Dostupni linkovi

logo-print

Sporo vraćanje imovine verskim zajednicama


Srdan KUSOVAC (Saradnja: Nebojša GRABEŽ, Esad KRCIC, Enis ZEBIC, Maja BJELAJAC)

* * * * *

U Skupštini Srbije okončana je prošle sedmice rasprava o zakonu kojim je predviđeno vraćanje verskim zajednicama imovine koja im je oduzeta nakon Drugog svetskog rata agrarnom reformom, nacionalizacijom ili sličnim merama. Bilo je nagoveštaja još u vreme Slobodana Miloševića da će verskim zajednicama biti vraćen deo imovine, ali zakon tadašnji predsednik Srbije nije potpisao.

Prema ovom predlogu zakona, predmet vraćanja su poljoprivredna zemljišta, šume, šumsko zemljište, stambene i poslovne zgrade, stanovi i poslovne prostorije, pokretne stvari od kulturnog ili istorijskog značaja, na celoj teritoriji Srbije, uključujući i Kosovo. Ministar Vera Milan Radulović:

„Prošlo je vreme kad su Srpska pravoslavna crkva i verske zajednice bile izmanipulisane u političke svrhe. Sad je, mislim, došlo vreme da se odnosi postave na potpuno novu, čistu i jasnu osnovu. Ali ne samo osnovu i odnose zasnovane na dobroj volji, već čiste odnose zasnovane na zakonu.“

Šta o pomenutom zakonu kažu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Za naš program govori vladika šabačko-valjevski Lavrentije:

„Kakva će biti odluka nadležnih vlasti o povratu imovine Crkvi, ne znamo. Radi se o nekoliko hiljada hektara, koji većinom pripadaju manastirima koji su raspolagali imovinom. Ta imovina je uglavnom obradivo zemljište, dato privatnicima, seljacima, da obrađuju. Ona je menjala bog zna koliko vlasnika do sada i teško će je biti sada vratiti pravom vlasniku. Država ima svoju imovinu, na primer PKD i neke druge komplekse, tako da može da obešteti Crkvu time, ili da je obešteti novčano, vrednosnim hartijama, ili da nešto svoje zemlje, koju ima po tim kompleksima, da manastirima kojima je oduzeta imovina.“

Suprotno zajedničkom stavu čelnika svih verskih zajednica, izraženom na skupu 3. septembra 2003. godine u Bogosloviji – da se donese jedinstven zakon koji će da tretira pitanje svojine svih građana, Vlada Srbije inicira donošenje jednog neprincipijelnog zakonskog akta kojim ustvari pokazuje da nije spremna da se upusti u temeljno rešenje zaštite privatnog vlasništva, što je inače čvor problema tranzicije Srbije, kaže za naš program Slavenko Grgurević, predsednik Lige za zaštitu imovine i ljudskih prava. Osim što donošenjem tih parcijalnih zakonskih rešenja pokazuje svoju nespremnost, Vlada, po Grgureviću, pokazuje i nešto drugo:

„Ona pokazuje i da je pod direktnom paskom kriminogenih struktura. Ja odavno govorim da su pojedini vladini kabineti rezidenti kriminala i korupcije. Ne znam šta se i da li se nešto promenilo u verskim zajednicama, samo znam jedno – da nije dobro da se verskim zajednicama vraća imovina, a da se ne vraća vernicima.“

Odsustvo jasnog izjašnjavanja verskih zajednica ovim povodom, po saznanjima Slavenka Grgurevića, proizvodi nepoverenje i nezadovoljstvo kod velikog broja ljudi u Srbiji:



„To tvrdim upravo zbog toga što se srećemo sa velikim siromaštvom s jedne strane, a s druge strane vidimo da u Crkvi sve više ima onih ljudi koji svojom verskom misijom treba da pokažu sve samo ne neskromnost. Možemo videti sveštenike sa mobilnim telefonima, u velikim i sjajnim automobilima, narod se suočava sa vrlo skupim obredima koje oni naplaćuju i tako dalje. Tako da sada imamo jednu vrlo zanimljivu situaciju da se sveštenici sve više bogate, a da su verske zajednice sve siromašnije i da vlada sve veće nezadovoljstvo vernika. Ovim što Vlada pokušava da donese zakon koji kao rešava pitanje imovine verskih zajednica, time zapravo pokušava da stvara atmosferu koja se tumači kao povezivanje teokratske, tajkunske oligarhije sa partijskom oligarhijom i stvaranje neke sekularne i kriminogene države, a ne građanske države koja ima za cilj da bude deo Evrope. Ja sam siguran da ozbiljan, demokratski, poslovan svet, koji gleda sve ovo što se događa u Srbiji, to neće dozvoliti.“

* * * * *

Uprkos činjenici da je u Crnoj Gori već dvije godine na snazi Zakon o povraćaju imovinskih prava, vjerskim zajednicama još uvijek nije vraćena imovina koja je oduzeta nakon Drugog svjetskog rata, jer će ovo pitanje tek biti pravno regulisano posebnim zakonom.

