Dostupni linkovi

logo-print

Verovanje u igru duha...


Lordan Zafranović, poznato je, zaljubljenik je u dokumentarce. Tako je i počeo, u splitskom Kino klubu šezdesetih godina prošlog veka. Samo za pet godina snimio je 25 amaterskih filmova i 1996. godine dobio je zvanje Majstor amaterskog filma. Zafranovićevi dugi filmovi bili su često najgledaniji u bivšoj Jugoslaviji, ali i u inostranstvu. Dobitnik je najznačajnijih filmskih nagrada. Okupacija u 26 slika, Pad Italije i Večernja zvona čine trilogiju o fašizmu, o zlu u ljudskim karakterima, koja sa neverovatnom lakoćom nadvlada dobro. Bila je to tema koja ga je opsesivno odvela i do realizacije dokumentarnog filma Krv i pepeo Jasenovca i Testament. Svojim filmskim opusom Lordan Zafranović dokazao je da je jedini reditelj koji je imao hrabrosti da se snažno obračuna sa ideologijom i posledicama hrvatskog ustaštva i to ne samo u istorijskom smislu. Zafranović istražuje i razotkriva psihologiju zla i kada se bavi ljubavnom ili mediteranskom temom. Strašno dobro poznaje mrak i dosadu Mediterana. Tu spadaju filmovi Muke po mati, Ujed anđela ,Haloa - praznik kurvi, Ubistvo u noćnom vozu.

Zafranović je rođen u Maslenici na Šolti. Pomorsku školu i Pedagošku akademiju završio je u Splitu, a Akademiju u Pragu. Raspad Jugoslavije, hrvatske prilike i neslaganje sa njima učinile su od Zafranovića emigranta. Plovio je između Pariza, Beča i Praga. Posle devet godina postepeno se vraća. Ponovo u domovini skuplja kamenčiće, otvara raznolike i slojevite prozore ljudskih sudbina za buduće filmove. Zafranović najviše veruje u dokument, u ispovest i u igru duha. Laž i falsifikat prezire.

****

RSE: Koja je vaša adresa – Prag, Zagreb ili Beograd?

ZAFRANOVIĆ: Imao sam smještaj u sva ta tri grada u posljednje tri-četiri godine jer se pokušavam vratiti na naše govorno područje, ali to ide dosta teško. Još uvijek je adresa Prag, dok se ne stvore uvjeti da mogu raditi u zemljama gdje se govori naš jezik.

RSE: Šta to konkretno znači?

ZAFRANOVIĆ: Znači da za neke od scenarija koje imam i koje pokušavam da radim, a koji su vezani za naše krajeve, treba da pronađem financijera i da ih realiziram na tom teritoriju sa našim glumcima.

RSE: Znam da pripremate nekoliko zanimljivih projekata. Jedan je o Kosovu, jedan je o emigraciji, a treći, Miss Sarajevo, o Sarajevu u ratnim godinama.

ZAFRANOVIĆ: Bilo je više scenarija. Pokušavao sam više puta da radim Miss Sarajeva sa producentima iz Novog Sada, gdje sam bio izuzetno dobro primljen, ali oni nisu zatvorili tu konstrukciju, mada su imali partnera u Češkoj jer je češki scenarista, jedan od najboljih scenarista, gospodin Hubač, napisao jedan zaista dramatičan tekst. Imao sam i scenarij Moć ljubavi, o dva brata emigranta iz Bosne, koji sam pokušao realizirati preko Televizije Beograd, ali ni to nije išlo. Pokušao sam u Hrvatskoj napraviti film iz prošlog stoljeća, iz 1900. godine, jednu rekonstrukciju Dalmacije po novelama Sime Miličića, potpuno zaboravljenog pisca u Hrvatskoj, koji je izdan u jubilarnoj 200. ediciji Srpske književne zadruge. To je pet priča, jedna bolja od druge, sve vezane za Hvar. Pokušao sam završiti i veliki film Ostrvo Balkan, koji je za mene još uvijek aktualni projekt. Pokušavamo u Hrvatskoj nekoliko projekta. Radim na velikom projektu Tito. Po scenariju Borislava Vujičića pokušavam da napravim u Hrvatskoj jedan povijesni spektakl iz XVI stoljeća koji se zove Janjičari. Na Ministarstvo kulture smo predali, kao test, jednu tragikomediju iz Splita koja se zove Karuzo.

