Saša MILOŠEVIC, savjetnik u klubu Samostalne demokratske srpske stranke u Hrvatskom saboru
Subota, 3. 6. 2006 godine- Kako ste se osjećali nakon što ste shvatili da ste pucali u čovjeka?
- U tom se trenutku o tome ne razmišlja. To su za nas bili četnici i teroristi. Imao sam zapovijed.
To je sukus priče – ispovijedi Krunoslava Fehira, šesnaestogodišnjeg snajperiste Branimirove osječke bojne, za rata u Hrvatskoj 1991. godine. Fehir optužuje svog komandanta, Branimira Glavaša, za brojne egzekucije srpskih civila u Osijeku. Glavašu je Sabor upravo skinuo imunitet, a danas su hrvatske novine pune njegove obrane od optužbi za ratni zločin. Suđenje je počelo jučer, u Zagrebu. Smjer obrane stereotipan i očekivan – sve je bilo po zakonu, a ako je nečeg i bilo, nisam ja odgovoran. Čak relativno nezanimljivo. Što intrigira – ono što će suđenje pokazati o ulozi Vladimira Šeksa, tadašnjeg šefa kriznog štaba i sadašnjeg predsjednika Sabora, jednog od ključnih ljudi ove administracije, onog koga Glavaš izravno proziva kao stvarno odgovornog.
Volio bih da se pokaže da sam bio u krivu, no neke su stvari s kojima počinje ovo suđenje obeshrabrujuće: status najeksponiranijeg svjedoka i suoptuženika, Fehira, Glavaševa obrana sa slobode unatoč težini optužbi, napadi na svjedoke, izvjesno "prelijevanje" slučaja iz pravosudne u političku sferu, što diktira Glavaš, te na kraju, potreba Državnog odvjetništva da stalno politički meandrira u vođenju procesa.
Nedjelja, 4. 6. 2006. godine
Vodim svoje klince na Bundek. Gužva je, doslovce hiljade i hiljade ljudi se tiska po parku i oko jezera. Postavljeno je nekoliko desetina sprava za igranje: ljuljački, penjalica, labirinata, napravljena plaža, staze, mostovi, sanitarije, prokrčena šikara. Lijepo je, uredno, ušminkano. Toliko je mnogo i tako su duboke intervencije u ovoj oazi prirode, da mi se čini da tu više ničeg prirodnog nema.
Ponedjeljak, 5. 6. 2006. godine
Prevrćem desetine i desetine papira, faksova, mejlova, rukom pisanih poruka i mrmljam imena koja do jučer nisam čuo: Brnjeuška, Deringaj, Gornja Pištana, Gubavčevo polje. Zajedno sa kolegicama iz OSCE-a radim na prijedlogu i re-elektrifikacije sela iz krajeva u kojima je bio rat. Skupili smo zasad jednu pogolemu, tužnu listu od preko 200 povratničkih sela, koja čak 11 godina nakon rata nemaju struju. Po prvi puta predstavnici srpske zajednice imaju mogućnost da predlažu prioritete i ubrzaju proces re-elektrifikacije, a to je strašno velik i pozitivan iskorak. No, isto tako, postavljaju se jako teška pitanja: moramo, na primjer, znati zašto priključak za struju u jednom selu košta tek nekoliko hiljada kuna, a u drugom – nekoliko stotina hiljada. Moramo kalkulirati sa kapacitetima pojedinih trafo-stanica, misliti na natječaje o javnoj nabavi, te vremenskim uvjetima za gradnju. Sigurno najveća dilema proizlazi iz činjenice da novca jednostavno nema za sve i da treba definirati najbolju, najpravičniju i najefikasniju metodu prioriteta i da će neki na običnu sijalicu morati čekati još godinu, dvije, možda i više.
Država je 2006. godinu proglasila godinom Tesle. Sagraditi će mu muzej, podići minirani spomenik. Moje prijateljice iz kulturno-političke udruge "Što, kako i za koga", protestiraju zbog trenda "mitologiziranja Teslina lika i djela" i pozivaju na izgradnju anti-spomenika. Iz njihova proglasa: "… možda je pravi spomenik Tesli u Hrvatskoj danas, činjenica da 166 sela s većinskim srpskim stanovništvom nema električnu energiju".
