Dostupni linkovi

logo-print

Zaštita intelektualnog vlasništva


Mirjana Rakela (Saradnja: Žužana SERENCEŠ, Zoran GLAVONJIC)

Intelektualno vlasništvo, ma koliko pretenciozno zvučalo, jest velika tema i na Balkanu. Iako će se kod nas stvar najviše vrtjeti oko toga kako osigurati autorska prava za laku i svaku drugu vrstu glazbe unutar jedne države, a onda i između država regije, ili još određenije – kako glazbeno, filmsko, literarno, stvaralaštvo zaštiti od falsificiranja, tu je i pitanje industrijskog vlasništva, izuma, odnosno patenata, zaštitnih znakova, brendova, industrijskog dizajna. Sve države regulirale su zakonima ovo područje, jednako kao i Evropska unija, jer bez zaštite intelektualnog vlasništva nema ni ekonomskog prosperiteta, upozoravaju eksperti.

Oliver Drewes, glasnogovornik Evropskog povjerenika za međunarodno tržište i usluge, za naš radio ističe kako postoje specifične zaštite za razne vrste stvaralaštva, zato svako od tih područja treba regulirati posebnim zakonima, što je unutra Unije i urađeno:

„Muzika, film ili štampani mediji nešto su sasvim drugo od primjerice kazališne izvedbe, radijskih i tv medija ili tehničkih izuma. Svako treba specifično zaštitu, posebnu zakonsku regulativu. Samo tako će se sačuvati jedinstvenost stvaralačkog rada. Potrebno je mnogo vremena da se neki proizvod, umjetničkog i bilo kojeg drugog stvaralaštva, razvije i da postane profitabilan. Bez zaštite intelektualnog vlasništva nema onog nužnog poticaja potrebnog da se u ekonomijama stvori nešto novo. U tom je slučaju, to vrlo loša poruka za ekonomiju u cijelosti i bez odgovarajuće zaštite intelektualnog vlasništva nema razvoja ni jednog gospodarstva. Dakle, važni su zakoni, ali i još je značajnija njihova dosljedna primjena. Malo će se postići ako imate samo dobre zakone i pravila koja nešto određuju, bitno je i kako se oni primjenjuju.“

Bosna i Hercegovina usaglasila je većinu zakona iz oblasti zaštite intelektualnog vlasništava sa onima u Evropi, od zaštite patenata, do žiga, industrijskog dizajna i stvaralaštva.
Dr Mićo Gaćanović iz Banja Luke ima sedam patenata iz oblasti elektrostatike koji se koriste u 136 zemlja svijeta. Jedan od patenata je uređaj za eliminaciju statističkog elektriciteta kod nafte i naftnih derivata. Patentirao ga je prije više od dvadeset godina i ističe kako od znanstvene ideje, doktorskog rada, do priznanja i zaštite intelektualnog vlasništva put nije ni malo jednostavan kako se misli:

„Zaštitu sam obavio još u vrijeme one države koja nam nije valjala –bivše Jugoslavije. To nisam radio, niti sam mogao da radim kad su nastale ove demokratske promjene na ovim našim prostorima. Prvi korak je bio na nacionalnom nivou, a onda kad sam dobio patentnu zaštitu na nacionalnom nivou, onda sam išao preko svjetske organizacije za zaštitu intelektualne svojine koja ima sjedište u Ženevi. Prva zemlja koja je priznala moj patent je Njemačka, a onda je išlo redom. Imati patent na međunarodnom nivou danas uopšte nije naivna stvar. Osim aplikacije, rješenje mora biti novitet u nauci, moraju postojati radovi, teorijska razlaganja, detaljna obrazloženja, ti radovi moraju biti recenzirani, moraju biti objavljeni u časopisima i na te radove se poziva kad se to štiti na međunarodnom nivou, plus aplikacija. Znači to je ta takozvana primijenjena nauka. A kod nas, na našim prostorima, u našoj nesrećnoj Bosni i Hercegovini su se pojavili ljudi, pojavljuju se i danas, koji to pričaju na njima poznatom jeziku. Ja to gledam i slušam i na televiziji i na radiju, čitam u novinama i mene – oprostite mi na izrazu – muka hvata ko sve se usudi da priča o tome i kako to pojednostavljuje.“

Sarajevski odvjetnik Dragan Mičunović kaže kako su u Bosni i Hercegovini štete koja država ima od falsificiranih proizvoda velike, jer se ne plaćaju odgovarajuće uvozne carinske pristojbe, niti odgovarajući PDV, no najveći gubitnici najčešće su upravo potrošači:

