Duška JURIŠIC, novinarka iz Sarajeva i urednica emisije „Pošteno govoreci“ na BHT1
Uprkos pravilu da se ova rubrika piše od subote do petka, ja ću napraviti izuzetak i osvrnuti se na dan prije. Nakon jedne zanimljive panel diskusije u Bošnjačkom institutu u Sarajevu u popodnevnim satima na povratku kući ustanovim da smo jedini prolaznici u Koševskoj ulici u samom centru grada - Boro Kontić i ja. Kaže mi kako se sprema za odlazak u Njemačku i tako ja shvatim da sam potpuno zaboravila svečano otvorenje najvećeg spektakla na svijetu. Ja o fudbalu samo poslovno i to kad moram. Gledaocima sam se odužila ugostivši u zadnjoj emisiji pred Svjetsko prvenstvo tri legende - Katalinskog, Musemića i Džajića.U subotu su nastavljeni radovi u stanu, u kojem živimo. U popodnevnim satima nema električara. Zovemo ga često, a on uporno obećava da će doći za 5 minuta. I tako do kraja utakmice Portugal-Engleska. Čovjek koji nam postavlja nove ventile na radijatoru moli me da mu nabavim snimke utakmice Rumunija-Jugoslavija iz ranih 80-tih godina u kojoj je Safet Sušić briljirao. Sa žalošću konstatujem da je ovaj snimak, kao i mnogi drugi istorijski, u arhivi TV Srbije u Beogradu. Treba mu za sina, koji radi s njim. Dečko je propustio utakmicu zbog mojih ventila, međutim, za razliku od majstora zvanog "dolazim za 5 minuta", završio je posao. Priča mi kako je skoro 10 godina živio u Njemačkoj, školovao se, radio u jednoj fabrici na jugu, gdje je trenirao fudbal, koji voli najviše na svijetu. Žalosna sam zato što toliko silno želi da se vrati u Njemačku. Razumijem ga potpuno kad u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini nije završena nijedna bitka, pa ni ona partizana za Sutjesku. SUBNOR Republike Srpske osporava pravo boračkoj organizaciji iz Federacije, da se miješa u obilježavanje jubileja na području Republike Srpske. I dok u Bosni i Hercegovini to može zadovoljstvo pričiniti samo radikalima, iz susjedne Srbije dolaze vijesti kako će G 17 plus pokrenuti postupak kod republičkog tužioca za ukidanje Srpske radikalne stranke zbog ispoljenog šovinizma i govora mržnje. Strašno je samo to što im za ovu inicijativu, od koje vjerovatno neće biti ništa, trebalo da radikali uvrede njihovu članicu.
U ponedjeljak sam po prvi put razumjela ljude koji kažu da su jedva čekali da majstorima u kući vide leđa. Frustracija činjenicom da adaptacija, koju vršimo prvi put poslije rata, sporo ide, bila je značajnija od bilo koje vijesti pa i one da će evropske vojne snage ostati u BiH do kraja godine. Prva pomisao bila je - možemo i bez njih s obzirom da je učinak, bar kad je riječ o hapšenju optuženih za ratne zločine, vrlo skroman.
U utorak sam već promijenila mišljenje o tome. Nakon završene utakmice Brazil-Hrvatska, u kojoj je po ocijeni mojih kućnih majstora, reprezentacija zapadnog susjeda odlično igrala, u Mostaru je došlo do strašne tuče između mladih navijača iz zapadnog dijela grada i mladića iz istočnog dijela. Ne samo da je moje mišljenje o stranim trupama kao čuvarima mira u BiH demantovano za nepuna 24 sata, već me to uvjerava u potpunosti da ovdje sreće nema, i da nam niko drugi nije kriv nego mi sami. To pokazuje da i bez Dodikovog ili bilo čijeg referenduma Bosna i Hercegovina i dalje ostaje zapaljiv teren.
U predvečerje srijede shvatih da nisam ispunila obećanje prema Svjetlani Topalić, mladoj kolegici koja se oporavlja nakon iznimno teških povreda nanesenih prije tri mjeseca u pucnjavi u Istočnom Sarajevu, kada je ubijen kontraverzni biznismen Rato Spajić. Svjetlana u krevetu piše svoj diplomski i neophodan joj je laptop. Impresivna je snaga koju ima ova mlada žena, čiji se svijet sveo na memljivu sobu dva sa dva.
U četvrtak pravim ispravku ove vijesti. Svaka čast Slavku Ždrali, koji ne samo da se trudi da Svjetlana konačno stane na svoje noge, nego je naredio da se mala i neugledna prostorija bar okreči i očisti. Svaka čast doktoru za razliku od većine nas - njenih kolega, koji u posjetu ranjenoj kolegici odlazimo besramno rijetko.
U petak sam s radošću dočekala nove majstore, koji za razliku od prošlih, dođoše u 7 ujutro. Htjeli ljudi da izbjegnu gužvu zbog rekonstrukcije glavnih saobraćajnica, koja nikako da se završi. Kupujem 500-ti broj Slobodne Bosne uz koji svaki čitalac dobija dar - Sidranovu zbirku poezije "Morija". Tako rat ubija one koji misle da su ga preživjeli, riječi su Amira Brke, kojeg je pisac citirao umjesto uvoda. Opet nisam ni okrenula stranicu u novinama sa čituljama. Loš glas nađe načina da dođe i bez toga. Za kraj ipak nekoliko dobrih vijesti - radovi u stanu napreduju dobro, u redakciji će nam se pridružiti novinar kojeg cijenim i, nakon 7 dana, ponovo ću vidjeti kćer. A ostatak prošlogodišnjeg odmora provesti uz jak miris laka novog parketa.
