Dostupni linkovi

logo-print

Konačan kraj ideje o državnom jedinstvu


„Kada je nakon završetka Prvog svetskog rata osnovana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, niko nije mogao ni da pretpostavi da će euforiju zbog nastanka prve zajedničke država južnih Slovena, u ne tako dalekoj budućnosti, smeniti opšte razočaranje i gotovo panično bežanje iz ove zajednice. Bilo je tokom tih državnih integracija, koje su imale različite forme vladavine i državnog ustrojstva, uspona i padova, ali je sama ideja jugoslovenstva na kraju doživela potpuni slom u brutalnom ratu koji je pratio raspad bivše Jugoslavije tokom devedesetih. Odvajanje Slovenije suštinski je označilo kraj zajedničke države južnih Slovena, ali je agonija ostataka te državne zajednice okončana tek crnogorskim referendumom. Tako zapravo tek sada nestaje poslednji oblik zajedništva, koji je u svom polazištu imao ideju državne integracije južnoslovenskih naroda koja se začela tokom 19. veka.

Sudbina i perspektiva te zamisli u svetlu njene neuspešne realizacije, tema je ovog izdanja naše emisije, u kojoj između ostalih učestvuju:

• Crnogorski istoričar države i prava Novak Adžić.
• Profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Dubravko Lovrenović
• Istoričar Ljubomir Dimić iz Beograda, profesor predmeta „Istorija Jugoslavije“ na Filozofskom fakultetu u Beogradu
• Profesor na odseku za istoriju Filozofskog fakulteta u Zagrebu Ivo Goldštajn


No pre nego što se naši sagovornici posvete ovoj temi, čujmo kako se u obično pouzdanom Tajmsovom „Istorijskom atlasu“ opisuje osnivanje države južnoslovenskih naroda:

„Već 1914. godine u Niškoj deklaraciji isticano je da Srbija ulazi u rat ne samo zbog sebe, nego i za – kako se navodi – oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće: Srba, Hrvata i Slovenaca. Jugoslavenski orijentisani emigranti iz Austrougarske osnovali su 1915. godine u Parizu Jugoslavenski odbor, koji je 1917. godine, s predstavnicima Kraljevine Srbije potpisao Krfsku deklaraciju o osnivanju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kao ustavne, demokratske i parlamentarne monarhije s dinastijom Karađorđevića, uz jednakost svih građana i ravnopravnost sva tri narodna imena. U vreme agonije Austrougarske, početkom oktobra 1918. godine, u Zagrebu se formira Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba i zemalja pod habsburškom vlašću s ovim temeljnim zajedničkim programom – ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata u narodnu, slobodnu i nezavisnu državu. Pošto su se predstavnici Vojvodine i Crne Gore izjasnili za ujedinjenje sa Srbijom, regent Aleksandar Karađorđević proglasio je 1. decembra 1918. godine ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne države SHS, a kao odgovor na adresu delegacije Narodnog veća SHS. Time je stvorena Kraljevina SHS, prva zajednička država jugoslovenskih naroda.“

* * * * *

RSE: Državna zajednica južnoslovenskih naroda tek će postati tema istorijskih istraživanja. Ono dobro znano metodološko pravilo o istorijskoj distanci još uvek ne dozvoljavaju stručnjacima da zauzmu neki konačni stav o prirodi i karakteru države južnih Slovena. Pa ipak poslednjih godina nastalo je više zapaženih radova na tu temu, mada će neminovno razdvajanje Crne Gore i Srbije pružiti onaj finalni dokaz poraza ideje jugoslovenstva, jer se na ovaj način prekida poslednji oblik državnog zajedništva:

LOVRENOVIĆ: Moglo bi se reći da prisustvujemo završetku jedne monumentalne povijesti. Mislim da je južnoslavenska ideja sama po sebi zapravo bila jedna zdrava ideja, ideja koja je rođena u određenim povijesnim okolnostima, koje su bile određene tuđinskim vladavinama nad malim južnoslavenskim narodima s jedne strane, a s druge strane ideja koja u svojoj praksi očito nije oživotvorena na takav način da joj život bude duži nego što je bio. Na ovaj način se sasvim sigurno pred nama otvara jedna nova povijesna epoha.

