Dostupni linkovi

logo-print

Da li bh. narodi imaju pravo na samoopredjeljenje?


KARABEG: Da li nezavisnost Crne Gore i eventualna nezavisnost Kosova akuelizuju ideju u pravu naroda Bosne i Hercegovine na samoopredjeljenje?

DMIČIĆ: Pravo na samoopredjeljenje ostvaruju narodi. Do sada je to pravo koristio veliki broj zemalja u svijetu. Mnogi od njih su konstituisali svoje države korištenjem tog prava. Razumljivo je da će sve ovo što se događa zbog referendumske odluke u Crnoj Gori i njenog odvajanja od državne zajednice sa Srbijom imati određene refleksije i na stanje u Bosni i Hercegovini. U kolikoj mjeri i na koji način ostaje da se vidi.



TRNKA: Htio bih da podsjetim da je pravo naroda na samoopredjeljenje instalirano zbog toga da bi se otvorio proces dekolonizacije i upravo zahvaljujući tom pravu veliki broj zemalja, dotadašnjih kolonija, stekao je nezavisnost. Smisao tog prava je je dvostruk. Prvo, građani bivših kolonija bili su građani drugog reda u odnosu na građane država-kolonizatora i željeli su da samoopredjeljenjem izbore jednaka prava. Drugi njegov smisao je da se narodima omogući da koriste svoje prirodne i privredne resurse. To je posebno naglašeno u Međunarodnom paktu o ekonomskim i socijalnim pravima iz 1966. godine. Ni prvi, ni drugi razlog ne postoje u slučaju Bosne i Hercegovine. Inače, nema nikakve sličnosti između situacija u Crnoj Gori, na Kosovu i Bosni i Hercegovini. Svaka za sebe je specifična i zasigurno jedna na drugu ne mogu imati nikakvog drugog uticaja osim političkog i emotivnog koji se zapravo već i proizvodi. Svjedoci smo da je u Republici Srpskoj rezultat referenduma u Crnoj Gori primljen sa velikim frustracijama, iako je Crna Gora samo iskoristila svoje pravo na samoopredeljenje, kao što su ga iskoristile i sve druge republike bivše Jugoslavije. Jer, prema ustavu bivše Jugoslavije sve republike su imale pravo na samoopredjeljenje. Republika Srpska je u apsolutno drugačijoj poziciji. Ona je entitet unutar Bosne i Hercegovine, a prema ustavu Bosne i Hercegovine suverenitet i teritorijalni integritet su u nadležnosti države Bosne i Hercegovine. Prema tome, jedan njen dio, koji objektivno nema karakter države, ne može raspisivati referendum o samoopredeljenju.

DMIČIĆ: Poveljom Organizacije ujedinjenih nacija iz 1945. godine utemeljeno je pravo naroda na samoopredjeljenje. Ono je postalo i međunarodno načelo u smislu da svi narodi imaju pravo na samoopredjeljenje i da oni upravo korištenjem tog prava određuju svoj politički status, kao i ekonomski, kulturni i socijalni razvoj. Ovo načelo je, kako je rekao profesor Trnka, posebno eksplicite naznačeno u Međunarodnom paktu OUN o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Svi ovi međunarodni akti, koji verifikuju pravo na samoopredeljenje, su sastavni dio preambule ustava Bosne i Hercegovine, koja je, prema odluci Ustavnog suda BiH, pravno obavezujuća. Naravno, ja govorim o pravu naroda. Da li će se to pravo ostvariti u bosanskohercegovačkom realitetu jednoga dana ili ne, to je sasvim drugo pitanje.

TRNKA: U Bosni i Hercegovini, gdje postoji nacionalna izmiješanost stanovništva, ne postoje nikakvi mehanizmi, niti bilo kakva ustavna ili faktička mogućnost da bi se bilo koja nacija mogla opredjeljivati. Podsjetio bih vas da je vodstvo Republike Srpske, prije svega Srpska demokratska stranka, novembra 1991. godine organizovalo takozvani plebiscit, u kome su, kao što je poznato, bili plavi listići za Srbe, a žuti za pripadnike ostalih naroda. Pitanje je glasilo: "Da li ste za to da Bosna i Hercegovina ostane u sastavu Jugoslavije?". Taj plebiscit nikada niko nije priznao i ja ga pominjem samo zato da bih pokazao o kakvom se besmislu radi kada neko pokušava da uopšte razmišlja o tome da unutar Bosne i Hercegovine izdiferencira jednu naciju.



