Dostupni linkovi

logo-print

"Od srca podržavamo Platformu"


Gordana SANDIC HADŽIHASANOVIC (Saradnja: Marija ARNAUTOVIC)

U Kolektivnom centru Domanovići kod Čapljine, u bivšoj bolnici za duševne bolesnike, još uvijek život provodi 150 Hrvata, ratnih izbjeglica iz BiH. Siromaštvo. bijeda, bolest i beznađe obilježavaju živote ljudi koji za sebe tvrde da su zaboravljeni:

„Rođena sam 1921. godine, muž 1919. godine. Živimo nazor. Mlijeka nikad ne dobijemo. Samo djeca dobiju, a za nas nema. Za nas starije nema ništa. Nemam kuda. Nemam tamo nikog.“

„Da mi je struju i vodu priključit išla bih ujutro odavde, ujutro. Ovdje nema nikakvih uslova, ništa. Niko od nas ne radi, ni muž, još je jedan bolestan.“

„Ja da sam se mogla vratiti ne bih ovdje zakoračila. Tamo gdje sam ja nema nikog. Da ima ikog i ja bih se vratila. Što ne bih na svoje? Ali tamo se nije uopšte niko vratio. To je sve porušeno. I zlatnu kuću kad bi mi napravili, ne smijem. Ali ovdje mi je dodijalo, ovdje nazor živiš.“

„Operisan sam pet-šest puta. Ni na živcima nisam dobar. Kad nas odavde pokrenu, ne znam kuda će s nama.“

„Mogli bi malo povesti računa o tome da nas ne pritišću psihički prijetnjama da ćemo sutra izaći na ulicu. Neka nam obezbijede smještaj – sobica, kupatilo, valjda smo to zaslužili.“

„Ja se želim vratiti, ovdje mi je stvarno dodijalo.“

„Samo da mi se gdjegod smjestit da sam u miru. Niti imamo vode da se imamo gdje okupat. Vodu dotjera cisterna, ali brzo je nestane. To mi je najveći problem. A već su i godine. Dijete sam izgubila u ratu i sad više nemam nikoga.“

„Ovdje se kuhinja plaća. Ljudi plaćaju, ja ne plaćam, niti bih ikad platio, jer ne želim da od mene prave budalu. Ovog što se ovdje radi nema nigdje na svijetu. Prije tri i po godine su nam ukinuli kruh. Kruha nemamo nikako. Onda su nam ukinuli doručak. Sada imamo samo jedan obrok. Imali smo ga i nedjeljom, ali sad nemamo ni nedjeljom.“

„Ja sam se rodila u Kaknju. Kakanj je moj grad.“

„Volio bih ići s tatom i mamom u njihovo rodno mjesto. Bio sam nekoliko puta, bilo mi je lijepo i volio bih opet.“

* * * * *
Kancelarija ombudsmena Republike Srpske objavljujući godišnji Izvještaj o stanju ljudskih prava u prošloj godini navodi da je oko 20 000 građana zatražilo pomoć u zaštiti temeljnih prava, te da je primljeno oko 6 000 žalbi. Ombudsmen Nada Grahovac uz ovaj osnovni podatak navodi:

„Porast žalbi građana se povećava iz godine u godinu, što govori da su povrede i kršenja ljudskih prava ne samo prisutni, već da su u porastu. A s druge strane govori da je institucija ombudsmena, koja je po svojoj definiciji zaštitnik ljudskih prava i osnovnih sloboda, prepoznata i prihvaćena od građana, odnosno da građani imaju povjerenja u tu instituciju. To jest bio naš prvi i osnovni cilj – uspostaviti kvalitetnu komunikaciju sa svima relevantnima, na svim nivoima, a prije svega sa građanima. Mislim da smo za vrlo kratko vrijeme uspjeli doći do svih odgovornih, a sve u cilju da žalbe građana u konačnom prepoznaju kao žalbe, odnosno da pravovremeno intervenišu na zahtjev ombudsmana.“

U Izvještaju se kao poseban problem navodi oblast radnih odnosa, čemu doprinosi i sporost sudstva, kaže Grahovac:

„Oni jesu po svojoj prirodi prioritetni, ali imamo situacije da dio tužbi podnesenih 2002. godine nije procesuiran, dio ima prvostepenu presudu, a dio ima konačnu presudu. Mi smo i prošle sedmice uputili jedno pismo predsjedniku Osnovnog suda u Banjaluci, gdje je situacija najteža, u kojem smo mu upravo skrenuli pažnju na ovu situaciju. Tužbe su podnesene 2002. godine, a imamo ovako različit pristup pojedinih sudija. To se više ne može pravdati velikim brojem predmeta ili nedovoljnim brojem sudija. Poseban problem je da dok čekaju da njihova tužba bude procesuirana, firme odlaze pod stečaj i likvidaciju i onda se postupci po zakonu prekidaju. Radna prava su definitivno bila najteži slučaj kojim se institucija bavila. Ne samo da je došlo do porasta broja žalbi u toj oblasti, nego i iz sadržaja žalbi proizilazi jedna nespremnost i drskost poslodavaca da ispoštuju zakonom utvrđene obaveze, odnosno da ispoštuju obaveze koje su i sami preuzeli zaključujući ugovor o radu. Žalbe koje smo mi primili u instituciju su žalbe radnika koji su u "radnom odnosu", jer to su ljudi koji imaju zaključene ugovore o radu, ali nemaju nikakva druga prava iz tog radnog odnosa. Ne plaća im se plata, nema uplate doprinosa, nemaju zdravstveno osiguranje, ne mogu ostvariti pravo na penziju i tako dalje. Nama se nisu obraćali radnici koji rade na crno, vjerovatno iz razloga što im je to jedina mogućnost da prehrane sebe i svoju porodicu, a i pristali su da rade pod tim uslovima. Mi govorimo znači o onima koji su u radnom odnosu i gdje definitivno sistem ne funkcioniše u tom dijelu.

Mi smo uradili jedan poseban izvještaj koji se odnosi na kontrolu naplate doprinosa vezano za penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje. Obavili smo razgovor i sa resornim ministarstvom i sa fondom PIO i sa fondom zdravstva i sa poreskom upravom, a onda sa svima njima zajedno i sa nadležnim sudovima, i dovedeni smo u situaciju da je nastupila blokada u tom dijelu, iz prostog razloga što radnik koji radi 40 godina dobiva od poslodavca rješenje o prestanku radnog odnosa jer je ispunio uslov za odlazak u penziju. Kad ode na PIO, PIO ga vraća pet, deset ili već koliko godina, do momenta kada je izvršena uplata, znači ne može ostvariti pravo na penziju. Ako ide na sud sa tužbom za naplatu doprinosa, sud odbacuje tužbu jer on nije aktivno legitimisan za vođenje te vrste spora i krug se zatvara. Imamo situaciju da je, znači, poslodavac bio u obavezi da izvrši uplatu, imamo situaciju da je fond PIO bio u obavezi da prinudno naplati što je trebalo naplatiti i imamo situaciju da radnik, koji nije bio u tom odnosu, trpi posljedice jednog takvog ponašanja, što je stvarno nedopustivo. Vlada čini napore da zbrine one koji su u procesu stečaja i likvidacije ostali bez posla, ali ljudi s pravom pitaju kad će se i u ovom dijelu početi definitivno primjenjivati zakon, i s pravom pitaju kome trebaju takva preduzeća koja ne izvršavaju obaveze ni prema radnicima, ni prema državi.“

Koliko se žalbe odnose na povrat imovine i stanova? Ombudsmen Republike Srpske o tome kaže:

„Što se tiče povrata imovine i povrat stanova u dijelu imovinskih prava, došlo je do porasta žalbi od preko devet posto, odnosno ukupno je primljeno 541 žalba, a one se uglavnom odnose na oblast prostornog uređenja, urbanizma i građevinarstva, kao i na oblast rada uprave za katastarsko-imovinsko-pravne poslove. Zabilježen je određen broj žalbi i zajednica etažnih vlasnika vezano za nadogradnju postojećih stambenih objekata, odnosno promjenu namjene zajedničkih prostorija u stambenim objektima. Kada je riječ o povratu imovine, već 2004. godine došlo je do znatnog pada žalbi u ovoj oblasti, tako da je – očekivano – prošle godine primljen znatno manji broj žalbi u odnosu na ranije godine, zaprimljeno je ukupno 284 žalbe u vezi povrata imovine i stanova, a kažem da je to očekivano s obzirom na ostvareni stepen povratka. Međutim, ono što je primjetno, to je da povratak stanova i imovine ne znači i stvarni povratak raseljenih u njihove predratne domove i da nijedna institucija danas nema podatke o tome da li i koliko oni koji su povratili svoju imovinu danas u toj imovini žive. Ono što je sadržaj žalbi u ovoj oblasti, to je pitanje nepravilne dodjele stanova u alternativni smještaj, odnosno otkupa stanova za koje nije podnesen zahtjev za povrat u skladu sa zakonom o privatizaciji državnih stanova. Ono što smo istakli kao problem u ovoj oblasti je i član 54 Zakona o privatizaciji državnih stanova po kojem opštine imaju rok od pet godina da omoguće otkup drugog odgovarajućeg stana nosiocu stanarskog prava čiji je stan u uništen. Taj rok ističe 28. jula i mnoge opštine, kao što su Brod i Derventa, nemaju mogućnosti da ispoštuju tu zakonsku obavezu, odnosno da onome čiji je stan u ratu porušen dodijele u zamjenu drugi stan.“

* * * * *
Udruženje građana za povratak stare devizne štednje u BiH i dijaspori uputilo je otvoreno pismo visokom predstavniku za BiH Kristijanu Švarc Šilingu, u kome traži pomoć u rješavanju problema isplate stare devizne štednje.Udruženje traži od visokog predstavnika da nametne zakon o reviziji porijekla i oduzimanju nezakonito stečene imovine od 1990. godine do danas.

