Dostupni linkovi

logo-print

Ispunjena životna slikovnica...


Dado Topić rođen je davne 1949. godine u malom selu blizu Nove Gradiške u Slavoniji. Bilo je to vreme izuzetne bede i sirotinje. Njegova majka kupila je za jedan od Božića dve pomorandže, njemu i starijem bratu. Otac ih je razbio o zid, jer, kako kaže Dado, majka nije smela da troši novac na luksuz. Topić je veoma rano počeo da peva. Prve pesme naučio je pevajući sa ženama koje su čistile perje za perine. Bile su to narodne pesme, ali i pesme Nade Mamule. Osnovnu školu pohađao je u Osijeku. Već u petom razredu, zajedno sa Josipom Bočekom, osnovao je prvi bend. Zvali su se Đavolji eliksiri. Pobeđivali su svugde gde su nastupali. Dado je u to vreme svojeručno pravio gitare. Napravio ih je osam. Za jednu kaže da se na njoj moglo čak i svirati. Gitare su njegova opsesija. Zatim sledi karijera u grupi Dinamit, Korni grupi, pa grupi Time za koju je vezan blizu 40 godina. Uz šaljiv osmeh, ali sa optimizmom, kaže da je to danas grupa Time after Time.

Život Dade Topića nije bio jednostavan. Imao je problema sa svojim imenom Adolf. Bio je u zatvoru zbog neodazivanja na lekarski pregled za vojsku. Upoznao je tamo i ubice i kriminalce. Usponi i padovi u karijeri bili su veoma prisutni, ali pre svega i zbog neretkog nerazumevanja muzike koju je stvarao. Možda se može reći da je imao sreće u ljubavi. Voli ženu Mirjanu čije roditelje posećuje i danas u Beogradu. Ima dva sina. Danas živi u malom mestu, u Marini pored Trogira. Kod Dade Topića inponuje što priznaje da i dan danas ima jaku tremu pred svaki nastup. Ali za pohvalu je što jasno kaže da se pali na nepravdu.

* * * * *

RSE: Vi ste ovih dana u velikim poslovima: Sarajevo, Mostar, opet Sarajevo, Crvenka, Ruski Krstur, Beograd, Skopje. Gde se sada nalazite?

TOPIĆ: Sada sam kod kuće, u pripremi za blic posjet Zagrebu. Imam poziv za neki svečani koncert. Onda slijedi veliki humanitarni koncert u ime evropskog projekta borbe protiv droge, svih mogućih narkotika i svog zla koje napada mlade. Poslije toga je jazz festival Opatijsko ljeto. Zatim dolazi neko snimanje u Amsterdamu za jednu holandsko-englesku kompaniju. Potom će vjerojatno biti vruća jesen na tlu Amerike i Kanade. Ne mogu se požaliti da neću imati posla.

RSE: Da li ste se toliko zaželjeli nastupa po bivšoj Jugoslaviji ili hoćete da nadoknadite izgubljene godine?

TOPIĆ: Super je taj osjećaj da nas mlada publika poštuje po jednom predanju. Mit o grupi Time se prenosi sa koljena na koljeno, tako da nam često djeca koja dolaze na naše koncerte traže autogram i za mamu i za tatu. Jako dobro poznaju našu muziku. Imamo obavezu i dug prema mladoj generaciji koja nas voli po čuvenju. Stvarno je lijepo i vrlo je uzbudljivo nastupati za njih, kada im vraćamo sve ono što su im otac i majka govorili o nama i to u bliskom susretu, na živom koncertu. To je imperativ koji morate slijediti, koji je jači od materijalnog, od bilo kakvih naknada za to. Sviramo sa puno ljubavi i to su božanstveni trenuci.

RSE: Koji nastup je bio najemotivniji?

