Dostupni linkovi

logo-print

Američki povjetarac i stoljetni crnogorski san


Blagota MITRIC, profesor Pravnog fakulteta u Podgorici

Subota, 24. jun.
Zovu iz “Slobodne Evrope”. “Hoćete li da pišete dnevnik za ‘Radio Slobodna Evropa’ za period od 24. juna do 30. juna”? “Hoću” , kažem i istovremeno pomislim bolje bi mi pristajalo da pišem rekvijem života. Ipak, počinjem kratke dnevničke zapise. Danas je subota i prva misao mi je da mi je ona uvijek bila najdraži i najljepši dan u nedjelji i kao osnovcu i kao gimnazijalcu i kao studentu i kao pustinjaku i sve ovo vrijeme od kako sam se vratio iz pustinje. To osjećanje me nije napuštalo do dana današnjega. Zašto je to tako nikad nijesam odgonetnuo. Kao što ne možete da zatražite odgovor na nešto što je sasvim prirodno kao što je: porodica, profesija, hobi. I ova subota zrači optimizmom. Đeca su mi otišla na more i mala i odrasla, a ja ostao da ih čekam, kao što ću čekati da Njemci pobijede Šveđane, a Argentinci Meksikance. I još ponešto. Makar jedan prijatan telefonski razgovor.

Nedjelja, 25. jun.
Podne je. Podgoričke vrućine. Svjetsko fudbalsko prvenstvo u jeku. Kapam nad kvotama, računam. Za mene je ovo Svjetsko prvenstvo idealno za klađenje, jer na ovom najvećem fudbalskom nadmetanju nema namještanja. I igram sasvim realno. Znaju se već pravi favoriti. Pročistilo se u predtakmičenju po grupama. Sada više nema kalkulisanja. Ko pobijedi ide dalje, ko izgubi ide kući. I odigrao sam sve naopako. Eto što vam je fudbalska kocka. A ne možete ni zamisliti kako je neizvjesna ona prava, ona na ruletu života.

Ponedjeljak, 26. jun.
Danas je osvanuo jedan od onih hroničnih dana kad nemam ni za novine. Nekad smo to kao studenti govorili “Nemam ni za burek”, a ljuta sirotinja o tome govori cio život “Nemamo ni za hljeb”. Ja odavno mogu i bez hljeba i bez bureka, ali bez novina nikako. Dok čekam da mi ih donesu prebiram po vitrini sa knjigama i nalazim onu koja mi najviše liči. I čitam. Da biste se spasili idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno. Dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znači isplivati na površinu, osloboditi se. To važi za sve. Za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite, a kojima robujete. “Za život čula, za muku duha”. Ovu prokletu rečenicu pročitao sam prvi put na kraju mog prvog ljeta poslije završenih studija prava kada sam bio pust kao Sahara ili kako pjesnik kaže: “Pust kao kejovi u praskozorje.

Utorak, 27. jun.
Jutros su javili: “Danas će biti 38 C”. Kad to čujem izgubim volju na život, a ne na dnevnik . Ipak, u očekivanju današnjih utakmica sa Svjetskog prvenstva prisjećam se da je 27. juna rođena Tanja Bošković, koja se prva zaljubila u moj prvi roman “Nad tajnom”.

Srijeda, 28. jun.
Još jedan sparni dan, za mene skoro nepodnošljiv. Bez klima uređaja ne bi se moglo ni normalno razmišljati, ni raditi. Ovako do 9 sati sve je otvoreno, uključujući i spoljna vrata. Do 12 sati je podnošljivo sa poluspuštenim roletnama, a u 12 sati uključujem klima uređaj. Tada obično ima po dva, tri filma na televiziji. Od 23 sata do ponoći sladoled u “Taliji” (kafe pored pozorišta). Poslije ponoći otvaranje svih prozora i vrata. Uzimam daljinski i tražim neki dobar film. Danas je Crna Gora doživjela još jedan istorijski dan. Konačno se državna zastava Crne Gore zavijorila na Ist Riveru. Uz blagi američki povjetarac, uz koji se ispunio stoljetni crnogorski san. Gledajući direktan prenos, ispunjen ponosom i radošću bio sam potpuno svjestan da, ustvari, od danas Crnoj Gori predstoji pravi posao, a to je da izgradi državu po mjeri svih njenih građana.

Četvrtak, 29. jun.
Ponekad mi dođe kao danas da preturam po starim zabilješkama, knjigama, slikama, pismima, razglednicama. Nalazim jednu skicu crteža jedne slikarke i prisjećam se Žabljaka od prije sedam, osam godina. Premijera Kustiricinog filma usred žabljačke zime. Sretnem slikarku, zamolim je da ovim jedinstvenim povodom osmisli jednu grafiku za Kusturicu, a ja ću mu napisati posvetu. Grafika predstavlja Durmitor sa velikim okom na njegovom vrhu. Aluzija na filmsko oko, filmsku kameru. Ja napišem posvetu: “Proglašavam Emira, za emira Crne Gore”. Potpis moj, doduše, bez pečata Ustavnog suda, ali tu je slikarkin pečat za sva vremena. Sjutridan čitam neke beogradske novine i u jednima na naslovnoj strani doslovce stoji naslov: “Predsjednik Ustavnog suda Crne Gore, profesor doktor Blagota Mitrić, zalaže se da Crna Gora postane emirat”. Pokazujem slikarki sav uzrujan, ali ona se smije toj gluposti. Uveče, iza šanka bdimo nad posmrtnim ostacima tog članka skoro do zore ja, Emir, Miki Manojlović, Blagota Eraković, Božo Koprivica i pijemo za pokoj joj duši toj novini. Slikarku više nijesam vidio, a vjernici kažu da ni oni nikad nijesu vidjeli Boga, ali mu se mole cijelog života.

Petak, 30. jun.
Danas imam jednu želju. Ne da joj medna usta još jednom poljubim, jer me to prošlo kao babu dobra sreća, nego da dočekam da u novoj, samostalnoj, nezavisnoj, suverenoj i međunarodno priznatoj Crnoj Gori svaki dan sviće sa što više vedrine, a sa što manje tmurnih oblaka. Da nam glavne vijesti budu po volji, a ne po nevolji. Da naša republike i njena blistava pobjeda bude na dobrobit svih dobronamjernika i da stvarno pripadamo slobodnoj Evropi. Što se mene lično tiče, nije lako sebe smjestiti u sedam dana dnevnika, ali ako bih pravio nešto nalik literalnom autoportretu mogao bih slobodno reći da sam čovjek koga je sreća pratila u životu, a očaj u duši. Zašto, nikad neću saznati. Uostalom, Andrić je davno zapisao: “Što ne boli to nije život, a što ne prolazi to nije sreća.
XS
SM
MD
LG