RSE: Bije vas glas da su vaši projekti dosta skupi. Da li su zastoji u realizaciji tih projekata zbog finansijske prirode, ili milite da ima i nekih drugih?

ZAFRANOVIĆ: Mislim da je zastoj projekta Ostrvo Balkan isključivo financijske prirode, a ostalo su manje-više pokušaji mog povratka u kinematografiju ex Jugoslavije. Sada sam u Zagrebu. Nastojim da budem onoliko dugo koliko bi trebalo nešto da se desi. Mislim da sam na putu da istestiram da li je moje ime još uvijek crvena krpa unutar te kulturne sredine, ili ne. Nije u pitanju kvaliteta scenarija. To su zaista izuzetni scenariji. U pitanju je politička odluka.

RSE: Još ne znamo da li je autor Okupacije u 26 slika dobro došao u naša područja?

ZAFRANOVIĆ: Moram da kažem da me svi političari primaju posle 2000. godine sa šampanjcima. Zvao me čak i predsjednik Mesić da se vratim. Imali smo desetak sastanaka, ali nismo uspjeli. Na žalost, sve se razbija na stepenicu niže.

RSE: Sreli smo se nedavno u Beogradu prilikom predstavljanja jedne knjige koja ima naslov inspirisan vašim filmom. Knjiga se zove Okupacija u 26 meseci. Reč je o Srbiji pod Koštuničinom vladom. Da li vam se čini, po onom što ste zatekli u Srbiji, da je opravdan tako žestok naslov?

ZAFRANOVIĆ: Znam zašto sam ja izabrao taj naslov filma. Vjerojatno je to asocijacija na određena zla koja su se desila u tom periodu jer sam vidio da je knjiga puna ubistava, atentata, afera, nešto što bi se moglo nazvati političkom okupacijom i jednom vrstom kaosa. Sa Koštunicom sam se sreo pri dodjeli nagrada mojim prijateljima prije nekoliko godina, kada je on bio predsjednik Jugoslavije. Malo smo razgovarali. Rekao mi je da smo on i ja tu negdje u sredini jer on je sa desno, krenuo malo prema lijevo, a ja sam sa lijevo, krenuo malo prema desno, tako da smo se našli negdje u blizini. Rekao sam mu da ako tako misli, biće da je tako.

RSE: Vaši filmovi poput Okupacije, Pada Italije i drugi su vaš obračun sa zločinima koji su činjeni u vreme Drugog svetskog rata. S toga ste veoma pozvani da govorite i o procesu suočavanja s onim što je činjeno u devedesetim. Da li je taj proces uopšte počeo? Da li je ravnomeran u svim sredinama u kojima su se zločini događali? Čini mi se da posećujete sve sredine i da imate uvid u duhovnu klimu.

ZAFRANOVIĆ: Ne znam. Ja sam ovim filmovima pokazao neke strahove da se može ponoviti Drugi svjetski rat u svim njegovim oblicima, naročito u realizaciji zla jer je on bio zaista specifičan. Morao sam istražiti što je to u nama i zašto se to dešava, ostavljajući historičarima i sociolozima da sami prosude što se desilo. Godine 1945. je završio jedan rat nekom vrstom promjene svijete, a sada, 1991. godine, ponovo je izbio novi rat na našem području. Mislim da su se realizirala zla gotovo identična kao 1941., 1942., 1943. godine. Mislim da se historija, na žalost, ponovila. Moji filmovi su beznačajni jer nisu upozorili na ništa, jer su demantirani svi krikovi protiv. Sve je bilo uzalud. U jednom trenutku sam se zaista osjećao glupo. Vidim da danas nastupa ogromna revizija svega onoga što je dosadašnja historija znala sa tih područja, da se pokušavaju poraženi dići na pijedestal pobijeđenih, gotovo u svim sredinama. To je sada jedna vrlo kaotična situacija. Rekonstruiranje određenih povijesnih događaja mora biti definitivno, mada se nikada definitivno do kraja to ne može utvrditi.

RSE: Barem na početku, kada se izašlo iz Drugog svetskog rata, znalo se ko su pobeđeni, a ko pobednici. Šta je sa devedesetim godinama?