ADŽIĆ: To je finale procesa disolucije i demontaže bivše jugoslovenske, komunističke države. To je, po mom sudu, jedan potpuno prirodan i logičan proces, jer je jugoslovenska državna zajednica, ustanovljena 1. decembra 1918. godine, bilo kao Kraljevina SHS ili Kraljevina Jugoslavija do 1941. godine, poslije u periodu vladavine Josipa Broza Tita od 1945- godine pa do njegove smrti, i kasnije sve do 1991. godine i naših dana, apsolutno pokazala da nije moguća kao ravnopravna, funkcionalna zajednica južnoslovenskih naroda. A kada to nije moguće, onda je apsolutno potrebno da svako gradi svoju vlastitu kuću i svoj nezavisni dom.

DIMIĆ: Jugoslovenska ideja, u trenutku kada se pojavila, a to je kraj 19. početak 20. veka, bila je jedna moderna ideja. Ona je građanina stavljala ispred njegovog porekla, ispred njegovog jezika, ispred njegove krvi, rase i svega ostalog. Međutim, ta ideja, onog trenutka kad je počela njena realizacija, bila je realizovana u prostoru koji je sa sobom nosio brojna opterećenja, pre svega prostoru koji je bio ispunjen provincijalizmom, primitiviznom i verskim sukobima. Tako da od onog trenutka kada je nastala, suštinski na tlu i u društvu koje je postojalo u to vreme, ta ideja se počela izobličavati do mere da je bila teško prepoznatljiva. I čini mi se da je, u trenutku kada je nastala jugoslovenska država, ta ideja bila mnogo modernija od države i da naprosto oblici kroz koje se ona iskazivala u vidu ideologija tokom 20. veka faktički nisu omogućili narodima koji žive u toj državi neke periode skladnog života. Možda i zato što je sama država proverila više formi kroz koje je prošla, ali nikada demokratsku.

GOLDŠTAJN: Povijest i Prve i Druge Jugoslavije je puna vrlo raznorodnih i proturječnih karakteristika. S jedne srane, to su 73 godine permanentne društvene krize i činjenice da se ni u onoj monarhističkoj Jugoslaviji, ni u onoj socijalističkoj ili komunističkoj ako hoćete, društvene elite nisu znale dogovoriti ili se nisu mogle dogovoriti o bitnim, temeljnim načinima na koje bi ta država funkcionirala. S druge strane, to je za narode koji su bili u toj Jugoslaviji bilo razdoblje, pogotovo ono poslijeratno – pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih godina, razdoblje najvećeg ekonomskog i društvenog prosperiteta tokom njihovih povijesti. Prema tome, to su vrlo raznorodne i proturječne karakteristike, i tko nastupa bilo sa pozicije pozitivno nabijenih emocija ili pozitivnih primjera griješi isto toliko koliko i onaj koji govori o povijesti Jugoslavije isključivo sa negativnim predznakom.

RSE: U svetlu tragičnih sukoba iz devedesetih i uzajamnog neprijateljstva koje još uvek tinja na prostoru bivše Jugoslavije, mnogima sada izgledaju potpuno nestvarno prizori slavlja na ulicama Ljubljane povodom proglašenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba 1918. godine, ili ozareno lice hrvatskog političara Anta Trumbića kada se samo godinu ranije sreo na Krfu sa predstavnicima srpske vlade, nakon čega je objavljena poznata Deklaracija o ujedinjenju. No uprkos brojnih potvrda da su želeli zajedničku državu, južnoslovenskih narodi razlišli su se sa neskrivenom gorčinom i osećanjem poraza. Tog osećanja nisu na kraju bili pošteđeni ni građani Srbije i Crne Gore, koji su najduže ostali zajedno:

DIMIĆ: Srpski narod pre svega izlazi iz te Jugoslavije sa jednim osećajem gorčine, sa jednim osećajem da je izgubljen vek, u kojem su Srbi imali više ratova, više ustanaka, više oslobodilačkih epopeja, nekoliko genocida, dva građanska rata, u kome su tri puta stvarali državu, tri puta gubili državu. Kao bilans jednog takvog vremena teško je očekivati da se iz jedne države u koju ste tolik uložili izađe bez gorčine.