Utorak, 6. 6. 2006. godine
Čitam Nacional, komentar tjedna, jednu patetičnu odu pokojnom predsjedniku Franji Tuđmanu. Autor je vlasnik i urednik Nacionala, Ivo Pukanić. Tuđman mu više nije kriv za pljačke i zloupotrebu države, gušenje sloboda. Samo zbog Tuđmana, Hrvatska je danas "u usporedbi sa svim ostalim dijelovima zapadnog Balkana visoko uređena i civilizirana zemlja". Franji se zahvaljuje što ovdje nema, kao u Srbiji, sveopće korumpiranosti i nesigurnosti, mafijaških ubistava i mafijaške kontrole medija. Fakat nevjerojatno – pa taj je Pukanić proteklih godina namrčio desetine i desetine plahti o medijskoj mafiji u Hrvatskoj. Pukanić, javno deklarirani prijatelj osumljičenog za teški kriminal Hrvoja Petrača, od mafije ubijenom Đinđiću imputira vezu sa mafijom. I još zaboravlja da piše iz zemlje u kojoj i danas mlate sudske svjedoke, upucava se po haustorima, tone bijelog valjaju ulicama gradova.
Srijeda, 7. 6. 2006. godine
PEN organizira okrugli stol o položaju knjige u Hrvatskoj – mnogo malih, agilnih izdavača najavljuje krah svojeg poslovanja. Čini mi se da je tržište knjiga u ovoj zemlji (ako je ovo što imamo ispravno nazvati tržištem) u stalnim, cikličkim krizama. Prvo je bio raspad velikog, jugoslavenskog tržišta i raspad socijalističkih izdavačkih giganata, pa onda, krajem devedesetih, PDV na knjigu. Kad je ovaj povučen, izdavaštvo je živnulo, desilo se i zgodno poklapanje sa FAK-om i pojavom niza dobrih, atraktivnih knjiga. Literatura je postala nešto od širokog javnog interesa, o čemu se piše i govori, što se kupuje. I onda su opet, unazad dvije godine, krenuli apokaliptični tonovi. Daleko najveću krivicu nakladnici i profesionalna društva pripisuju Ministarstvu kulture – da su potpore male i da kasne, zakonska rješenja su neadekvatna, interes vlasti ograničen na teatar. I dalje padaju ionako mizerne tiraže, u zemlji je ostalo tek tridesetak knjižara, 80% prometa se obavlja u Zagrebu. Dobar dio ovoga jest tačno, no čini mi se da premalo ljudi iz izdavačke branše uviđa dvije važne stvari. Prva je da knjiga jednostavno nije medij novoga doba i da prestaje biti osnovica kulture, to su sada digitalne forme novih tehnologija. I u tome leži dobar dio propasti knjige i knjižare.
I drugo, koliko god postoji potreba za državnom potporom knjizi, toliko ona biznis sa knjigom čini ovisnim i tromim, neaktivnim i slabim.
Četvrtak, 8. 6. 2006. godine
Komentiram, sa kolegama novinarima, aktualne saborske rasprave o novim zakonima o sportu, te neredu na stadionima. Opozicija optužuje vladu da tim prijedlozima zapravo namjerava nogometnim klubovima oprostiti 700 miliona kuna duga, neki tvrde da je dug i duplo veći – milijardu i pol kuna. Najvećim hrvatskim klubovima - Dinamu, Rijeci, Hajduku i Osijeku jednostavno se godinama i godinama dopušta da ne plaćaju porez, sada se to i zakonski formalizira, i potraživanja, čini se, zaboravljaju, brišu. Kod nas je propalo tako mnogo tvornica i na ulicu otišle tolike hiljade radnika, nije bilo milosti. Nema milosti ni za zdravstvo. Ovih dana, zbog neplaćanja lijekova, blokiraju račune bolnica i otkazuju operacije, no nogomet ostaje sveta krava. Dinamov stadion u Maksimiru (nominalno gradski) biti će valjda najskuplji na svijetu, vlasnik mu gradi poslovne tornjeve, vlasnik Rijeke trguje naftom, no klubovi – nemaju novca. A CT-i po bolnicama crkavaju od starosti, pregledi se naručuju za 2008. godinu.
Petak, 9. 6. 2006. godine
Pratim događanja na srbijanskoj političkoj sceni. Čini mi se da odvratni šovinistički napad Radikala na Ivanu Dulić Marković može proizvesti i nešto dobrog! Njezine kolege parlamentarci ustrajno prosvjeduju u Skupštini i ispred nje, nevladine udruge traže odgovornost, Državno tužiteljstvo najavljuje ispitivanje incidenta. Sviđa mi se ta mobilizacija i aktivnost, ne mogu ne zažaliti što se takvo nešto, kad su već mogući slični ispadi, ne može ponoviti i u hrvatskom parlamentu. Kada je nedavno zastupnik Lončar, bez ikakva povoda, i ne po prvi puta, nazvao članove SDSS-a „četnicima“, nije bilo ama baš nikakve reakcije. Isto tako nedavno, zastupnik iz Vukovara proziva Srbe za genocid i de facto poziva na osvetu, dok mi nismo dobili ni odgovora na svoju žalbu i apel za zaštitom, kamoli štogod više.