ZAFRANOVIĆ: U devedesetim su se vratile određene grupacije koje su bile poražene i koje su bile obilježene za zlo i napravile su jednu kompletnu reviziju. Vrlo teško je bilo u tim uvjetima živjeti, a kamoli stvarati. Zato sam ja sa filmom Testament, koji je analizirao to vrijeme od 1941. do 1945. godine, ostavio testament. Zbog njega sam i emigrirao i taj film završavao u Beču, Parizu i završio ga u Pragu. Bilo je vrlo teško pomisliti da se tu nešto razumno kaže jer je jedna ratna propaganda bila toliko snažna i toliko nacionalistička, i to u onom njenom vrlo ubojitom izdanju. Ta propaganda je napravila i stvorila područje za mržnju. Mržnja se realizirala, i s jedne i s druge strane, u jednom bespoštednom zlu koji se realizirao i u mjestu Srebrenica i u Kninu. Sada je to jedno kaotično stanje, ali vidim da se stvari slažu malo po malo. To će biti jedan dugi proces. Ostaje gorki ukus da jedna zemlja, koja je imala veličanstven otpor fašizmu, koja je gotovo kompletna bila na strani saveznika 1945. godine, gotovo da i nije imala proslavu godišnjice Dana pobjede nad fašizmom. Država u kojoj sada živim, Češka, je digla ustanak dva dana prije kapitulacije Njemačke. Oni imaju svoj praznik ustanka dva dana prije Dana pobjede. Njihova čitava demokracija danas se bazira na antifašizmu od tih nekoliko dana.

RSE: Obzirom da se vi u svom stvaralaštvu okrećete prošlosti i čeprkate po najosetljivijim temama, kako komentarišete jednu činjenicu da prevashodno mlađe generacije, a i ove starije, koje su uprljale ruke, kažu da ih ne zanima šta se događalo, da im je dosta priče o tome šta je bilo i da hoće da se okrenu budućnosti?

ZAFRANOVIĆ: Mislim da je to glupo i da oni toga nisu svjesni. Čovjek bez historije je kao čovjek bez ruku i nogu, a poslije i bez glave. Mislim da je ovdje napravljeno jedno zlo, a pogotovo u nekom kulturnom nasljeđu. To je ponor u kojem se nisu prikazivali filmovi iz mračne socijalističke ere. To su bili filmovi koji su otvarali jedan prozor slobode. Bili su možda i slobodniji nego zapadni filmovi u svoje vrijeme. Imali su zbog toga problema, ali se sloboda osvajala mic po mic. Danas je ta generacija zakinuta. Današnji dvadesetogodišnjak je 1991. godine možda imao tri ili četiri godine i uopće nema pojma šta je u njegovoj kinematografiji stvoreno, a ne samo u njoj. Čitava jedna generacija ima veliki procjep u svom razvoju i vrlo teško će ga moći nadoknaditi. To je žalosna činjenica, ali je ona prisutna gotovo u svim segmentima mlađih generacija. Nije to njihovo ne zanimanje, već je to ukidanje informacija, a ukidanje informacija je nešto što prethodi nekim drugim ozbiljnijim i zločestijim angažmanima.

RSE: Kako procjenjujete filmove koji su snimljeni o devedesetim? Vidite li žestoke obračune, kakvih je bilo u vašim filmovima?

ZAFRANOVIĆ: Mislim da ih ima. Nisam upoznat sa nekom kompletnom slikom nove kinematografije ex Jugoslavije, ali sam vidio da je bilo nekoliko vrlo dobrih autora, upravo na temu rata, na neko ispitivanje savjesti, na neke istinite udare i sa strane Beograda i sa strane Zagreba, a naročito u Sloveniji i Bosni. Bosanska kinematografija se otvorila na jedan vrlo moderan način. Radi se o ljudima koji su jedan klapa, za razliku od ostalih, koji su pojedinačni u drugim centrima. Mislim da je bosanska kinematografija bila ključ za izlazak iz te situacije. Savjest nas autora neće biti čista sve dok se ne ispitaju i one još tamnije strane ovog rata koji je bio devedesetih godina, ne zbog historijskih činjenica, nego zbog nekih suvremenih manifestacija koje možemo prepoznavati u životu u kojem sada živimo.

RSE: Vaš film Testament se bavi NDH-ovskim nasleđem sa kojim se nosi hrvatsko društvo. Kako u tom svetlu vidite neki testament, neko nasleđe koje će nositi, i koje već nose, balkanski narodi za zala u devedesetim? Mislite li da srpski narod treba posebno izdvojiti na način na koji ste vi izdvojili neku drugu priču u vašem Testamentu?