ADŽIĆ: Jugoslovenska država od 1918. do 1941. godine bila je proširena Srbija. Velikosrpska, političko-monarhistička elita je uspostavila jedan hegemonistički odnos u toj državnoj zajednici. Nacionalni, državni entiteti koji su bili njeni konstituenti, izražavali su, nekada manje, nekada više, želju da ostvare ono prirodno i legitimno pravo, a to je pravo na nacionalnu suverenost. Jugoslovenska država 1991. godine počela je da se raspada, urušava na jedan surovi, krvavi, monstruozan način, sa mnogim ratnim zločinima, sa zločinima protiv mira i čovječnosti, zločinima genocida, dakle teškim povredama ratnog i humanitarnog prava, zbog čega je i ustanovljen Haški sud.

RSE: Teško je naravno na bilo koji način napraviti bilans ili nekakav popis svega onoga šta su narodi koji su živeli u balkanskoj integraciji dobili ili izgubili, ali su mnogi opsednuti potrebom da se podvuče neka vrsta crte. Uz isticanje značaja tog svođenja računa obično idu uzajamno sumnjičenja kako su za vreme zajedničke države jedni stekli samostalnost i nacionalni identitet, dok su drugi samo nazadovali i izgubili teritorije na koje su navodno imali pravo:

LOVRENOVIĆ: Ja mislim da su naše strasti još uvijek toliko jake i toliko žestoke da ćemo mi još jako dugo vremena biti podložni sasvim jednostranim tumačenjima.

GOLDŠTAJN: Mislim da se konačna bilanca zapravo ne bi mogla donijeti. Radi se o tome da su manje-više svi narodi dobivali i gubili. Međutim, ono što se dogodilo u drugoj polovini osamdesetih je zapravo zabilo čavao u taj pogrebni kovčeg Jugoslavije. Na taj način i u takvoj situaciji, koju je zapravo potaknuo Slobodan Milošević i njegove pristaše, put prema raspadu Jugoslavije i prema kraju Jugoslavije je bio otvoren.

RSE: Prošlo je petnaest godina od kada je počelo razdruživanje pojedinih delova bivše državne zajednice, ali se uprkos brojnim istorijskim istraživanjima još uvek se nije došlo do odgovora zašto je zapravo južnoslovenska ideja doživela poraz. Odavno su već u opticaju objašnjenja o unitarističkim težnjama jednih i stalnim secesionističkim potrebama drugih naroda, uz čitavu paletu različitih mistifikacija o unutrašnjim i spoljašnjim neprijateljima. Ali šta je zapravo dovelo do kraja južnoslovenskih državnih integracija?

LOVRENOVIĆ: Realizacija južnoslavenske ideje, njezino oživotvorenje u praksi se pokazalo lošim. Pogotovo kada je riječ o Drugoj Jugoslaviji. Mislim da već sada možemo kazati da jednopartijski sistem, u kojem je dominirao Savez komunista Jugoslavije, nije mogao izdržati svjetsku konkurenciju. Pokazalo se zapravo da takav sistem ne može reproducirati samog sebe i on je atrofirao u samome sebi. S druge strane, ekonomska rješenja su se također pokazala katastrofalno lošim. Pokazalo se da ekonomija Jugoslavije nije mogla izdržati onaj tempo, onu utakmicu koju je nametnula svjetska ekonomija.

ADŽIĆ: Sasvim je, dakle, bilo logično da se ta plemenita ideja južnoslavenstva, koja sa idealističkog značenja zaista ne zaslužuje nikakav prigovor, u stvarnosti apsolutno raspršila kao jedna tragična zabluda i iluzija, koja jednostavno nikome nije koristila, koja nije donijela nikakve plodonosne rezultate, ni srpskom narodu, ni crnogorskom narodu, ni hrvatskom narodu, ni bosanskom narodu, ni makedonskom i tako dalje. Čitavo 20. stoljeće se zapravo eksperimentisalo kako učiniti da se ta zajednička država postavi na zdravim osnovama i na zdravim temeljima. Međutim, znate, što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi. Jednostavno, sudbina Jugoslavije je bila da je njen vijek trajanja ograničen i ja zaista mislim da je kraj Jugoslavije sloboda za sve njene nacije.

RSE: Shodno uzajamnim antagonizmima koji su i dalje izraženi, u gotovo svakoj od samostalnih zemalja vlada uverenje da je upravo neko drugi kriv i odgovoran zbog neslavnog završetka državnog zajedništva. Koji su zapravo razlozi pre svega doveli do toga?