TOPIĆ: Beograd mi je i dan danas neshvatljiv. Bio sam dva puta na pozornici SKC-a. Očekivao sam našu generaciju, a njih ste mogli nabrojati na prste četiri ruke. Svi ostali su bili mladi klinci, koji ni po jednoj logici nisu imali razloga da budu to večer naša publika. Kako je lako i jednostavno premostiti sve generacijske barijere i ograde kada imate potrebu u duši da nešto u što čvrsto vjerujete, o čemu sanjate, što želite i što znate da imate u ruci s nekim možete podijeliti, koji na isti način to cijeni. Onda je sve prekrasno. Najljepše je što to sve ide uz muziku.

RSE: Kažu da je u SKC u Beogradu bio veoma uzbudljiv onaj trenutak u kome se sala orila. Novine o tome pišu: "Sala se orila unisonim glasom i naizmeničnim pevanjem publike i Dade - Volim te ja".

TOPIĆ: U jednom trenutku sam osjetio da je to ona iskrica, ona mala inspiracija koja se pretvori u ružičasti oblak. Zamolio sam Vedrana i Ratka da pauziraju. Uzeo sam akustičnu gitaru i namjerno sam se maknuo od mikrofona. Oni su osjetili da želim da im sviram, ali ne i da im pjevam. Samo sam svirao gitaru, a oni su pjevali.

RSE: Da li vas je iznenadila publika? Da li ste očekivali one malo matorije koji ne pamte kada su poslednji put bili na rok koncertu?

TOPIĆ: Upravo njih sam očekivao, ali to je bio stopostotni preokret situacije. Izađete na pozornicu i vidite ispred sebe hiljadu i nešto mladih lica. Generacijski razmak je bio sigurno nekih 25-30 godina. Ipak su to za nas klinci.

RSE: Šta tim klincima prenosite - samo dobru muziku ili nešto i više od toga?

TOPIĆ: Ne sviramo komercijalnu muziku. Mi smo estradni bend. Ne želimo biti klaunovi koji nekoga zabavljaju, mađioničari ili neki varijetetski umjetnici. Nama je muzika specifičan jezik, ili medij, preko kog prenosimo jednu običnu poruku, koja je možda sadržana u samo dva stiha pjesme ili u cijeloj pjesmi kao integralnoj cjelini. Uvijek je bilo, i danas ima, toliko stvari o kojima čovjek sa nekim mora razgovarati, mora otvoriti dušu. Teško je neke takve stvari rješavati sam sa sobom, u svojoj duši. Naše pjesme, čak i kada su ljubavne, uvijek nose iskricu nečega što svatko od nas po logici stvari prođe u životu. To ostavlja neki bolni trag. Ali ima nešto što vas dnevno boli, nešto iz medija i nekog drugog izvora informacija, što čovjek koji poštuje neku univerzalnu etičku ili moralnu vertikalu u svemu onome što smatra životom na ovom svijetu mora poštivati, mora imati impuls da na to reagira, da pokuša promijeniti ili popraviti nešto. Netko je rekao da nikada nije kasno učiniti bilo što da ovaj svijet bude ljepši i bolji. Kada prođete pubertet i one dvadesete godine i kada okusite izazov života, ljubavi, posla, bogatstva, bijede, tuge, radosti, izlazaka i zalazaka sunca, svega onoga što je lijepo i ružno na određeni način, kada životna slikovnica bude ispunjena bar do pola, osjetite da možda i nije toliko važno predati se ulozi spasitelja svijeta, nego se morate uhvatiti dnevnih obaveza i pravila življenja života. Tek onda neke stvari zaboravite. Rijetki ostanu na tom putu kao ljudi kojima je to važnije od svega na svijetu. Srećom da se takvi ljudi dogode i u književnosti, na filmu, u teatru, u muzici, u baletu, u svemu onome što možemo s punim pravom nazvati umjetnost.

RSE: Nekada se smatralo da zagrebački bend koji nije uspeo u Beogradu, nije zapravo ni uspeo. Verujete li ponovo u takvu vezu muzičara i da li je to uošte potrebno?