DMIČIĆ: Ja govorim o onom što je suština međunarodnog prava i unutrašnjih rješenja ustavnopravnog ustrojstva Bosne i Hercegovine. Ne govorim ni o kakvom otcjepljenju, niti o samoopredjeljenju entiteta, već o pravu naroda na samoopredjeljenje. To govorim samo sa stanovišta međunarodnog prava koje prizanaje to načelo, a to načelo smo implementirali u preambuli Ustava Bosne i Hercegovine. A šta će biti bosanskohercegovački realitet sutra, to nije tema ovog razgovora.

KARABEG: Da li to znači da sa stanovišta međunarodnog prava narodi u Bosnni i Hercegovini imaju pravo na samoopredjeljenje?

DMIČIĆ: Ja hoću samo da kažem da je moguće očekivati refleksije referendumske odluke u Crnoj Gori, a takođe i mogućeg izdvajanja Kosova iz Srbije, na Bosnu i Hercegovinu, a pogotovo na Republiku Srpsku, ali takođe plediram da se o tim pitanjima instucionalizira stav u najvišim zajedničkim organima Bosne i Hercegovine.

TRNKA: Prvo, da raščistimo ovo oko prava naroda na samoopredjeljenje. Rekao sam na početku, radilo se o procesu dekolonizacije i o pravu naroda sa određene teritorije da raspolaže svojim resursima, a to se ni na koji način ne može primijeniti na Bosnu i Hercegovinu koja je suverena, nezavisna država sa međunarodno priznatim granicama. U Bosni i Hercegovini građani ostvaruju suverenitet, dok su narodi konstitutivni, a pojam konstitutivnosti je ispod pojma suvereniteta. Nijedan konstitutivni narod u teorijskom smislu nema suvereno prava, on samo ima pravo da zajedno sa ostalim narodima učestvuje u odlučivanju na ravnopravnoj osnovi. Podsjetio bih da je u vrijeme raspada bivše Jugoslavije, u okviru konferencije za bivšu Jugoslaviju, postojala arbitražna komisija za pravna pitanja koja se sastojala od predsjednika ustavnih sudova iz devet evropskih zemalja. Slobodan Milošević je 1991. godine toj komisiji postavio pitanje da li srpski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ima pravo na samoopredjeljenje. Odgovor je bio nedvosmislen - granice međunarodno priznatih država su nepromjenljive i srpski narod unutar ove dvije države nema pravo na samoopredjeljenje.

DMIČIĆ: Institut prava na samoopredjeljenje naroda je veoma star. Pomenuo bih da se 1501. godine Švajcarska odvojila od njemačkog carstva, pravo na samoopredeljenje utvrđeno je rezolucijom Londonskog kongresa iz 1896. godine, zatim u programu Internacionale iz 1903., a nakon Drugog svjetskog rata ono je postalo sastavni dio ustavnih sistema mnogobrojnih zemalja i međunarodnih akata o ljudskim pravima i slobodama. Ja samo želim da ukažem na postojanju tog prava, a da li će se ono primjenjivati na prostorima eks-Jugoslavije to je sasvim drugo pitanje. Sve izjave o referendumskim odlukama govore o tome da još uvijek na ovom dijelu Balkana međunarodni poredak nije došao do kraja i da se još mnogo toga vjerovatno može očekivati. Hoću zapravo da kažem da je dosta velika prisutnost toga u primjeni standarda međunarodnog prava prema pojedinim konstitutivnim narodima, da stalno postoji neki strah od majorizacije, diskriminacije, netolerancije, da ne govorim o unitarizaciji i centralizaciji i o obezvrijeđivanju ustavnopravnog statusa Republike Srpske. Sve to hoću da stavim u kontekst mogućih refleksija.



TRNKA: Moj kolega priča jednu vrlo dugačku priču, da bi se ustvari sve svelo otprilike na ono što je rekao i predsjednik Vlade Republike Srpske Milorad Dodik. Na sve reakcije na njegovu izjavu o pravu na samoopredeljenje on je otprilike rekao da ne postoje dobre međunarodne okolnosti da se to pravo realizira. Drugim riječima, i kolega Dmičić i gospodin Dodik hoće da kažu - pravo postoji, ali ga, eto, sada nećemo koristiti jer nije zgodna prilika, a kad se za to ukaže prilika mi ćemo ga iskoristiti. Međutim, mora se reći da su to puste želje i da one nemaju uporišta ni u međunarodnom, ni u ustavnom pravu Bosne i Hercegovine. Puka je iluzija da je to moguće ostvariti pravnim sredstvima, a, ukoliko se želi pribjeći vanpravnim sredstvima, to je nešto sasvim drugo. Htio bih da ukažem i na jednu praktičnu konsekvencu čitave te priče. Sve stranke koje su se registirale da učestvuju u izbornoj trci, su se, između ostalog, obavezale da će striktno poštovati Dejtonski mirovni sporazum koji garantuje suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Kada lider jedne od najjačih političkih stranaka u Republici Srpskoj priziva navodni referendum, on atakuje na vrijednosti za koje se unaprijed obavezao da će ih poštovati u predizbornoj kampanji.