„Sami potrošači su, jednostavno rečeno, prevareni. Te robe su pretežno veoma slabog kvaliteta. Potrošači koji kupuju robu s poznatom markom očekuju određen kvalitet, a taj kvalitet očito ne dobivaju. Pored toga bih htio istaći da sam se u svojoj praksi susretao sa prehrambenim proizvodima ili čak i lijekovima koji su bili falsifikovani. Jedno je obući majicu koja nije original ili koja je falsifikat, ali mnogo je gora stvar kada se nešto pojede ili popije a nije onog kvaliteta ili je čak štetno po zdravlje. A takvih slučajeva je bilo i u BiH i u ovoj regiji.“

* * * * *
Hrvatska je, kao i većina evropskih zemalja, regulirala zaštitu intelektualnog vlasništva i to sa šest zakona. Godine 2003. su usklađeni sa stečevinama Evropske unije. No, poteškoća ima na provođenju prava intelektualnog vlasništva i to zbog poznatih nedostataka hrvatskog pravosuđa, rekla je za Radio Slobodna Evropa Ljiljana Kuterovac, pomoćnica ravnatelja Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo:

„Rekla bih da je najveći problem u nedovoljnoj upoznatosti korisnika i javnosti uopće sa sustavom intelektualnog vlasništva i načinom njegovog funkcioniranja. Ljudi uopće nisu svjesni da postoje određena ograničenja korištenja tuđih djela, pa ih stoga onda povrjeđuju, a s druge strane ljudi koji žele zaštiti svoje intelektualno vlasništvo, nemaju osjećaj na koji način se to štiti i do koje mjere, pa onda ponekad očekuju više nego što taj cijeli sustav zapravo pruža, odnosno ne mogu raspoznati tko je za što odgovoran u tom sustavu. To su privatna prava i njihovo provođenje, odnosno inicijativa za provođenje je na samim nositeljima prava, međutim oni nekako očekuju uvijek od države, ili nekog drugog tko ustvari nije nadležan za provođenje prava, da provodi njihova prava. Osim ovih problema u institucijama koje sam spomenula, ili možda još uvijek u nekim tijelima za provedbu prava kao što su policija, carina i sud, nema ni dovoljno znanja o intelektualnom području, što je i razumljivo jer do sada nisu imali dovoljno slučajeva na kojima bi se izučili. Znači, postoji općenito problem nedovoljne upoznatosti. Međutim, u zadnje vrijeme, uz pomoć fondova Evropske unije, dosta se poradilo i na tome, tako da je već sada situacija puno bolja nego prije nekoliko godina.“

Ugledni zagrebački dizajner Boris Ljubičić, čiji je rad logo Hrvatske turističke zajednice ili Hrvatske radio televizije, kaže kako osobno nije zaštićivao svoje radove, jer su to za njega radili veliki sistemi koju su bili naručioci loga. Da li se susretao sa krađom svojih ideja:

„Točno je da toga ima i da to uvijek nije lako dokazati. U mom slučaju, pošto ja zagovaram projekt hrvatskog identiteta, neki put sam i zadovoljan što se on na taj, hajmo ga nazvati piratski način, širi. Imate već u hrvatskoj dosta znakova koji nose tzv. hrvatski vizualni kod, kojeg sam ja osmislio kao dva kvadrata, bilo da su oba crvena, bilo da su oba bijela, bilo da je jedan crveni, drugi plavi i tako dalje, koji se onda javljaju i u drugim primjerima. Pošto je u Hrvatskoj bila neka relativna suzdržanost na promjene, ja sam bio sklon tome da se one događaju. Pa onda zapravo i nisam povukao puno puta, a mogao sam, taj postupak sudskog traženja prava.“

* * * * *
Srbija također ima set zakona koji reguliraju zaštitu intelektualnog vlasništva. Nedavno je izbio spor između fabrike keramičkih pločica iz Kanjiže i tvornice KIO iz Orahovice. Srpska tvrtka optužila je hrvatsku za falsificiranje keramičkih pločica. Pripremila Žužana Serenčeš:

Sporenje između fabrike keramičkih pločica KIO iz Orahovice i „Keramike“ iz Kanjiže traje već preko dve godine. Direktor vojvođanske fabrike Mikloš Bata tvrdi da je sve počelo tako što fabrika iz Hrvatske koristi ukradene filmove pločica iz Kanjiže pa proizvodi identične njihovim:

„Ljudi koji su prethodno radili u ovoj fabrici su odneli te filmove i dali ih u njihove ruke. Njihov štand na Zagrebačkom velesajmu je bio praktično identičan našem štandu, jer su pločice stopostotno iste, odnosno iste su šare.“

Razlika je u tome što kvalitet njihovih pločica nije ni izdaleka dobar kao naš, ali dampinškim cenama zavaravaju kupce na srpskom tržištu, kaže Bata, dodajući da je praktično nemoguće zaštiti autorstvo na svim keramičkim pločicama:

„Svi mi idemo za trendom koji diktiraju Italijani, ali dobar moral, privrednički i moral normalnog čoveka, ne dopušta stopostotno piratstvo. A oni su baš, bezobrazno, išli na to da šara bude stopostotno ista, da pločica bude stopostotno ista.“

Predsjednik uprave tvornice KIO iz Orahovice Darko Krmpotić:

„To što radi Kanjiža je u principu besmisleno. Tvrdnja o falsificiranju njihovog dizajna apsolutno ne stoji, budući da se dizajn radi samostalno i po onome što tržište prihvata. To nije patentirano, niti nešto specijalno zaštićeno. KIO je počeo biti sve više prisutan na srpskom tržištu i to je u principu jedan od načina njihove borbe kako bi se spriječilo da KIO na tom tržištu prodaje sve više svog asortimana. Prigovori na kvalitetu ili da se radi o falsificiranju su apsolutno apsurdni i mi ćemo pravni sredstvima pokušati napraviti zaštitu naše kompanije. Već smo podneli tužbu i kaznenu prijavu protiv direktora njihove kompanije.“

U svijetu se godišnje proda više od 200 milijardi eura krivotvorina. Zemlja u kojoj je taj problem najrašireniji je Kina, u kojoj se ilegalno izrađuju čak i kopije europskih automobila. U stopu je prate Tajland, Ukrajina, Rusija, Indonezija, Brazil i Turska. Raspon lažnih proizvoda proteže se od kutija corn flakesa preko biljaka, sjemenki, pa čak i rezervnih dijelova za avion. U zemljama regije gotovo da nema grada u kojem se ne prodaju lažni kompakt diskovi sa najpoznatijim glazbenim numerama pjevača iz regije, ali i filmski hitovi. Kolega Zoran Glavonjić je ovu priču svojevremeno snimio na ulicama Beograda:

Filmski hitovi se, kao malo gde u svetu, za male pare odavno mogu kupiti na ulicama Beograda. Kompakt diskove sa piratskim kopijama najnovijih filmova, svako ko želi, u Srbiji može kupiti na uličnim tezgama, a najveće ilegalne berze su u beogradskom Studentskom kulturnom centru i Bulevaru revolucije:

„Klinci traže film ,The Football Factory‘ koji je imao premijeru u Sava centru. To je dobar film, odličan.“

„Najbolje od filmova idu domaći. Trenutno ,Kad porastem biću kengur‘.“

„Pornići iz Kragujevca. Imamo i novi pornić iz Borče.“

Beograđani ne kriju da nove filmove radije kupuju na ulici nego što idu u bioskop:

„Razlika je u ceni, a kvalitet je relativno isti.“

„Glupo je da DVD košta 20 evra.“

„Ovo je Srbija, ovde sve može. Da je sve normalno, ja ne bih kupovao na ulici.“

„Ja sam pristalica besplatne umetnosti.“

* * * * *
U Crnoj Gori je krajem srpnja prošle godine usvojen zakon kojim se uređuje zaštita prava intelektualne svojine. Primjena je počela 1. siječnja ove godine i rezultate tek treba vidjeti. No, kako Crna Gora želi što brže u evropske integracije i primjena ovih zakona bi trebala biti striktnija. Do sada je bio čest slučaj da su se, recimo, zaboravljali plaćati tantijemi muzičarima za izvedena djela, ali i za slušanje glazbe u kafićima ili restoranima. Da li će ubuduće biti nekih određenih pomaka na tom planu? Momčilo Zeković iz Prava autora muzike Crne Gore:

„Problemi će biti jednaki kakvi su bili ranije i sad kad smo suverena država. Ljudi koji su konzumenti muzike, u prethodnih 15 godina nisu imali naviku da kupuju originale, jer na terenu ništa nije bilo sprovođeno na pravi način. Nisu jednostavno nalazili za shodno da treba nekakve takve obaveze izmiriti. U zadnjih dva-tri mjeseca je krenulo shvatanje drugačijeg tipa. Moguće je da je očigledno i samo pripremanje terena za dobijanje suverenosti uspjelo da kod ljudi razvije tu nekakvu svijest da ljudi koji su radili muziku moraju dobiti adekvatnu nadoknadu za to. Za sad, ne kažem da sve ide po loju, ali moram priznati da su pomaci jako veliki u odnosu na svih prethodnih 15 godina.“

Bila je to tema tjedna radija Slobodna Evropa – zaštita intelektualnog vlasništva. U zemljama regije pravna je regulativa dobra, usklađena je s onom evropskom. No, praksa je ipak nešto drugo. Tu stvari znaju funkcionirati kao i mnogo toga na Balkanu. Jedno ide drumom, sve ostala šumom.
XS
SM
MD
LG