeri na kojima gostuju pisci iz susedstva. Može li se onda na bilo koji način reći da postoje neke ozbiljnije književne veze između zemalja zapadnog Balkana?

PAVIČIĆ: Ja mislim da ne postoje. Ako pogledate što je objavljeno u Hrvatskoj od srpskih autora, onda ćete vidjeti da se gotovo ništa ne objavljuje. A koliko ja vidim, ako se nešto kod nas u Hrvatskoj objavi, onda su to uglavnom književna djela takozvanih disidenata, odnosno Srba koji žive izvan Srbije.

SAVIČEVIĆ: Mislim da tu Internet i ovi elektronski časopisi igraju bitnu ulogu, jer mladi ljudi koji su umreženi, čitaju sve ono što razumiju. Osim toga, mislim da su mladi pisci i inače ljudi koji žive u zemljama bivše Jugoslavije srodniji jedni drugima nego recimo pisci iz Čilea ili iz Danske.

RSE: Poslednjih godina se u različitim prilikama govorilo o srodnostima i razlikama između književnih dela koja nastaju na južnoslovenskim jezicima. Polemika između Stanka Lasića i Igora Mandića o tome da li je srpska književnost Hrvatima isto što i bugarska ili neka druga, postala je već jedna od tema na studijama književnosti. No stalno iznova, a pre svega u svetlu novoobjavljene antologije, postavlja se isto pitanje – koliko su zapravo srpska, bosanska i hrvatska književnost bliske jedna drugoj?

SAVIČEVIĆ: Ima određenih razlika, ali i mnogo srodnosti, upravo zbog nekakvog sličnog odrastanja tih autora i jednog nesnalaženja u ovim nekakvim svojim državama u kojima ne funkcionira puno stvari, u kojima ne funkcionira ono osnovno – pravni sustav i tako dalje. Neke vrijednosti kojima su nas roditelji učili dok smo bili djeca, u međuvremenu su promijenjene. Nalazimo se na nekakvom prilično skliskom terenu. Mislim da je cijela jedna generacija pomalo izgubljena i zbunjena, i u Bosni i u Srbiji i Crnoj Gori i u Hrvatskoj. Tu je ta srodnost. Mislim da se to vidi i u literaturi.

ĐUKIĆ: Čak i da je to tačno, to nema nikakve veze. I kad je postojao taj duhovni prostor, postojao je na neku silu, silom politike koju su forsirale određene državne institucije u kulturi. Imam utisak da je duh titoizma do te mere prisutan da to proističe upravo iz tog falsifikata koji se zove taj takozvani združeni kulturni prostor.

RSE: Čak ni oni kojima pisci iz okruženja nisu nimalo bliži od autora iz nekih dalekih zemalja, ne pokušavaju da ospore da se dela suseda čitaju bez pomoći prevodilaca. Bilo je nekoliko komičnih pokušaja da se pojedina književna dela ili filmovi prevode sa srpskog na hrvatski, da bi na kraju i jezički puristi odustali od tog očiglednog gubljenja vremena. Razumljivost jezika naravno nije sporna, ali da li je dovoljno značajan razlog da neko posegne za jednom knjigom samo zato što ona nije prevedena?

SAVIČEVIĆ: Mi smo odrasli uz nekakvu lektiru, literaturu pisaca s cijelog prostora bivše Jugoslavije, tako da mislim da smo svi nekako poprilično oblikovani čitavom tom literaturom koju smo čitali i koju dan danas čitamo. Znam puno hrvatskih pisaca mlađe generacije koji jako vole Kiša, Basaru, puno bosanskih pisaca i tako dalje. Mislim da se to međusobno prožima, da to baš nije odvojivo jedno od drugog.

PAVIČIĆ: Naravno da je to jednostavnije čitati, odnosno doći do srpske knjige jer nju ne treba prevoditi. Ali ako zanemarimo tu činjenicu da se sa srpskog ne mora prevoditi, ako vas neka tema zanima, ako vam neku knjigu netko preporuči, vi ćete je pročitati bez obzira tko je njezin autor.

RSE: Koliko god kod velike većina čitaoca postajala želja da se možda čak i pre nego nekim drugim, posvete naslovima koji su izašli u okruženju, i dalje su u delu čitalačke publike prisutne najrazličitije rezerve upravo prema autorima koji žive u blizini. Bez obzira što polako blede slike onoga što se zbivalo tokom devedesetih, i dalje nisu retki oni koji ne žele da uzmu u ruke knjigu pisca koji pripada nekom susednom narodu:

PAVIČIĆ: Postoje određene prepreke, postoji rat koji je prepreka, postoje neki animoziteti koji su stvoreni u tome ratu. Poslije hrvatsko-srpskog rata vi ne možete očekivati da će ljudi baš previše voljeti Srbe i ono što dolazi iz Srbije, kad su Srbi bili naši neprijatelji u ratu. Ali to će jednog dana biti prevladano i mi ćemo funkcionirati kao dvije države, kao dvije kulture, sigurno će suradnje biti, nje već ima danas, ali ne možete ono što se dogodilo prebrisati kao što se spužvom prebriše ono što piše na nekoj ploči.