„Molimo Vas da zaustavite dalju pljačku imovine koja je upravo stečena našom deviznom štednjom. Može se konstatovati da banke u svojim bilansima više ne iskazuju svoje obaveze koje postoje prema našim štedišama. U Vašoj zemlji bi se ova činjenica nazvala savršenim privrednim kriminalom“, navodi se u pismu.

Iz Udruženja ističu da im je cilj da država ispoštuje svoje obaveze prema starim deviznim štedišama i da im omogući da raspolažu svojom imovinom, odnosno da podignu ušteđevinu.

U pismu se ističe da 1.116.000 štediša traži povrat svog novca..

* * * * *
Član Predsjedništva BiH Ivo Miro Jović je u susretu s predstavnicima Koordinacije udruženja stare devizne štednje iskazao punu potporu njihovom radu te između ostalog izjavio:

„Materijalno osnažiti građane znači osnažiti i državu, te ću snagom autoriteta dužnosti koju obnašam učiniti sve što mogu kako bi ovi građani došli do pravde koja je temelj budućnosti društva. U razgovoru s predstavnicima Slovenije i Srbije, istaknut ću pitanje nejednakog tretmana bosanskohercegovačkih građana kojima banke iz tih zemlja, koje su u BiH imale organizacijske jedinice, duguju novac. Građani imaju pravo da im se novac koji su ulagali prije rata i vrati.“

Podjećamo da je Ivo Miro Jović iskoristio svoje ustavno pravo i podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH za ocjenu ustavnosti Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje.

* * * * *
Savez udruženja izbjeglih i raseljenih se uključio u izradu Građanske platforme za predstojeće izbore. U prošloj emisiji smo informisali koje osnovne zahtjeve sadrži Platforma, a evo šta o njoj kažu predstavnici udruženja i povratnici.

O Platformi govore Marko Paurević, Udruženje povratnika Komušina Teslić, Mirjana Guska, Organizacija centar života Konjic i Ahmet Palo, povratnik u Pale:

„Najveći problem povratnika je materijalna šteta. Kaže se da je 99 posto imovine vraćeno. Pođite od Bosanskog Broda pa do moje župe Komušina i banjalučke regije i pogledajte koliko je ovog što je bošnjačko i hrvatsko srušeno. Ni 10 posto se nije obnovilo. Naša poruka bi bila da visoki predstavnik Švarc Šiling zakaže sastanak sa Srbijom, Crnom Gorom i Hrvatskom, potpisnicama Dejtona, i da se Bosni i Hercegovini osiguraju povoljna sredstva sa grejs periodom otplate. Da se otplata odgodi dok se mi ne stabilizujemo, pa kad se stabilizujemo da to vraćamo. Ali i da se svakom Bosancu i Hercegovcu plati načinjena mu šteta. Nije bitno kolika je, i da su mu lovačku pušku odnijeli iz kuće i to da mu se plati.“

„Radeći već 10 godina u Centru za povratak i posjećujući sve te ljude vidjela sam i čula mnogo toga. Svaki povratnik, svaka izbjeglica, svaka raseljena osoba ima svoju priču iza sebe. Ali ja mislim da ako svi budemo jednoglasni, ako svi ustanemo, da ćemo ipak nešto uraditi na sljedećim izborima. Obilazeći ove naše povratnike odlazila sam u mjesta kao što su Kula, Gacko, Tasovčići, Trebinje i vidjela sam jako ružne slike. Ljudi nemaju pojma ni gdje su, ni šta su, ni kuda idu. Traže kome da se obrate u općinama, na primjer u Gacku i Trebinju. Stvarno je tužno i ružno da ljudi ne znaju poslije 10 godina ko je ta osoba kojoj mogu da kažu svoje probleme.“

„Ja podržavam Platformu, s tim da treba izmijeniti izborni zakon, treba uvesti izbornu jedinicu za dijasporu i da potpis ove Platforme bude jedan od uslova da stranke mogu izaći na izbore. Ovaj Savez treba da napravi i strategiju povratka. Mi smo birači koji uvijek možemo skinuti vlast, ali moramo napraviti mehanizam za to. To su ta dva uslova. Znači napraviti strategiju povratka gdje se tačno zna, imenom i prezimenom, kako se ko otkačuje, jedan po jedan, i moramo stvoriti mehanizam za praćenje i sprovođenje.“