Imovina vjerskih zajednica, oduzeta na osnovu revolucionarnih zakona nakon Drugog svjetskog rata, u Crnoj Gori nije vraćena, uprkos činjenici da je Zakon o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju na snazi već više od dvije godine, i to zbog uredbe koja doslovce kaže da će se uslovi, način i postupak vraćanja oduzetih imovinskih prava vjerskim zajednicama urediti posebnim zakonom. Poseban zakon do danas nije usvojen, a nema ni najava da bi se to uskoro moglo desiti. Vlast se do sada nije potrudila da crkvama i vjerskim zajednicama vrati oduzetu imovinu, rekao je Mlađen Mićović, pravni zastupnik Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koji kaže da nema najava čak i da se radi na nacrtu budućih zakona:

„Razni oblici svojinskih prava su bili ugroženi, odnosno oduzeti od Crkve. Najveća vrijednost je ustvari u zemlji koja je oduzeta, počevši od građevinskog do poljoprivrednog zemljišta, šuma, šumskog zemljišta i slično. Oduzet je značajan dio, makar u ovom primorskom pojasu, poslovnih zgrada i drugih objekata. A oduzeto je i nekih akcija u određenim firmama, jer je Crkva imala i te oblike svog prava. Nažalost, ništa od toga nije vraćeno, izuzimajući jedan dio poljoprivrednog zemljišta koji je vraćen po osnovu Zakona o vraćanju poljoprivrednog zemljišta iz 1992. godine. Doduše, vraćeno je samo neko poljoprivredno zemljište na teritoriji opštine Plav. Na teritoriji drugih opština, koliko znam, Crkvi nije vraćeno ništa. Tako da Crkva strpljivo čeka zakon koji bi obuhvatio to njeno pravo, koje imaju ostali pravni subjekti po osnovu postojećeg zakona.“

Islamska vjerska zajednica je takođe zainteresovana za što skorije usvajanje zakona kojim bi bila vraćena svojinska prava nad imovinom koja je vjerskim zajednicama oduzeta poslije Drugog svjetskog rata. Reis Rifat Fejzić:

„Kod nas u Crnoj Gori skoro da ništa nije vraćeno. Nešto se počelo vraćati početkom devedesetih godina. Mi konkretno smo vratili recimo jedan objekat početkom devedesetih godina, a radi se o Carskoj džamiji u Plavu. Ona je otvorena prošlog ljeta. Međutim, imamo veliki dio vakufske imovine kojim još uvijek ne možemo da se služimo. To su često bili dućani, džamije koje su porušene, posjedi određenih džamija i tako dalje.“

Sličnu sudbinu dijeli i Rimokatolička crkva u Crnoj Gori, čiji predstanvici takođe izražavaju veliko interesovanje za usvajanje legislative kojom bi bilo omogućeno vraćanje imovine vjerskim zajednicama. Barski župnik Krešimir Đaković:

„Nažalost, još ništa nije vraćeno. Evo baš ovdje u Baru, tamo gdje je sada prostor Barske luke, preko 60 hektara zemljišta je pripadalo Barskoj nadbiskupiji i to je nakon rata oduzeto, ali nažalost još ništa nije vraćeno. Mi smo za to zainteresirani i raspoloženi, samo i druga strana mora pokazati volju da zbilja nadoknadi tu imovinu, odnosno da je vrati tamo gdje je to moguće, a gdje nije moguće da je nadoknadi novčano ili nekako drugačije. Voljeli bi da se to pitanje riješi.“

* * * * *

Povrat imovine vjerskim zajednicama u Hrvatskoj temelji se na pred desetak godina donesenom Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Katolička crkva je u nešto povoljnijoj poziciji od drugih tražitelja naknade, jer je povrat njihove imovine bio i predmet ugovora između Hrvatske i Vatikana.