TOPIĆ: To je bio fenomen koji se dogodio sam od sebe. Ako u Beogradu niste ostvarili uspjeh kod šireg dijela publike, niste bili prihvaćeni od većeg broja obožavatelja, onda to niste mogli zahtijevati ni u drugim gradovima, ni u bilo kom prostoru jer niste prošli tamo gdje se određeni status, kreativni ili bilo kakav, dokazuje.

RSE: Šta ste, osim novih granica, novo zatekli u krajevima u kojima dugo niste bili?

TOPIĆ: Ono što oduševljava je kontinuitet u nekoj dubokoj potrebi da čovjek čovjeku pruži ruku. To je fascinantno. To na Zapadu ne postoji. Izgleda da je to u naše gene, ili u bilo kom drugom prostoru za kodiranje, priroda ugradila nekada davno. U ovim krajevima mislim da je taj gest pružanja otvorene ruke nešto fascinantno. Kada bi me pitali čiji je to izum, rekao bih da je naš.

RSE: Znam da ne koristite krupne reči, ali se nameće pitanje uloge umetnika u procesu pomirenja na Balkanu. Da li tu negde vidite i rok muziku?

TOPIĆ: Apsolutno, ne samo tu negdje, već bi je stavio na prva tri mjesta. Rok muzika sasvim slučajno koristi muziku kao izraz. Frekvencije koje idu sa stage-a putem velikog i jakog razglasa, električne gitare i bubnjeva prema publici je naš medij, ali rok muzika nije tek toliko da zabavi. Uvijek postoji ona iskrica u stihu koja je važna, koja nosi užasno moćnu poruku, tako jednostavno sročena u pet riječi koje ljudi osjete, možda ne isti trenutak, ali nakon nekoliko dana ili sati im dođe o čemu je ta pjesma. Muzičari i umjetnici imaju taj talent. Zahvaljujući, ne samo prirodi ili "boli", oni to znaju manifestirati, to znaju artikulirati na neki način. Taj dar i talent nisu bez veze. Ništa se ne događa slučajno na ovome svijetu. To su ljudi koji nose poruku dobra, oni anđeli koji od čovjeka do čovjeka prenose da ipak ono esencijalno i suštinsko u čovjeku je dobro.

RSE: Da li je to poruka koja je pre neki dan bila u Sarajevu? Prisustvovali ste jednoj manifestaciji posvećenoj žrtvama maskara u Srebrenici.

TOPIĆ: Te poruke su jako dobro i puno su produktivnije. Najmanja takva poruka je puno snažnija i dalje se čuje nego jedna gruba riječ.

RSE: Šta se događalo u Sarajevu?

TOPIĆ: Bio je to i početak kulturnog ljeta mladih na tradicionalnom mjestu okupljanja mladih u Sarajevu, u Skenderiji. Bajkeri su skupina ljudi koje jako poštujem jer su oni fini momci i fini ljudi sa jednim programom življenja života koji je samo njima drag i jedinstven za njih. Po tome ih prepoznajemo. Bila je ideja da oni karavanom Sarajevo - Srebrenica - Sarajevo obilježe taj događaj i daju mu neki značaj. Znate kako izgleda kolona bajkera. To je uvijek jedna glasna, pomalo agresivna, slika uz zvuk motora. Njihove uniforme ne izgledaju kao odjeća djece cvijeća, nego su malo robusnije, ali to je jedna fina ekipa. Oni njeguju tradiciju muškog, mačo, življenja života, uvijek na adrenalinu - brzina, benzin, vjetar u kosi. To su neke stvari koje su njima drage, ali koje nikakvo zlo ne čine drugima. Ideja je potekla od njih i oni su to organizirali sasvim lijepo i bez ikakvih pretenzija da bilo što drugo govore osim jedne fine geste solidarnosti sa nekim tko je nevino nastradao.