SAVIČEVIĆ: Mislim da to nije opća klima. Mislim da je to većini ljudi koji pišu, koji se bave književnošću sasvim OK. Suradnja je postojala i prije desetak godina, zašto ne bi postojala sad. Dolazi jedna skroz nova generacija koja nema ama baš nikakve veze s tim ratom. Mislim da se ne treba neprestano vraćati u prošlost. Treba nastojat ići dalje na jedan normalan način.

RSE: Kako se uopšte slaže potreba za ovom vrstom saradnje sa još uvek primetnim opterećenjima?

ĐUKIĆ: To je jedna vrsta patologije, jedna vrsta ludila, jedna vrsta naše nacionalne inferiornosti. Mislim da to ne može da shvati niko ni u svetu otkud tolika naša inferiornost prema onima koji nisu kulturno bogatiji od nas.

VIDOJKOVIĆ: Ja nisam čuo još nikoga ko je bio izričito protiv spajanja srpskih, hrvatskih, bošnjačkih ili crnogorskih pisaca u jednu grupu. Mogu samo da zamislim da su to sigurno one grupacije ljudi iz čije svesti nisu izašli ratovi i nisu izašli porazi u tim ratovima, barem kada je srpska strana u pitanju, tako da sigurno postoji jak otpor prema bilo kakvoj saradnji s onima s kojima si do juče ratovao. Tako da to iz nekih najprimitivnijih razloga može da bude slučaj, ali sigurno ne iz nekih bilo kakvih logičkih ili realnih razloga.

RSE: No koliko god se među čitalačkom publikom pa i samim piscima i dalje nalazi veliki broj onih kojima su devedesete ostale kao sastavni deo emotivnog prtljaga, s druge strane dolaze sasvim nove generacije koje jednostavno više ne žele da se opterećuju takvim stvarima. Da li je stoga antologija „Na trećem trgu“ pre svega deo jedne generacijske priče onih koji više ne žele da žive u nekim prošlim vremenima?

VIDOJKOVIĆ: Konkretno ova antologija je svakako generacijska stvar, ali pre svega zbog godina u kojima se nalaze ljudi koji su je stvarali i koji su je osmišljavali. Mislim da je potpuno logično da se ljudi mojih godina ili nešto mlađi okreću mlađim autorima, nego nekim starijima, i vrlo je diskutabilno koji su to sve stariji autori koji su uspeli da preplivaju devedesete i da ostanu potpuno neokaljani. Mislim da ih se može nabrojiti na prste jedne ruke u svim tim zemljama.

PAVIČIĆ: Pretjerujemo kad mislimo da je mlada generacija bitno drukčija. Nije. Pogledajte političke prilike, koje stranke recimo u Srbiji dobivaju najveći broj glasova. Ne glasaju za radikale samo starci.

RSE: Samim tim što pojedini mladi pisci sa prostora biše Jugoslavije, koji se ne protive tome da njihova proza izlazi u okviru korica jedne knjige izgledaju kao nešto nesvakidašnje ostaje pitanje – koliko je taj način razmišljanja predstavlja neku vrstu usamljenog presedana? Da li je sudbina knjiga poput antologije kratke priče Bosne, Hrvatske, Srbije i Crne Gore da ostanu na margini književnih zbivanja?

ĐUKIĆ: To je u svakom slučaju marginalno, nije magistralno pitanje naše kulture. Sudeći prema realnosti, prema onome što imamo kao saradnju između srpske i hrvatske kulture, rekao bih da ne postoji neko interesovanje u Srbiji za hrvatsko stvaralaštvo.

VIDOJKOVIĆ: Prvo, ne postoji nikakva književna scena da bi bilo ko bio njena margina, naročito u Srbiji. Mi smo ti koji prave književnu scenu. Mislim da književnost ne može da ima neke posebne granice. Tako da ono što je trend u svetu nehotice postaje trend i na našim prostorima. Mada je, naravno, problem u tome što se ovde svaki entuzijazam brzo sagori kada nije na adekvatan način prihvaćen.