GOLDŠTAJN: Čini mi se da su i jedna i druga Jugoslavija, dakle i ona prva monarhistička i ova druga socijalistička, u svom genetskom kodu imale nekoliko grešaka koje nisu mogle ispraviti. Prvo, nisu se mogle dogovoriti o rješavanju nacionalnih pitanja i po toj osnovi je zapravo i došlo do raspada države devedesetih godina i sada sa ovim crnogorskim primjerom i definitivno. Drugo, o najosjetljivijim pitanjima – to se pogotovo odnosi na socijalističku, komunističku Jugoslaviju – nije postojala demokratska razmjena mišljenja, nego su se ona, po jednoj komunističkoj logici, potjerala pod tepih.

DIMIĆ: Verovatno su se neki do tada primenjivani modeli istrošili na jednoj strani. Na drugoj strani mi moramo da shvatimo da je u drugoj polovini osamdesetih godina počela da se definitivno uobličava i rađa, sa padom Berlinskog zida, nova Evropa. I sada kada gledamo taj proces, njega je trebalo prepoznati. Sigurno da politička elita, makar srpska, u tom trenutku to nije shvatala. Ona nije prepoznala procese, nije uspela da izbegne udare koje ti procesi neminovno nose i nije uspela u tom trenutku da za srpski narod obezbedi neku sigurnu budućnost.

RSE: No čak i kada bi se narodi bivše Jugoslavije nekako saglasili na jednom opštem planu o tome zašto se raspala njihova bivša država, teško bi se mogao očekivati i minimum saglasnosti o tome ko je za to najodgovorniji. Zapravo ko je, kada bi se to pitanje personalizovalo, od onih koji su živeli u toj zajednici najviše doprineo da te države više nema?

DIMIĆ: Ako bi trebalo tražiti odgovorne, trebalo bi ih tražiti među onim elitama koje su odlučivale o sudbini jugoslovenske države, a to su pre svega srpske i hrvatske elite, jer su srpski i hrvatski korpus činili Jugoslaviju. Možda im možemo pridodati i slovenačku, ali ove dve su svakako najodgovornije, i po veličini i po značaju i po uticaju u jugoslovenskoj državi.

LOVRENOVIĆ: Meni se čini da je ipak srpski narod i da je ipak Srbija kao takva predstavljala neku vrstu južnoslavenskoga pijemonta, i onda bismo mogli zaključiti da su Srbi bili odgovorniji, barem za koji procent, za sudbinu Jugoslavije od drugih naroda. Moj je utisak da je nakon oživotvorenja južnoslavenske ideje, ta energija koju je srpski narod do tada pokazivao, na neki način pretočena u neku negativnu energiju i da je onda, ipak, na scenu došla želja za dominacijom. Mislim da je to jedan od vrlo ozbiljnih razloga koji su doveli do raspada Jugoslavije.

RSE: Mnogo pre nego što se pokazalo da nešto ozbiljno škripi u državnom zajedništvu zemalja zapadnog Balkana, ideju južnoslovenskog ujedinjenja zagovarali su gotovo svih najznačajniji hrvatski, srpski i slovenački intelektualci sa kraja 19. i početka 20. veka. Ona je pre svega nudila rešenje za oslobađanje od okupacije ili dominacije velikih sila, zasnivajući se na etničkoj, kulturnoj i jezičkoj bliskosti naroda koji su rascepkani i podeljeni, vekovima pre toga naseljevali ovaj prostor. Da li se i nakon svega što se dogodilo poslednjih godina može reći da je ideja jugoslovenstva bila progresivna?

LOVRENOVIĆ: Šta je tu ideju činilo velikom? Činili su je velikom najprije ljudi koji su je zastupali. Da spomenem ime Franje Račkog ili đakovačkog biskupa Štrosmajera i da ne spominjem ostale velikane južnoslavenske povijesti, kojih ima i među srpskim narodom i među ostalim narodima.

ADŽIĆ: Južnoslovenska ideja je tvorevina Crnogoraca i Hrvata. Tvorac južnoslovenske ideje je zapravo bio Njegoš koji je govorio: „Brat je mio koje vjere bio“, ili Mažuranić koji je govorio: „Ne pita se ko se kako krsti“.