ZAFRANOVIĆ: U Beogradu imam masu prijatelja, i uvijek sam imao. Živio sam u Zagrebu i ako se desi moj povratak, biće vezan za Zagreb jer odatle potičem. Tu mi je Dalmacija, tu su svi moji korijeni. Ima nešto u Beogradu što je fantastično, a to je jedan lakoća življenja i jedno uozbiljavanje kada je u pitanju historija, i to kod istih ljudi. Mislim da je to jedan kontrast u tradiciji koji bi trebao biti prevaziđen. Historija je jedna jednostavna nauka koja nema nikakvu mistifikaciju, a ta lakoća življenja srpskih ljudi fascinira cijeli svijet. Mislim da na tom temperamentu treba graditi, ostaviti historijske mitologije i pogledati prema naprijed. Tu ima izuzetno talentiranih ljudi u svim oblastima, i u politici i u umjetnosti.

RSE: Počeli ste da radite na svom projektu o Titovim ljubavima. Da li smekšavate ugao gledanja jer je reč o Titovim ljubavima?

ZAFRANOVIĆ: Ne znam. To je jedna od tema. Tita se može promatrati u više linija – historijski, politički, ljudski, kao i na razne druge načine. Tu je nekoliko linija koje ćemo pratiti. Jedna od tih linija je intimni život. Tito mora biti jednak svima koji ga gledaju, mora biti muž, otac, mladić, ljubavnik, a onda, oko tog intimnog dijela, će se vezati sve ono do čega ćemo doći, do nekih političkih i općih procesa u to vrijeme u Evropi i svijetu, kao i do svega onoga što se iz toga, kao posljedica, izrodilo.

RSE: Da li je tačno da je ovaj projekt zapravo nastao u vezi sa pripremom jednog filma o Titu koji bi producirao Robert De Niro?

ZAFRANOVIĆ: Bilo je nekih razgovora o tome kada su me pozvali da dođem i radim u Zagrebu taj film jer se pokazalo da bi to moglo da bude komercijalno. Tito može biti brend jer je ostavio određenog historijskog traga. Ima zanimljiv život za film. I De Niro i Stanlone su željeli da naprave film o Titu. To je ponukalo neke od financijera u Zagrebu da se napravi ovaj dokument, da se napravi komercijalno i da se plasira u svijetu.

RSE: O koliko Titovih ljubavi će biti reči u vašem filmu?

ZAFRANOVIĆ: Onoliko koliko budemo imali storija jer film nije ništa dok ne počne da se realizira. Imao je neke zakonite žene i neke ljubavi koje su, ili realizirane, ili ne. Meni je najvažnije da ljude koji su bili u njegovoj neposrednoj blizini, u određenim periodima njegovog života i djela, govore o tome. Imamo već impozantan broj izjava ljudi koji su mu bili jako bliski i koji su nam izgovorili neke stvari po prvi put.

RSE: Jedna od tih ličnosti je i Herta Has.

ZAFRANOVIĆ: Herta Has je jedan od najvrjednijih sudionika tih događaja oko Tita i za naš film najdragocjenija. Jara Ribnikar je dala jedan izuzetan iskaz, dosta intiman i lijep, pun atmosfere. To su sve slike na sliku. Gospođa Latinović, posljednji preživjeli španski borac, jedna izuzetna ličnost, nam je dala svoj iskaz. Izuzetan intervju nam je dala i žena Borisa Kidriča, Zdenka Kidrič, koja živi u Ljubljani i ima 97 godina.

RSE: Kakav će lik biti Tito kada se film zaokruži?

ZAFRANOVIĆ: Biće onakav kakvim će ga film prikazati. Kada se uhvatim u koštac sa neki problemom, kao što je ovaj, ili raniji filmovi, onda se hvatam u koštac samo zbog toga što preko filma saznajem stvari. Tek kada film bude gotov, zajedno sa vama, ću znati kakav je Tito. U svakom slučaju, on je moj heroj.
  • 16x9 Image

    Branka Mihajlović

    Novinarstvom se bavi od 1972. godine. Od 1995. do 2006. radi u Radiju Slobodna Evropa u Pragu kao novinar, od 2006. je dopisnik RSE u beogradskom birou.

XS
SM
MD
LG