Dostupni linkovi

logo-print

Dvije ponude sa dva politička kraja


Izgleda prilično čudno. Referendumski pobjednici bi da mijenjaju tim koji dobija a referendumski gubitnici se trude da zadrže ekipu koja uporno gubi.

Što je motiv Predraga Bulatovića da održava gubitničku koaliciju? Lider SNP može lako da izračuna: kada je, čak i uz logističku pomoć Beograda, unionistički blok izgubio referndumski obračun sa 50 hiljada glasova razlike, nema šanse da majski gubitnici preko noći postanu izborni pobjednici. Pri tom, sam Bulatović nema što da ponudi unionističkim biračima jer zajedničke države više nema.

Zato ponuda o zajedničkom nastupu unionističkih partija liči na Bulatovićev manevar da zadrži ulogu političkog lidera, da se ponovo oproba kao Đukanovićev suparnik.

No, koliko god brzo hitao u novu, staru koaliciju, Bulatović ne stiže nigdje. Bježeći od suočavanja sa realnošću, ne prihvatajaući da mijenja stranku i da se prilagodi realnosti nezavisne Crne Gore Bulatović u stvari hoda ka svom političkom kraju. To što je Mandićeva Srpska narodna stranka odbila da uđe u izbornu koaliciju samo prvi je simptom novog poraza.

Kad krahira na parlamentarnim izborima u oktobru, Socijalistička narodna partija biće samo ljuštura bez sadržaja – građanska stranka koju je okovalo srpstvo i opoziciona partija koju je kompromitovalo koketiranje sa vlastima u Beogradu. Sam Bulatović postaće surovo sličan svom prezimenjaku Momiru Bulatoviću - ostaće vječiti lider gubitnika.

Dakle: ako Predrag Bulatović zaista održi uninonističku koaliciju doživjeće ponošljiv poraz na izborima ali će istovremeno ispisati definitivan poraz svoje političke karijere.

Teže je shvatiti što smjera Demokratska partija socijalista prijedlogom o samostalnom nastupu svih partija.

Tim prije što se Krivokapićevom SDP-u ne može zamjeriti na lojalnosti: socijaldemokrate su, radi referenduma i mira u koaliciji, pognute glave odćutale mnoge depeesovske marifetluke, počev od zloupotreba u privatizaciji do upotrebe državnih službi. Zbog te šutnje esdepeovci su čak izgubili dio stranačkog identiteta partije ljevice.

Istini za volju, na račun te koalicione lojalnosti SDP je uzimala petinu kolača vlasti i možda se tu krije motiv za naglo zasićenje DPS svojim koalicionim partnerom.

Drugim riječima: sada, nakon nezavisnosti, očito je da u DPS-u procjenjuju da bi mogli sami do pobjede na izborima. Referndumski rezultat zaita ukazuje da Đukanović nikada nije bio popularniji nego u danima nakon referendumske pobjede i možda je taj osjećaj moći osnovni motiv što DPS želi da sam na izbore.

Samo, to liči na partijske kalkullacije a ne na državničku priču. Jer, nakon referendumske pobjede pirodno je bilo da Đukanovićeva stranka jača politički front: reforme uspijevaju jedino ako postoji široki politički konsenzus i jaka politička snaga spremna da ih sprovede uprkos bolnim društvenim rezovima koji su neophodni.

To je i suština prvih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori: da se stvori politički pokret sposoban da od nezavisne Crne Gore napravi modenu Crnu Goru.

Zato priča o samostalnom nastupu DPS-a, ma koliko zvučala evropski, može da ima sasvim balkanske motive: da se Đukanovićev DPS, umjesto široke reformske koalicije, lagano okreće uskim partijskim interesima.

I to bi zaista ličilo na crnogorsku priču: o budućnosti Crne Gore na prvim paralemntarnim izborima u nezavinsnoj državi odlučivaće dvije partije i dva lidera nekada jedinstvenog DPS-a. To je i prvi znak da je Crna Gora još uvijek na početku i da prave promjene tek treba čekati.
XS
SM
MD
LG