RSE: Novak Adžić i Dubravko Lovrenović:

ADŽIĆ: Ideja južnoslovenskog ujedinjenja imala je svoje pozitivne strane, ali – po mom sudu – imala je više negativnih strana nego pozitivnih. Što se Crnogoraca tiče, smatram da je jugoslovenska ideja tu odigrala vrlo pozitivnu ulogu – oslobodila ih je romantičarsko-idealističke ideje jugoslovenstva koja se na kraju srušila sama od sebe kao kula od karata. Kada je nešto od temelja loše, onda ni krov ne može valjati.

LOVRENOVIĆ: Mislim da se radilo o jednoj realnoj potrebi malih naroda za emancipacijom. Ali u svakom slučaju, u svakom pogledu, to su bile ideje koje su išle za političkom integracijom južnoslavenskog prostora ili bolje rečeno južnoslavenskih naroda. I zbog toga smatram da je u tom kontekstu ta ideja izuzetno bila progresivna, napredna i da je znatno pridonijela političkoj i kulturnoj emancipaciji malih, ugnjetenih, balkanskih ili južnoslavenskih naroda. Ja osobno mislim da ideja kao ideja zapravo nije devalvirala, iako je politički okvir u kojem se ona nastojala realizirati zapravo propao.

RSE: No koliko god je bilo dobronamernosti u težnjama vodećih ljudi jedne epohe da se povežu narodi koji su na svaki način bili bliski, toliko je bilo ogoljenog pragmatizma i uskogrudosti među političarima u svakom od delova te državne zajednice. Tako su pojedini srpski političari u toj državi od početka videli samo priliku za prevlast nad ostalima, dok su hrvatski i slovenački prvaci samim tim insitirali na zaštiti posebnosti svih konstitutivnih naroda. U osnovi svega toga nikada nisu utihnula sumnjičena u iskrene namere pojedinih članica zajednice, tako da se se sve do njenog neslavnog kraja licitiralo za koga je Jugoslavija bila domovina, a za koga samo tranzitna stanica:

ADŽIĆ: Srbija, odnosno srpska elita nije iskreno pristupila ideji južnoslovenskog zajedništva. Ona je iskoristila južnoslavensku ideju kao paravan za plasman velikosrpske, klerikalne, ideološko-političke doktrine i nametnula taj model kao obavezujući i dominantan. S druge strane, ja zaista ne mogu da sporim da su i Slovenija i Hrvatska, u periodu trajanja južnoslovenske države, imali izgrađen svoj nacionalni identitet i da je apsolutno prirodno da je ta njihova težnja ka nezavisnosti bila ostvarena evolutivnim putem, a da je, realno gledano, Jugoslavija bila tranzitna stanica ka nezavisnosti njenih konstituenata.

DIMIĆ: Mi se možda možemo zapitati – pa zar nije Jugoslavija mogla da bude tranzit i za srpski narod? Ali je nesumnjivo, kada se istorija pogleda te države i kada se pogleda srpski narod, da je srpski narod u tu državu ušao policentričan i da je iz te države izašao policentričan, bez da se integrisao, a da je osam decenija postojanja jugoslovenske države poslužilo slovenačkom i hrvatskom narodu za njihovu sopstvenu integraciju. Poslužilo je, dakle, mladim nacijama, formiranim na kraju Drugog svetskog rata, delom i voljom nekog partijskog subjekta, da se formiraju, da dosegnu nacionalni identitet i da zajedno sa državnim entitetima, koji su nastali unutar jugoslovenske države, zakorače kao samostalne države na putu evropskih integracija.

RSE: Na kraju su ti unutrašnji antagonizmi i uzajamne surenjivosti odnele pobedu nad onim kohezivnim elementima, koji zapravo nikada nisu ni uspeli da dobiju neko zdravo otelovljenje. Sada je jasno da je poslednji oblik južnoslovenskog zajedništva okončan crnogorskim referendumom, ali da li se može sa bilo kojom vrstom pouzdanja reći koji je događaj označio početak kraja bivše Jugoslavije:

ADŽIĆ: Mislim da je to svakako pad Berlinskog zida. Pad Berlinskog zida je bio trenutak kada su jugoslovenske, republičke elite morale da prepoznaju svoju budućnost.

DIMIĆ: Osma sjednica, kada je Milošević svrgnuo Stambolića.