Povratom imovine Katoličkoj crkvi nitko nije zadovoljan. Crkva tvrdi da sve ide presporo, a lokalna uprava u gradovima gdje se nalaze objekti na koje Crkva aspirira, često se pozivaju na zakon koji priječi naturalni povrat objekata ako oni služe za javne potrebe građana i protivi se povratu, upozoravajući kako su ti objekti nužni. Pravna zastupnica zagrebačkog Kaptola Zvjezdana Znidaršić-Begović:

„Povrat imovine i građanima i pravnim osobama Katoličke crkve ide izuzetno sporo i neefikasno, ja bih rekla većim dijelom radi nejasnoća u zakonu, i s druge strane radi želje države da čim kasnije vrati imovinu i da kroz to vrijeme zapravo opseg imovine koju treba vratiti bude smanjen. Bez obzira na stranku koja je momentalno na vlasti, to traje od 1990. godine do danas.“

Pomoćnik ministrice pravosuđa i voditelj zajedničkog Povjerenstva za povrat crkvene imovine Boris Koketi ne slaže se sa ovom ocjenom:

„Katolička crkva odnosno njezine pravne osobe samo su jedna od ravnopravnih stranaka u postupcima glede brzine rješavanja tih predmeta, i kako drugima ide brzo ili sporo, tako ide i za pravne osobe Katoličke crkve, ali i drugih vjerskih zajednica. Ugovor sa Svetom stolicom daje određene prednosti pravnim osobama Katoličke crkve u odnosu na druge ovlaštenike naknade.“



Upravo odredbe ovog ugovora dio su nedavnog sukoba lokalnih vlasti i Katoličke crkve oko zgrade varaždinskog Fakulteta organizacije i informatike. Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ne dopušta povrat nekretnina ako su u njima zdravstveni, prosvjetni i kulturni sadržaji i ako je korisnik netko treći. Međutim, ugovori Hrvatske i Vatikana dopuštaju povrat ako se aktualni vlasnik složi i ako se nađe neka zamjenska varijanta. Konkretni objekt je oduzet Crkvi ne u vrijeme Tita, već u vrijeme velikog prosvjetiteljskog habsburškog vladara Josipa II, u drugoj polovici 18. stoljeća, kaže za naš radio varaždinski župan Radimir Čačić, dakle za njega Zakon o naknadi za imovinu oduzetu u vrijeme komunizma teško može vrijediti:

„Obzirom da je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije jednim aktom, iako Crkva nije ušla u posjed, to Crkvi vraćeno, Crkva se na to pozvala. Da li je Crkva u pravu ili ne, to uopće nije predmet našeg interesa, niti našeg odlučivanja. Ako država prihvaća da je Crkva u pravu, tada ona, u skladu sa zakonom, treba obeštetiti Crkvu davanjem drugog objekta ili novčanim dionicama. A ni na kakav način uopće ne postoji mogućnost, ukoliko se Fakultet organizacije i informatike s tim ne složi, da se taj objekt vraća.“

Međutim, Crkva je kontakte sa predstavnicima Fakulteta i varaždinskih gradskih vlasti u daljim razgovorima sa centralnom vlašću i drugima koristila kao argument da se Fakultet želi iseliti, kaže Čačić:

„Ukoliko se potpuno jasno ne veli – slušajte, o tome nema razgovora, mi uopće ne želimo otvarati tu temu, hvala i doviđenja – Crkva odmah otvara prostor i pokušava, ovdje u ovom konkretnom slučaju, nanijeti ogromne štete građanima Varaždina i Varaždinske županije, pa na koncu konca i građanima Hrvatske u cjelini.“

Na žalost, cjelovita evidencija potraživane i vraćene imovine ne postoji. Također, nitko od naših sugovornika nam ne može službeno potvrditi pet godina staru brojku kako je Katolička crkva ipak u boljem položaju od drugih, jer je njoj vraćeno trideset posto oduzetog, dok je svima ostalima vraćeno u prosjeku tek 12 posto. Novi sastanak zajedničkog povjerenstva za povrat imovine održat će se sljedećeg tjedna.

* * * * *

U Bosni i Hercegovini je nedavno potpisan ugovor Svete stolice i bosanskohercegovačkih vlasti. Predviđeno je vraćanje imovine Rimokatoličkoj crkvi. Najavljeni su i ugovori sa ostalim verskim zajednicama.