U nastavku o Platformi takođe govore Alija Pavica udruženje „Povratak u Rogaticu“, Mitar Mihajlović, „Održivi povratak u Tuzlanski kanton“, Murat Alagić, povratnik u selo Tršić u Zvorničkoj opštini:

„Želim uputiti jednu poruku lokalnim vlastima, ali isto tako i međunarodnim organizacijama koje se bave pitanjima povratka na području cijele BiH. Poruka se odnosi na sljedeće. U dosadašnjem periodu su izbjeglice, raseljeni i predstavnici njihovih udruženja učinili najviše i najviše radili na samom povratku. Želim da lokalne vlasti čuju da nisu uradile ništa do sada na povratku ili da su uradile vrlo malo. Znači da smo mi, udruženja i Savez, učinili maksimum da se postigne – moram da priznam – ovaj minimum povratka. Da smo čekali njih da to naprave, povratak ne bi bio ni pet posto.“

„U ime 6 900 povratnika iz 13 opština Tuzlanskog kantona želim da kažem da ima smisla dalje se zalagati i boriti za povratak i za ostvarenje istinskih ljudskih prava svih ljudi na prostoru BiH. Istovremeno želim da kažem da su članovi udruženja i članovi Saveza od našeg osnivanja uvidjeli u udruženjima i Savezu veliku snagu i garanciju da će biti reintegracije u Bosni i Hercegovini.“

„Ja bih htio samo da kažem svim našim povratnicima da ovo moramo od srca podržati. Ja sam se 8. avgusta 1999. godine vratio u svoje selo gdje sam pogubio sviju. Vratio sam se tu sa svojom djecom i ženom. I danas sam tu i podržavam ovo, podržavam srcem. Svi to trebamo podržati. Bilo koja stranka koja ovo potpiše, to podržava.“

Mirhunisa Zukić, predsjednica Saveza udruženja izbjeglih i raseljenih lica, o uključenosti u Platformu za građansko organizovanje naglašava:

„Mi smo željeli dati doprinos tako što smo iskazali ono što smo u proteklom periodu radili u 180 lokalnih zajednica, gdje smo obišli ljude i s njima razgovarali. Željeli smo da ova Platforma bude izraz njihove nemoći, da je mi kao Savez, kao nevladina organizacija, predočimo svim političkim partijama u okviru projekta KAP, dakle partnerskog zagovaranja, i velikog projekta GROZD, u kojem smo željeli da damo svoj doprinos, i da političke partije konačno u svom mandatu završe proces održivog povratka. Naši zahtjevi su apsolutno realni, jer oni su proistekli upravo iz razgovora sa običnim ljudima, sa onima koji do sada apsolutno nisu željeli da izlaze na izbore, jer, jednostavno, i obećanja i sve ono što im se u proteklim periodima nudilo su bile gotovo prazne priče, a ne ono što je trebalo dejtonskim ustavom da se realizuje na prostoru BiH. Mislim da će Savez u narednom periodu vrlo aktivno raditi na tome da približi ovu Platformu političkim partijama, da shvate da je ovo izraz nemoći i da je to jedan veoma izazovan posao koji oni zaista u narednom periodu neće više deklarativno rješavati, već onako kako to mi budemo zacrtali. Prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, mi imamo 186 000 reregistrovanih osoba kojima je neophodan krov nad glavom i neophodno je da se urgentno izgradi oko 40 000 stambenih jedinica. Mi smo bili vrlo skromni u tim ciframa, smatramo da mnogo veći broj ljudi treba stambene jedinice, ali ovo su ljudi koji su u urgentnoj situaciji. To su ljudi u alternativnim i kolektivnim centrima, u ruševinama. Povratnici nisu zaposleni na radnim mjestima u javnim ustanovama, iz više razloga. Tu se jednostavno pojavila jedna opstrukcija. Onih koji se bave procesom povratka nema na radnim mjestima. U Zavodu za zapošljavanje RS-a registrovano 12 500 povratnika, a ukupno povratnika je 28 000. Jednom riječju, imamo tri zaposlena u opštini, a u drugim institucijama nikoga.“

Preko 1 500 zaposlenih u oblasti raseljenih, izbjeglih i povratnika je veliki broj, kaže Zukić dodajući još i ovu ocjenu:

„Učinak tog profesionalnog rada nije zadovoljavajući. U tim mjestima imamo ljude koji su se vratili prije četiri-pet godina, a još uvijek žive po kontejnerima.“

* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stučnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br.1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje
XS
SM
MD
LG