RSE: Baš u to vreme, kada ste bili u Sarajevu, u Srbiji se jedna rep pesma počela širiti e-mail-ovima u kojoj se slave Mladić i Karadžić zbog ubistva Bošnjaka. Nije to jedini slučaj da se pevaju pesme o ratnim zločincima ili sa porukama mržnje. Kako u tom smislu vidite muziku i zločine?

TOPIĆ: Danas, kada je informativni prostor toliko liberaliziran i demokratiziran, praktično svatko ima pravo iznijeti neki svoj stav, neko mišljenje, pa čak i napraviti pjesmu koja govori to što ste rekli. Mislim da to spada u jedan ekscesni način ponašanja, tek toliko da se osvoji pozornost nekoga, da u biti intrigira, da skandalizira, da baca šiljaste predmete pod noge ljudi koji hodaju bosi. Ljudi koji to rade vjerojatno ne misle tako i siguran sam da znaju da ne čine dobro, ali im je važno talasati u negativnom smislu, samo da se neke stvari vrte. Netko misli da je to stav i mišljenje jednog velikog dijela populacije, ali oni su samo ljudi koji su skloni ekscesima. Oni sve svetinje mogu napasti.

RSE: Obzirom na preovladavajući muzički ukus iz devedesetih, koji se prelio i na dve hiljadite godine, moram da kažem da povratak Time-a i vaš je probudio nadu da nije izgubljen rok na ovim prostorima.

TOPIĆ: Danas se muzika zloupotrebljava i od nje se pravi WC papir ili prašak za pranje veša, nešto što je tržišna roba, što koristite pet minuta i onda bacite. Toliko se danas proizvodi muzike da ne znate čemu je to sve svrha. Pjesma koja će nositi pravu poruku će uvijek ostati.

RSE: Vaše veze sa Ekatarinom Velikom su poznate. Kako vam je bilo kada ste došli u Beograd, a tamo nije bilo Milana?

TOPIĆ: Najveće uzbuđenje za mene je bilo kada su oni snimili moju pjesmu Istina-mašina. Milan i EKV su fantastično ušli u suštinu toga songa. Posebno aranžmanom su joj dali jednu svoju boju i svoj zvuk. Napravili su tu pjesmu kao da je njihova vlastita. To je ono što je fantastično. Na poleđini tog CD-a su napisali da se zahvaljuju ljudima koji su izvršili određeni utjecaj na njih. Između imena BB Kinga i još jednog velikog muzičara, je i moje. Zamislite koji je to kompliment jednom muzičaru. To je nestvarno.

RSE: I takve su bile muzičke veze na relaciji Beograd-Zagreb, a vi ste uzvratili mnogo kasnije pesmom Jesen, pesmom EKV koju ste vi izveli.

TOPIĆ: Jedno dvadeset bendova je radilo tu kompilaciju EKV-a i dobio sam tu pjesmu u formi jedne vrlo slobodne verzije sviranja na sceni. To je jedna life verzija. Razmišljao sam o tome što je Milan htio da kaže. Jesen na određeni način sugerira jesen života, njegov kraj. Vjerujem da bi i Milan opravdao jesen kao kraj jednog životnog ciklusa. Ne bi smo smjeli zbog toga biti tužni. Smrt, ono što si nitko ne želi, je jedan prirodan događaj u životu svakog čovjeka, logična perla u jednoj niski životnih situacija. Zašto svemu tome pridavati jedan dramatičan ili tužan značaj kada je to samo, neki kažu, prelazak iz jednog stadija u drugi. Mislim da je njegova pjesma htjela reći - Živite život punim srcem i ne bojte se smrti. Htio sam tu temu jeseni, jednog života i njegovog kraja, obojiti nekim bojama koje su pozitivne i optimistične, dati ideju tome da život živimo bez straha od smrti.
  • 16x9 Image

    Branka Mihajlović

    Novinarstvom se bavi od 1972. godine. Od 1995. do 2006. radi u Radiju Slobodna Evropa u Pragu kao novinar, od 2006. je dopisnik RSE u beogradskom birou.

XS
SM
MD
LG