Nedavno potpisan ugovor između Svete stolice i bosanskohercegovačkih vlasti ponovo je aktuelizovao pitanje povrata imovine vjerskim zajednicama u Bosni i Hercegovini. Ugovorom je predviđen povrat nacionalizovanih nekretnina Katoličkoj crkvi ili pravična naknada u roku od 10 godina. Prilikom sklapanja ovog sporazuma dogovoreno je da će se slični ugovori potpisivati i sa ostalim vjerskim zajednicama u BiH. Kako Nacrt zakona o restituciji u Bosni i Hercegovini još uvijek nije završen, vjerske zajednice su u pomenutom ugovoru vidjele priliku da dođu u posjed oduzete imovine. Savjetnik člana Predsjedništva BiH Borislava Paravca Drago Vuković navodi primjer da je 125 godina Bogoslovije obilježeno izvan prostorija ove ustanove, jer ovaj objekat u Sarajevu još uvijek nije vraćen Srpskoj pravoslavnoj crkvi:

„Odavno već Srpska pravoslavna crkva i jedan dio vlasti, prije svega srpski političari, vodi aktivnosti da se ta ogromna imovina vrati. Nažalost, to ide veoma sporo. Dakle, potpuno je nužno i civilizacijski i politički opravdano da se taj problem konačno riješi, imajući u vidu neke konflikte i još neke stvari koji pokazuju da Bosna i Hercegovina nije uređena država. Nisam siguran da će to brzo ići, ali zaista mislimo da će se taj problem riješiti.“

Poslanik Stranke demokratske akcije u Narodnoj skupštini Republike Srpske Tarik Sadović podsjeća da je Ustavom Republike Srpske iz 1992. godine bilo predviđena obaveza Republike Srpske da materijalno pomaže Srpsku pravoslavnu crkvu:

„Srpska pravoslavna crkva je nesporno bila favorizirana u odnosu na ostale vjerske zajednice, što je ona obilato koristila. U ogromnom procentu je Srpska pravoslavna crkva u Republici srpskoj vratila imovinu koja joj je oduzeta, ali je došla u posjed i novih nekretnina i zemljišta. Druge vjerske zajednice i crkve ni približno nisu uspjele da urade nešto slično sa svojom imovinom.“

Sadović ipak dodaje da su Islamska zajednica i Katolička crkva u povoljnijem položaju u Federaciji BiH kada je riječ o povratu otuđene imovine. Sekretar Mitropolije Srpske pravoslavne crkve đakon Mitar Tanasković:

„Što se tiče Srpske pravoslavne crkve, mi se ne nalazimo baš u nekoj zavidnoj poziciji i normalno da tražimo svoju imovinu, jer ćemo time bar finansijski osigurati svoj opstanak na teritoriji Federacije BiH.“

Tarik Sadović:

„Neću pogriješiti ako zaključim da je u lokalnim jedinicama širom Republike Srpske, ali i cijele Bosne i Hercegovine, vlast naroda koji je tu u većini bila neuporedivo darežljivija prema svojoj crkvi odnosno vjerskoj zajednici.“

Ekonom Banjalučke biskupije monsinjor Ivica Božinović kaže da povrat imovine Katoličke crkve u Banjaluci još uvijek nije počeo. On navodi primjer da je školu koja je u vlasništvu sestara milosrdnica, Katolička crkva dobila za sada samo na korištenje:

„Uzmimo recimo samo grad Banjaluku, uzimo koliko je oduzeto ocima trapistima. Riječ je zaista o jednom impozantnoj količini i šume i zemlje i zgrada odnosno nekretnina. Imamo također dvije zgrade u gradu na koje Banjalučka biskupija polaže pravo.“

Nacrt zakona o restituciji se još radi, ali ono što je izvjesno, to je da će predmet restitucije biti imovina oduzeta nakon 1. januara 1945. godine. Razlog za ovo je, kažu u Komisiji za restituciju, činjenica da su slično postupile zemlje u okruženju, ali i Rezolucija američkog Kongresa o povratu imovine iz totalitarnih režima.



Predsjednik Državne komisije za restituciju Mustafa Begić objašnjava da vjerske zajednice i građani neće još dugo čekati na Nacrt ovog zakona:

„On je u završnoj fazi. Cijenim oda ćemo imati zakon u verziji Komisije za restituciju negdje do 10. juna. A cijenimo da će studija o izvodljivosti restitucije biti završena do 15. juna.“

Iako je Komisija prikupila podatke o oduzetoj imovini, nema precizne informacije koliko potražuju vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini. Begić kaže da ukupna površina oduzete zemlje u BiH iznosi do 700 hiljada hektara. On procjenjuje da bi se Nacrt zakona o restituciji mogao uputiti prema Savjetu ministara BiH 30. juna.