RSE: Bez obzira da li će za knjigom koja je upravo objavljna uslediti neki drugi naslovi slične koncepcije, činjenica je da nikome pre desetak godina nije ni padalo na pamet da spaja u jednoj knjizi pisce sa prostora nekadašnje Jugoslavije. Da li sadašnja društvena klima u svakoj od samostalnih zemalja bivše Jugoslavije, uz vidljive prepreke, ipak ide mnogo više na ruku ovakvim projektima?

PAVIČIĆ: To je jedan kamenčić u tom mozaiku tih naših odnosa, dakle nema to baš neko tako veliko značenje. Ali sigurno da se prilike mijenjaju i da se odnosi mijenjaju. Nekada u Hrvatskoj, početkom devedesetih godina, niste, na primjer, na putokazima nigdje imali riječ „Beograd“. Ljudi su toliko bili ljuti, toliko su bili srditi i neraspoloženi prema Beogradu i prema Srbiji da nisu htjeli vidjeti ni tu riječ, premda je to hrvatska riječ, jer kako ćemo imenovati Beograd bez te riječi. Dakle, mijenja se situacija u svakodnevnom životu, mijenja se situacija u kulturi i mijenja se situacija u našim odnosima.

VIDOJKOVIĆ: Svaki fašizam sputava svaku slobodu. Tako da dok god postoje koreni ili iskre fašizma u bilo kojoj od ovih zemalja, naravno da će ovakvi projekti da budu u opasnosti.

RSE: Antologija kratke priče Bosne, Hrvatske, Srbije i Crne Gore nesumljivo predstavlja jedan pokušaj da se na jedan nov i posve drugačiji način čita ono što trenutno nastaje u mladoj prozi na južnoslovenskim jezicima. S obzrom da je to za sada jedna od retkih knjiga koje pokušavaju da na ovaj način okupe pisce iz regiona, ostaje dilema – da li će ovo biti samo jedan usamljeni, entuzijastički pokušaj, ili ova knjiga predstavlja samo najavu da će to biti sasvim uobičajeni način saradnje pisaca iz regiona:

VIDOJKOVIĆ: Da ne mislim da ima perspektivu, ne bih učestvovao u svemu tome. Ali od nas, ljudi koji su sve ovo pravili, zavisi da li će i kolika će perspektiva biti. Ovde je sve što se dešava na polju knjiženosti incident i samo zavisi od tih ljudi koji predstavljaju incident ili koji prave incident da li će nešto da potraje, da li će prestati da bude incident i postati pravilo ili mejn strim, ili će incident da ostane samo na incidentu.

PAVIČIĆ: Ako politički odnosi budu dobri i ako se oni budu popravljali, i kulturni odnosi će se popravljati. To je jedno s drugim povezano i ti će odnosi biti, po mojoj procjeni, jednog dana posve normalni. A to znači da će svatko tko u Hrvatskoj želi surađivati s nekim iz Srbije, to moći, i koji iz Srbije bude htio surađivati s nekim iz Hrvatske, to moći. A ako ne bude htio surađivati, to će također moći i to mu nitko neće zamijerati.

RSE: Da li je najnovija antologija samo neka vrsta književnog incidenta kako to neki žele da prikažu, ili je to samo prethodnica mnogih sličnih izdanja koja će se ubuduće objavljivati:

ĐUKIĆ: Ne verujem da postoje društvene snage koje bi to mogle da afirmišu kao praksu. Prosto mislim da će to ostati kao jedan pojedinačni eksces u smislu da ljudi, naravno, imaju prava da sagledaju svet i vrednosti života iz sopstvenog iskustva i sa sopstvenim potrebama, ali ne verujem da to može da postane primer za neka buduća, šira kretanja u našoj kulturi.

SAVIČEVIĆ: Ja to i ne doživljavam kao nekakav književni incident. Možda postoje ljudi kojima će to biti provokativno, ali to je stvarno njihov problem i nadam se da su oni u manjini, i mislim da će to postati praksa, jer je to jedna prirodna stvar, da će se u sljedećih nekoliko godina to početi događati. Sve ide prema tome.

RSE: Već odavno su iz temelja poljuljane sve one teorije koje računaju na nekakvu književnu funkciju književnih dela. No čak i kada se prihvati da više niko od književnosti ne očekuje da menja svet ili nečije svetonazore, novoobjavljena antologija donosi neku vrstu posrednog dokaza: da se na ovim prostorima ipak polako vraća atmosfera neke vrste društvene normalnosti, koja dopušta da konačno nastanu i ovakve knjige.
  • 16x9 Image

    Slobodan Kostić

    Diplomirao na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu; počeo da radi kao novinar u "Borbi", a nakon uspostavljanja državne kontrole nad ovim nezavisnim dnevnikom prešao u "Našu Borbu"; bio član uređivačkog kolegijuma "Vremena" i urednik u informativnoj redakciji TV B92.

XS
SM
MD
LG