KARABEG: Da li vi mislite, gospodine Dmičiću, da je pokretanje pitanja samoopredjeljenja od strane premijera Republike Srpske Milorada Dodika atak na Dejtonski sporazum?

DMIČIĆ: Ni u kom slučaju se ne bih mogao složitia da je izjava predsjednika vlade, odnosno predsjednika Stranke nezavisnih socijalnih demokrata, prizivanje referenduma. Shvatam je kao konstataciju jednog od međunarodnih načela u domenu ljudskih prava i sloboda.

TRNKA: Gospodin Dodik nije stao iza nikakvih međunarodnih načela. Kao što sam na početku rekao, ta međunarodna načela imaju apsolutno drugi smisao. Ovo nije vrijeme dekolonizacije, Republika Srpska nije u podređenom položaju, niti je srpski narod u nepovoljnom položaju u Bosni i Hercegovini, pa da bi imao razloga da traži nekakvo samoopredjeljenje. Svi smo mi ovđe u istoj poziciji i svi pođedanako snosimo posljedice ovog haotičnog stanja u kome najgore prolaze oni koji su u lošem socijalnom položaju.

KARABEG: Da li bi sa stanovišta međunarodnog prava eventualna nezavisnost Kosova, koje nije bilo republika u bivšoj Jugoslaviji, predstavljala presedan koji bi se mogao primijeniti i na drugim područjima?

DMIČIĆ: Do sada se nije desilo da pravo na samoopredjeljenje i nezavisnu i suverenu državu ima nacionalna manjina. Sa stanovišta međunarodnog prava i prakse međunarodnih odnosa nacionalne manjine nikada nisu imale pravo na samoopredjeljenje, već samo na političku i teritorijalnu organizaciju. Zato smatram da bi to bio krajnje neustavan i neprihvatljiv čin, potpuno suprotan međunarodnom pravu.

TRNKA: Kada je režim Slobodan Milošević krenuo u svoju poznatu avanturu, prva stvar koju je uradio bila je da ukine visoki stepen autonomije koju je Kosovo imalo u sastavu bivše Jugoslavije. Potom smo bili svjedoci najgrubljeg kršenja ljudskih prava i sloboda na Kosovu. S obzirom da pitanje ljudskih prava nije više stvar nacionalnog suvereniteta jedne države, nego postoji međunarodni standard po kome međunarodna zajednica može intervenisati da zaustavi masovno kršenja tih prava, to se dogodilo i na Kosovu. Sada su u toku pregovori između Prištine i Beograda i, koliko je meni poznato, stav je međunarodne zajednice da će svako rješenje koje će biti primijenjeno na Kosovu biti dogovoreno između Beograda i Prištine. Čitavu tu situaciju sa Kosovom treba posmatrati u tom kontekstu.

DMIČIĆ: Ne bih želio posebno da elaboriram sve ono što se događalo u ustavnopravnom uređenju Jugoslavije od Ustava iz 1974. godine. Tada su zapravo pokrajine dobile svoje ustave. Šta se dalje događalo, kakav je bio odnos između Srbije i njenih pokrajina kao autonomnih jedinica, u kojoj mjeri je dolazilo do kršenja ljudskih prava i sloboda - o tome postoje relevantne ocjene mnogobrojnih međunarodnih predstavnika. Hoću samo da kažem da bi to bio nelegitiman čin. To bi bilo stvaranje države u državi. Kosovo je dio državnopravne strukture Srbije, ono je i danas njena autonomna jedinica. Na kraju krajeva, to je potvrđeno i Rezolucijom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija 1244. Na djelu su dvostruki standardi u odnosu na to kako se može koristiti pravo na samoopredjeljenje. Zato ja i govorim o mogućim refleksijama, ne samo na naše okruženje, nego i na mnoge druge nacionalne, kulturne i jezičke zajednice izvan ovog regiona.

TRNKA: Samo da ispravim kolegu Dmičića, položaj autonomne pokrajine Kosovo u bivšoj Jugoslaviji nije bio stvar Republike Srbije, nego stvar ustavnog uređenja Jugoslavije, po kome su, kao što je poznato, pokrajine imale svoje ustave i svoje predstavnike u Predsjedništvu države.

