Dostupni linkovi

logo-print

Sve zavisi od nas samih...


Naš gost je novinar crnogorskog nedjeljnika Monitor, Zoran Radulović, urednik ekonomske rubrike. Tema je ekonomska perspektiva Crne Gore nakon državnog osamostaljenja.


RSE: Pošto je Crna Gora definisala svoj državno-pravni status, odmah su isplivala dva potpuno oprečna viđenja njene budućnosti - od prognoze da ćemo već do kraja decenije doseći nivo razvoja neophodan za ulazak u Evropsku uniju, do pesimističke, pomalo i cinične, procjene daljnjeg siromašenja Crne Gore koja više nije oslonjena na veliki sistem kao što je Srbija. Gdje je istina?

RADULOVIĆ: Vrlo je jednostavno zaključiti da je istina negdje između ta dva ekstrema. Teško je povjerovati da Crna Gora za naredne četiri ili pet godina može dostići stepen razvoja da razmišlja o nekom brzom ulasku u Evropsku uniju, a s druge strane, teško je naći nekakve adekvatne ekonomske parametre na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je Crna Gora, makar koju godinu u nazad, imala od Srbije neke koristi u tolikoj mjeri u kolikoj bi se moglo reći da je Srbija sprečavala njeno siromašenje ili održavala njenu egzistenciju. Srbija i Crna i Gora su u ekonomskom smislu funkcionisale kao dvije susjedne države u relativno dobrim odnosima. Tu nema razloga da se bilo šta promjeni, kao što ne treba ni očekivati da će nezavisnost Crne Gore, sama po sebi, donijeti nekakav nagao ekonomski prosperitet, mada postoje neki indikatori koji, pogotovo ljudima koji se bave ekonomijom, govore da je to izgleda bio poželjan rasplet. Valja spomenuti da su cijene akcija domaćih preduzeća na ovdašnjim burzama skočile od referenduma do danas četrdesetak posto.

RSE: Što se može tumačiti kao dobar znak?!

RADULOVIĆ: U svakom slučaju. On potvrđuje zainteresovanost stranih investitora za ovdašnje tržište jer ljudi koji malo više prate ovdašnju burzu znaju da su za rast cijena na njoj mahom zaslužni investitori sa strane, odnosno ino-kapital.

RSE: Da li se male države brže ekonomski razvijaju, sudeći po brojnim primjerima u Evropi?

RADULOVIĆ: Ne možemo to nazvati apsolutnom istinom, ali postoji jedna bitna stvar koja na to ukazuje. U maloj državi je jednostavnije vidjeti šta su prioriteti, jednostavnije je postići dovoljan stepen konsenzusa da se krene u realizaciju tih prioriteta. Pošto znamo da cio svijet funkcioniše po sistemu spojenih sudova, to se posebno efektuje u malim sistemima, malim državama. U izvjesnoj mjeri će i naš ekonomski razvoj, a možda posebno društveni prosperitet, zavisiti i od okruženja.

RSE: Šta će biti presudno za dinamiziranje privrednog razvoja? Da li je to promjena vladine ekonomske politike koja je kritikovana kao neoliberalna ili dovršavanje procesa privatizacije koji je, ne u malom broju primjera, bio sumnjivog karaktera ili sve zavisi od privlačenja stranih investicija, posebno u infrastrukturne projekte?

RADULOVIĆ: Mislim da će biti dominantna ova posljednja stavka. Vladu i kritikujemo i hvalimo u nekim postupcima. Proces privatizacije je završen i uglavnom daje pozitivan rezultat, mada ne i uvijek. Sve ekonomske analize govore da strane investicije i infrastrukturne projekte moramo posmatrati kao cjelinu. Crna Gora namjerava da bude prepoznata kao turistička destinacija i ima ambiciju da se nametne kao proizvođač zdrave hrane, da ekonomski valorizuje status ekološke države. Za sve to su potrebne velike investicije i za sve to je potrebna infrastruktura koju Crna Gora danas nema u onom obimu koji je potreban. Nedostaju putevi, električna mreža, kanalizaciona i vodovodna infrastruktura, pa i željeznica. Za sve to je potreban jako veliki novac koji je moguće obezbjediti uz podršku stranih investitora, kreditima ili koncesijama. Takođe je potreban i jedan jasan, objektivan i izvodljiv plan prioriteta. Vlada je nedavno napravila jednu projekciju razvoja saobraćajne infrastrukture u narednih dvadesetak godina. Mislim da je to dobar početak u poželjnom i očekivanom pravcu jer će se vrlo brzo infrastruktura prepoznati kao najveći razvojni hendikep Crne Gore.

RSE: Očigledno su uslužne djelatnosti, a prije svega turizam, okosnica crnogorskog preporoda, ali, kao što ste i rekli, i podsticanje ekološke poljoprivredne proizvodnje. U kojoj mjeri su privreda i društvo spremni na prestruktuiranje?

RADULOVIĆ: Proces tranzicije u Crnoj Gori traje već petnaestak godina. Moramo priznati, kritikovali ili hvalili ovu vlast, da nije bio bolan kao što su mnogi očekivali, kao što je bio bolan u mnogim zemljama nekadašnjeg istočnog bloka. Zato je bio mnogo sporiji nego što je mogao da bude. Recimo da smo pred kraj tog puta. Sada su pred nama nestali svi izgovori – i neriješeno državno pitanje i ne završena tranzicija, vlasnički odnosi. Sada je vrijeme da se okrenemo nekim svojih sposobnostima, svome radu, svojim idejama i da pokušamo da se izborimo na svjetskoj ekonomskoj mapi za neko svoje malo, ali pripadajuće mjesto.

RSE: Šta ste dugo godina, prateći crnogorsku ekonomsku scenu, uočili kao neki njen strukturni defekt, a šta kao mentalitetski nedostatak? Gdje su još neophodne korjenite promjene na putu usvajanja evropskih standarda?

RADULOVIĆ: Ono za šta sam ja zaključio da je najveći problem crnogorske ekonomije bi se istovremeno moglo nazvati i strukturni defekt i mentalitetski nedostatak jer to je jedan nedostatak kvalitetnih radnih navika i nedostatak vjere u sebe kod ljudi koji su u punoj radnoj snazi, kod ljudi koji su obrazovanje i prve radne dane proveli u jednom sistemu koji je bitno drugačiji od danas postojećeg i koji još nisu uspjeli da se prebace na drugi kolosijek. Mislim da je to jedna od stvari na kojoj će trebati da se potroši još puno energije i znanja, i da, kada se primaknemo nekim standardima iz okruženja, možemo očekivati pravi ekonomski prosperitet u Crnoj Gori.

RSE: Šta bi ste poručili onom čija su primanja 200 eura, ili čija penzija iznosi jedva 100 eura, u koga da upire pogled ili nadu?

RADULOVIĆ: Da stane pred ogledalo, pogleda sam sebe i uzda se u ono što vidi. Sve zavisi od nas samih.
XS
SM
MD
LG