* * * * *

I na kraju dva slučaja iz dveju država koje su posebno karakteristične. Jedna je Češka, danas članica EU, država u tranziciji koja je svakako u grupi onih koje su najdalje odmakle. Matijaš Zrno iz Občanskog instituta u Pragu:

„Nakon pada komunizma je vrlo brzo došlo do takozvane restitucije oduzete imovine pojedinim licima, znači fizičkim osobama. Svako ko je imao neku zgradu ili šumu ili komad zemlje, dobio je to nazad, ali samo kao pojedinac. Veći problem je bio sa organizacijama. Najveći deo organizacija je dobio nazad svoju imovinu, međutim to se nije desilo u slučaju Crkve. Crkveni redovi, kao i Crkva kao takva, dobili su jedan deo svoje imovine, naročito zgrade – crkve, manastire i tako dalje, pošto su im komunisti oduzeli bukvalno sve. Poslanici su odlučili koje zgrade će im se vratiti, koje ne. Međutim, nije došlo do povratka šuma i zemljišta. Razlog tome je nedostatak političke volje, jer Katolička crkva nije naročito popularna u Češkoj Republici. U ovoj zemlji najveći broj ljudi su ili ateisti ili ljudi koji su samo formalno vjernici, tako da tu nema nekog pritiska, a prisutan je neki tradicionalni češki antikatolicizam koji potiče još iz kasnog 19. veka.“

Ono što je karakteristično za ovu zemlju je da jedna od najčuvenijih crkava u Pragu – Katedrala Svetog Vita – uopšte ne pripada crkvi i država čak ne pomišlja da joj tu katedralu preda:

„To je jedan poseban, veoma emotivan slučaj. Ta katedrala zaista ne pripada Crkvi, što je veoma zanimljivo. To je jedan paradoks koji se može naći samo u Češkoj. Ta katedrala stvarno pripada državi, mada je Crkva može koristiti, ali recimo prihod od ulaznica za turiste i tako dalje pripada državi. Sudski sporovi u prvoj instanci su katedralu dali Crkvi, međutim nakon velikog pritiska javnosti i politike, Crkva je odlučila da to ne prihvati, nego da se i nadalje deli sa državom. Dakle, ta katedrala zaista ne pripada Crkvi nego državi i država to opravdava time da to nije samo religijski simbol, nego i simbol nacije i države i da to ne može da koristi samo jedna religijska grupa.“

I na kraju Rusija – država u kojoj je komunizam najpre stigao i u kojoj je najviše crkvene imovine oduzeto. Kako je problem tamo rešen govori Andrej Šari, novinar ruskog servisa Radija Slobodna Evropa:

„Postoji jedna grupa zakona koja kako-tako reguliše odnose u vlasništvu, ali neki poseban zakon koji se tiče povratka imovine Crkvi ne postoji.“

Postoji li uopšte zakon o restituciji?

„Zakon o restituciji ne postoji. Recimo, bio je jedan sovjetski kolhoz. Onda je sve to rastureno, punomoć na tim ima lokalna vlada i vraća se onoliko koliko lokalne vlasti odluče.“

Ima li suštinske razlike u tretmanu Ruske pravoslavne crkve i ostalih verskih zajednica, recimo u područjima u kojima ima dominantno muslimana i tako dalje?

„Niko vam to oficijalno neće reći, jer su svi oficijalno jednaki, ali Pravoslavna crkva se puno protežira. Ispričaću vam jednu konkretnu priču. Mi u Rusiji smo imali najveći pravoslavni hram u svijetu. U Staljinovo doba smo ga dignuli u zrak. Onda su došle devedesete godine i malo duševnog pročišćavanja, pa smo taj hram ponovo podigli. Crkva nema para, ali ima para Lužkov, gradonačelnik Moskve, koji je pozvao sve te oligarhe i oni su svi mahom dali novac. Izgradili su tu veliku crkvu – Hram Hrista Spasitelja – koja je jedini rival u svijetu Svetog Save, i to je sada vlasništvo Moskve. Tamo se održavaju liturgije i sve to, ali često i neke akcije koje nisu za crkvu vezane. Ne mislim na striptizete, ali ni to nije isključeno jer to nije vlasništvo Crkve. Ispod crkve je na primjer velika garaža, što bi sa tog kanoničkog pogleda moralo biti isključeno. Sumnjam da tamo ima bilo što od nekog stvarnog kršćanstva, međutim to postoji i to je sada jedna od najvećih hramova u Rusiji.“
XS
SM
MD
LG