Dostupni linkovi

logo-print

Početak jedne priče u drugačijim okvirima...


Naša gošća je Marija Perović, rediteljka. Tema je odnos politike i umjetnosti.


RSE: Kako vama iz ličnog ugla, ili iz umjetničke vizure, izgleda Crna Gora nakon rješavanja državnog statusa? Šta po vama treba da se desi u političkom životu Crne Gore kao preduslov promjene u svim sferama i ubrzavanja društvenog razvoja?

PEROVIĆ: Meni nezavisna Crna Gora izgleda krajnje normalno. To je stvar koju sam kao osoba čekala od 1992. godine, od momenta raspada SFRJ. Tada sam imala lični problem sa patriotskim identitetom i pripadanjem zemlji koji u rasponu od 1992. do 2006. godine nisam mogla da pronađem. Rekla bih da je proglašenje Crne Gore kao nezavisne države tek preduslov i početak jednog normalnog i zdravog političkog života, sistema, privrednog života za koji se tek treba potruditi. Po meni, ovo je tek početak jedne priče u kojoj bi trebali da budu i drugačiji okviri jer je teret toga kako se sve toleriše i pravda zbog toga što nismo nezavisni i nemamo svoju državu sada izbjegnut i ukinut kao takav. Sada je moment da mislimo svojom glavom.

RSE: Koliko je kod nas politika uspjevala da zloupotrijebi umjetnost, a koliko se umjetnost opirala i bila u funkciji mijenjanja postojećeg poretka? Koliki je buntovnički karakter imala kultura? Iako pripadate mlađoj generaciji crnogorskih umjetnika, manje iskustveno, ali jednako legitimno, možete da odgovorite.

PEROVIĆ: Mislim da je to predrasuda da umjetnost ima buntovničku ulogu i da budi socijalnu svijest, iako je to tačno, ali za to treba da prođe određeni niz godina. Mikelanđelo je radio za Papu Pia VI, iako mu on nije bio simpatičan kao političar. Djelo samo od sebe postoji. Imala sam to zadovoljstvo da je moj prvi dugometražni igrani film bio apolitičan, ali je politika uticala na njega toliko da su ljudi imali konfuziju oko naslova filma, koji se zvao Opet pakujemo majmune, da li je riječ o političarima. Ne možete da izbjegnete politiku kao dio svakodnevnice i normalnog života, a sa druge strane imate umjetnike koji se potpuno povode za trenutnim političkim momentom. Bilo ih je svuda u svijetu i ima ih i danas u Crnoj Gori. Dugometražni igrani film U ime Oca i Sina je bio apsolutni politički pamflet koji je bio u službi politike. Kao takav nikada nije izašao niti u jednu ozbiljnu bioskopsku distribuciju. Možda je to ovdje malo više potencirano upravo zato što je ovo mala sredina.

RSE: Ipak vječita dilema i predmet diskusija jeste da li umjetnik treba da se uključi u politiku, naročito u našim balkanskim prilikama gdje je politika daleko od puke društvene djelatnosti. Vi ste nakratko zakoračili na tu pozornicu tokom referendumske kampanje. Kakve utiske nam donosite?

PEROVIĆ: Bila sam pozvana od strane Pokreta za nezavisnu Crnu Goru, čiji sam bila član. On je sada ukinut, pošto više nema potrebe za tim. To sam doživjela kao jedan lični stav. Još od 1992. godine mislim da Crna Gora treba da bude nezavisna država, od momenta kada se raspala ona velika Jugoslavija u kojoj smo svi dobro živjeli. To jeste mač sa dvije oštrice jer sam istupila kao javno lice, ali sam to doista doživjela kao svoj lični stav i nekakav odgovor na danu situaciju. Ne mislim da umjetnici i intelektualci mogu biti po strani. Naravno da oni ne prave revoluciju, ali mislim da treba da utiču i da iskoriste svoju poznatost i prisutnost u javnosti, da djeluju na način na koji smatraju da treba.

RSE: Kakva je pozicija umjetnika u Crnoj Gori? Da li se uočava organizovanija i agilnija podrška države i njenih kulturnih institucija?

PEROVIĆ: Nisam baš dobra osoba za to pitanje, pogotovo u ovom trenutku. Sada je završen konkurs Ministarstva kulture Crne Gore na kojem je scenario koji sam napisala dobio finansijsku pomoć ili nagradu. Ta pomoć je 60.000 eura, ali je za crnogorske uslove velika. Mislim da se država dovoljno ne petlja u kulturu, da nije svjesna kakav je kultura potencijal, pogotovo za tako malu državu kakva je Crna Gora i da ostavlja jedan prostor slobode umjetnicima koji, ako znaju, mogu to da iskoriste na jedan dobar način. Mislim da državi nedostaje ozbiljna kulturna politika, usljed koje će ona percipirati i prepoznati kulturu kao jedan od činilaca njene animacije.

RSE: Čime će vaš novi film doprinijeti crnogorskoj kinematografiji?

PEROVIĆ: Svaki film koji se snimi u Crnoj Gori je specifičan doprinos crnogorskoj kinematografiji. Ovaj film je specifičan po više osnova. Nastao je po crnogorskom bestseleru, a možda čak i regionalnom, Dječak iz vode, Ksenije Popović. Samim tim je atipičan projekt jer je roman po kojem je snimljen film nastao kao triler, a trilera nema puno u ex domaćoj kinematografiji. Njegov specifičan doprinos može biti baš u tome što se ne bavi politikom jer nikom ne podilazi na prvu loptu, bavi se temama koje su univerzalne, a opet su crnogorske, kao što je tema odrastanja i problemi života u maloj sredini, koji su ovdje dovedeni do radikalnih aspekata. Bavi se nekim najbolnijim momentima u životu svakog čovjeka. Doprinos je i sama činjenica da je to regionalna koprodukcija Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Slovenije i samim tim doprinosi lakšem uplivu Crne Gore kao takve na jedno veće evropsko tržište. Kako god mi gledali jedni druge, nas Zapadna Evropa i dalje gleda kao jugoistočni region, koji ima više šansi ako individualno, ali zajedno, stupa na veliku kulturnu svjetsku scenu.
XS
SM
MD
LG