KARABEG: Gospodine Trnka, kako komentarište činjenicu da je preko 50.000 stanovnika Republike Srpske potpisalo peticiju u kojoj se traži održavanje referenduma o samoopredjeljenju?

TRNKA: To se može tumačiti činjenicom da političke stranke pothranjuju i podržavaju takva razmišljanja. Gospodin Dodik je svojom izjavom ustvari indirektno pozvao na potpisivanje te peticije. Ono je ustvari i počelo nakon njegove izjave. Ponovo se oživljava ideja o integraciji nacionalnog korpusa srpskog naroda, to je ono što je Slobodan Milošević govorio da svi Srbi moraju biti u jednoj državi.



DMIČIĆ: Ja ne vidim da je potrebno tako oštrim kvalifikacijama ocjenjivati nešto što čini nevladin sektor u Republici Srpskoj. Mi smo nevladin sektor u Bosni i Hercegovini prihvatili kao veoma ozbiljnog i dobrodošlog pokretača demokratskih procesa. To što rade nevladine organizacije u Republici Srpskoj stvar je njihovog slobodnog opredjeljenja. Njihova aktivnost ne može se posmatrati samo sa stanovišta da je to poziv na nacionalnu homogenizaciju ili pak nešto što je usmjereno protiv Bosne i Hercegovine. Ne smatram da to zaslužuje neku posebnu pažnju zato što, kad stvari posmatramo institucionalno, referendumu u Republici Srpskoj može raspisati Narodna skupština za sva pitanja koja su u okviru njene nadležnosti. A Ustav Republike Srpke je usklađen sa Ustavom Bosne i Hercegovine i verifikovala ga je Venecijanska komisija.

TRNKA: Nemojte dovoditi javnost u nedoumicu. Republika Srpska, čak i da joj ne piše u ustavu, ima pravo da raspisuje referendum, ali samo o pitanjima iz svoje nadležnosti.

DMIČIĆ: Pa upravo sam to i rekao.

TRNKA: A njena nadležnost nije odlučivanje o suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine, o promjenama granica i o promjenama ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine.

DMIČIĆ: To ste rekli vi, ne ja.

TRNKA: Svakom laiku je potpuno jasno, iako se moj kolega trudi da to umota, da pozivanje na samoopredjeljenje nema nikakve veze sa suverenitetom Bosne i Hercegovine.

KARABEG: Da rašcistimo ovo pitanje. Gospodine Dmičiću, da li Narodna skupština Republike Srpske ima pravo da raspiše referendum o samoopredjeljenju?

DMIČIĆ: Ja u tom kontekstu nisam govorio. Govorio sam o ovlašćenju Narodne skupštine da raspiše republički referendum o pitanjima iz nadležnosti Narodne skupštine.

TRNKA: Čitava priča je u tome da pitanje samoopredjeljenja nije u nadležnosti Narodne skupštine. Ona može da raspiše referendum, recimo, o tome hoće li se zdravstvo organizovati na ovakav ili onakav način, hoće li se socijalna politika u Republici Srpskoj voditi na ovaj ili onaj način, ali ne može raspisati referendum o otcjepljenju bilo Republike Srpske, bilo srpskog naroda, kao ni o promjeni granica i promjeni ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine. To je u nadležnosti države Bosne i Hercegovine i o tome ne može odlučivati Republika Srpska. Narodna skupština Republike Srpske ne može raspisivati referendum o samoopredjeljenju.

DMIČIĆ: Zašto unosite u sadržaj ono o čemu se ne govori. Ja sam samo naveo konstataciju iz ustavne norme.

KARABEG: Možemo li u zaključku da kažemo da Narodna skupština Republike Srpske ne može da raspiše referendum o samoopredjeljenju. Da li to prihvatate, gospodine Dmičiću?

DMIČIĆ: Ja nemam potrebe prihvatati ili ne prihvatati konstataciju koju ste vi iskazali. Ja hoću samo da kažem da u okviru svojih nadležnosti Republika Srpska, putem Narodne skupštine, raspisuje republički referendum o pitanjima koja se uglavnom odnose na politička i ekonomska stanja, dakle o svemu onome gdje je u tom domenu bitno da se čuje, prethodno ili naknadno, mišljenje njenih građana.

KARABEG: A da li u to spada samoopredjeljenje?

DMIČIĆ: To vi tumačite kako hoćete.

TRNKA: Stvar je potpuno jasna. Ne treba pričati nikakve dugačke priče, nego prosto i vrlo jednostavno reći da Narodna skupština Republike Srpske nema ustavna nadležnost da raspiše referendum o samoopredjeljenju.
  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

XS
SM
MD
LG