Dostupni linkovi

logo-print

Država je tu...


Svetozar Jovicevic, univerzitetski profesor u Podgorici i donedavni predsjednik Upravnog odbora Grupe za promjene

Subota 20.
Pristao sam da vodim dnevnik za Slobodnu Evropu, a ne znam kako ću u tih 7 minuta sabiti sve ono što navire iz mene ovih istorijskih referendumskih dana. Patetika mi je uvijek bila strana, ali ovi dani zaista jesu takvi, makar tu istoriju pisali drugačije nego dosada. Zove me prijatelj angažovan u kampanji suverenista.. Dobro je, veli,imamo sigurnih 57%. I dok razgovaramo čujem huku aviona koji svaki čas dovode naše zemljake iz inostranstva.To su oni što su otišli iz Crne Gore zbog njenog siromaštva i njene lude politike. Možda je i pravo da upravo oni riješe sudbinu naše države. Ali svo ovo vrijeme ne mogu da suzbijem nezadovoljstvo cenzusom od 55%, koji nam je nametnula Evropa, ona ista koja na svojoj duši nosi 1000 dana bombardovanja Sarajeva, apokalipsu Srebrnice, i mnogo toga još. I da stvar bude gora, čini mi se da je tu granicu smislila briselska birokratija, znajući da nijedna anketa dosada nije davala suverenistima prednost veću od 10%. Taj cenzusni rulet sa sudbinom države ja ne mogu oprostiti, ali možda ispadne sve dobro, No takvi kakvi jesmo, i kad oni koji su trebali nijesu shvatili da se bitka za državu dobija najprije u njoj samoj, možda i ne zaslužujemo ništa bolje.

Nedjelja 21.
Dan kao i svaki drugi, običan, a nije. U njegovih 13 sati odlučuje se o sudbini Crne Gore. Tako kratko vrijeme, a tako veliki ulog. I zato, koliko god sam se zalagao za referendum, ja sam se zapravo skoro do kraja nadao da će se naš državni status rješavati unutrašnjim dijalogom i dijalogom sa Srbijom. Tako bi i bilo da je bilo više pameti i dobre volje.
Zadnjih dana moram mnogim stranim novinarima objašnjavati otkud tolika odbojnost građana prema nezavisnosti svoje države. I sam za sebe sam često tragao za tim odgovorom. Od mnogih istorijskih, a i aktuelnih razloga, jedan mi se čini najbitniji. Crna Gora je vjekovima vodila stalnu borbu za golo preživljavanje, vječito u potrebi za nečijom drugom pomoći. Uvijek, dakle, tragajući za “velikim bratom”, bez čije pomoći ne bi opstala, ali koji je, naravno, uvijek tražio nešto za uzvrat. Taj osjećaj sumnje u samoodržanje odavno je postao dio našeg mentaliteta. I ovaj referendum je zapravo odmjeravanje između toga mentaliteta i one svijesti narasle zadnjih 3-4 decenije, koja je postala svjesna da se može i mora oslanjati na ono što je naše. Prije tačno 11 godina u Programu Matice crnogorske napisao sam: Može li, konačno, doći vrijeme razuma u Crnoj Gori, jesu li stasale generacije koje će shvatiti da voditi računa o sebi i svome intresu nije grijeh, nego vrlina? Odgovor ćemo znati već do kraja ovog dana.

Ponedjeljak 22.
Nakon preuranjenog i dosta neodmjerenog slavlja, opasne ishitrenosti nevladinih organizacija, podgoričkog CEMI-ja i beogradskog CESID-a, izgleda da smo dobili državu. Poslije toliko lutanja, oklijevanja, poslije toliko strijepnji da li ćemo opstati ili nestati. Neću sad o tome ko je donio tu državu, ko je i kada rušio tu državu, da li je pravo da oni koji su je branili kad je bilo najteže stoje po strani, a oni koji su ih zbog toga proglašavali izdajnicima sada visoko dižu crnogorski barjak. Svejedno, država je tu. Slavi se na Cetinju. Osiromašenom, polugladnom Cetinju, paradigmi našeg šesnaestogodišnjeg posrtanja. Cetinju, mojim prijateljicama Ljubici, Srpkinji iz Boke, Ljiljani, majci četvoro djece, kojima nije bilo lako ni dosad, a neće ni u suverenoj, ali koji se u svojoj iskrenoj odanosti državi nijesu kolebali, posvećujem ove redove.

Utorak 23.
Evo gospodin Lipka saopštava preliminarne rezultate. Nema iznenađenja, a nema ni zagriženih pitanja novinara iz nekih srpskih medija. Sinoć se oglasio i Solana. Izgleda mi da je i on odahnuo što nema sive zone, jer bi inače morao da se nosi s problemima koje je uglavnom on sam stvorio. No, i pored mojih više puta izrečenih kritika na račun politike EU prema crnogorskoj nezavisnosti, moram da priznam da mirnog i normalnog referenduma ne bi uopšte ni bilo bez njihovog posredništva.

Srijeda 24.
Sa više strana se čuju pozivi za prevazilaženje podjela. I premijer Đukanović govori o tome. Teško je, međutim, očekivati da će te podjele moći prevazići isti oni koji su u svoj našoj drami bili glavni protagonisti. Ja odavno mislim da do stvarnog smirenja u Crnoj Gori ne može doći dok i posljednji bojovnik AB revolucije ne ode sa političke scene. Mudri političari odlaze kad dostignu vrh svoje karijere, jer nakon toga obično dolazi period prizemljivanja, često buran i bolan. Nažalost, malo političara umije prepoznati taj trenutak.

Četvrtak 25.
Skaču cijene akcija na berzi. Dobro je ako to opet nije neko mešetarenje, nego najava ekonomskog oporavka. Bio bi nam krajnje neophodan. Jedno je sasvim izvjesno: Crna Gora mora biti uspješna država i u ekonomskom, ali i u demokratskom smislu, ako uopšte hoće da opstane kao država. Bilo bi neodgovorno i opasno zaboraviti da se skoro polovina građana izjasnilo protiv svoje države. Ja i dalje vjerujem da je to više odnos prema aktuelnoj vlasti nego prema samoj državi.

Petak 26.
Primiče se prvi vikend u suverenoj državi. Doći će mi moji mali unuci. Sigurno će me pitati jeli im pobijedio onaj djed što je bio za “da” ili onaj što je bio za “ne”. Neće biti fraza ako im kažem da su pobijedila oba djeda.A pravi odgovor i stvarnu istinu saznaće tek ta naša djeca i unuci.
XS
SM
MD
LG