RSE: S obzirom na način na koji se dugo, bolno i teško raspadala država južnoslovenskih naroda, u ubedljivoj manjini bili su oni koji su žalili što je jedna država nestala sa mape Evrope. No s obzirom da je u tom zajedništvu bilo i jako mnogo nespornih stvari, i dalje negde iz pozadine provejava pitanje – da li se kada su osamdesetih ozbiljno uzdrmani temelji tog zajedništva, još uvek mogla u nekom obliku sačuvati zajednica južnoslovenskih naroda?

DIMIĆ: Verovatno je bilo moguće uz isprobavanje demokratskog modela unutar Jugoslavije. Jugoslavija do tog trenutka nije isprobala svoj demokratski model funkcionisanja i ona je nestala kao država pre nego što je taj model isprobala. Možda bi sa takvim modelom upravljanja Jugoslavija i preživela.

GOLDŠTAJN: Mislim da se Jugoslavija kao takva nije mogla održati. To je iluzija. Uostalom, raspale su se i druge višenacionalne zajednice, pa bi se kad-tad raspala i Jugoslavija. Međutim, bilo je svakako utemeljenja za jedan civiliziraniji raspad, odnosno za jedan dogovor.

RSE: Gotovo svi termini koji su počinjali sa predznakom jugo, na kraju su ostali bez nekog materijalnog utememeljenja na koje bi se odnosili. Nema više države, ni nacije niti jezika, koje su počinjale tom rečicom, preostali su jedno oni koji se obično pogrdno nazivaju jugonostalgičarima, ljudima koji ne shvataju da su se neke stvari u njihovom okruženju zauvek promenile. Već odavno ni u jednog od zemalja bivše Jugoslavije ne postoji neka ozbiljna politička grupacija koja zagovara bilo koju vrstu državnog zajedništva na ovim prostorima. Da li je to sada trajno opredeljenje naroda koji žive na ovim prostorima, ili se može očekivati da će ponovo nekada u budućnosti oživeti ideje o stvaranju neke nove južnoslovenske integracije?

ADŽIĆ: Moguće je da ćemo se svi integrisati, ali sa vlastitim integritetom, u Evropskoj uniji, udruženi, ali ne ujedinjeni.

DIMIĆ: Ideje teško umiru. Meni se čini da će ona opet na neki način oživeti. Svakako u nekoj drugoj formi i verovatno ne više u nekom državnom obliku, i da će se, kao jedna moderna, evropska ideja, ugraditi u ono što je ideja moderne Evrope danas.

LOVRENOVIĆ: Sama ideja integracije među evo sada južnoslavenskim državama, ne samo da nije stavljena ad acta, već mislim da ta ideja, u nekim sretnijim, koliko-toliko boljim okolnostima, sa političarima koji će imati bar minimalnu karizmu, nije propala. Mislim da koliko ima razloga za integracije koje se danas s razlogom provode među zapadnoevropskim zemljama, najmanje toliko ima razloga za integraciju među južnoslavenskim, ako ne i balkanskim zemljama.

GOLDŠTAJN: Ja u to ne vjerujem, ali vjerujem u neke druge oblike povezivanja. Radi se prvenstveno o procesima pristupanja Evropskoj uniji. Radi se o jednoj nužnoj, ne samo kohabitaciji na ovom prostoru, nego koegzistenciji i uskoj suradnji, jednostavno zato što su susjedne države prisiljene da međusobno surađuju. Ne mora to biti zajednička država, ali može biti jedna koegzistencija, dakle jedna intenzivna suradnja, koja se jednim dijelom već sada događa.

RSE: Životu pod okupacijama i dominacijom velikih sila, južnoslovenski narodi su pridodali i iskustvo zajedništva koje je potrajalo dovoljno dugo da bi se mogle sagladati sve prednosti i mane jedne ovakve državne integracije. Šta god na kraju ostalo u kolektivnom sećanju u odnosu na ono što je obeležilo taj period, jedna stvar je potpuno izvesna – sada svako ima svoju državu sa dobro poznatim granicama, tako da je državni suverenitet ono što će određivati sve budući korake balkanskih zemalja.
  • 16x9 Image

    Slobodan Kostić

    Diplomirao na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu; počeo da radi kao novinar u "Borbi", a nakon uspostavljanja državne kontrole nad ovim nezavisnim dnevnikom prešao u "Našu Borbu"; bio član uređivačkog kolegijuma "Vremena" i urednik u informativnoj redakciji TV B92.

XS
SM
MD
LG