Radnici Tvornice duhana Zagreb već 43 dana ne izlaze iz tvorničkog kruga. Zaposjeli su ugašene pogone. Traže reviziju pretvorbe i vode neravnopravnu borbu za svoja radna mjesta. Jedino što su dosad dobili su izvanredni otkazi. Predsjednica sindikata, Slavica Lovrić:
„Mi smo ogorčeni. Ljuti smo i na političare i na sudstvo i na sve što se dešava. Ne poštuju se niti zakoni, niti Parlament, niti vlada, niti sudstvo. Ko ima kapital, radi što hoće jer za njega ne postoji zakon. Moć novca sve radi u Hrvatskoj.“
Razočarani su i zbog manjka radničke solidarnosti, pogotovo što je u pitanju kriminalna pretvorba zbog koje bi, kaže predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, Krešimir Sever, bilo logično očekivati bunt svih hrvatskih radnika, a nitko nikoga nije podupro:
„Po nalazu državne revizije, preko 90 posto ukupne privatizacije i pretvorbe je izvršeno na, više ili manje, nezakonit način. Činjenica da se nije reagiralo je upravo zbog osjećaja da nisu dirnuli mene osobno. Pitanje je čak da li su radnici Tvornice duhana Zagreb sudjelovali u prosvjedima tehnike, ili u onim vremenima kada su neki propadali. To je jedno od ključnih pitanja hrvatskog društva.“
Jednostavno, kaže Sever, nema društvene solidarnosti, pa se usamljeni vapaji preostalih radnika mogu usporediti s onom biblijskom:
„Kada su njih odvodili, mi smo šutjeli, a sada, kada odvode nas, nema nikoga ko bi pustio glas za nas.“
U svim tranzicijskim zemljama osiromašeno, razmrvljeno i zastrašeno radništvo teško se brani od negativnih efekata globalizacije i neoliberalnih zahtjeva, ističe socijaldemokrat Antun Vujić. Zapad to čini visokim standardima socijalne zaštite kojih ovdje nema, ali ima snažnih političkih pritisaka:
„Svi elementi socijalne solidarnosti se proglašavaju kao nekim nasljeđem komunizma ili državnog socijalizma. To uključuje i one elemente socijalne solidarnosti bez kojih ne može ni jedno društvo postojati, pa ni zapadno.“
Zalaže se za novo postavljanje socijalne države, u novim uvjetima:
„Mora doći do nacionalnog konsenzusa u pogledu minimuma socijalnih prava koje se moraju štiti. Nigdje nijedan razvitak nije počeo od redukcije socijalnih prava, pa tako neće ni danas kod nas.“
Ugledni hrvatski pravni stručnjak, doktor Slobodan Budak, ne vidi društvenu snagu koja bi u skorije vrijeme mogla pokrenuti pitanje socijalne pravde u Hrvatskoj. Osobno je, kao i većina građana, razočaran u dosadašnju politiku:
„Već godinama ne glasam kao građanin jer nemam za koga glasati.“
Nekoliko, slučajno zaustavljenih, Zagrepčana:
„Mislim da se danas niko ne može izboriti ni za što. Teško je i onom ko je u sindikatu. Svatko gleda svoju kožu. Svi se pravimo da to nisu naši problemi. A čiji su, nego naši.“
U Hrvatskoj je sindikalno organizirana tek jedna trećina zaposlenih, no, prema riječima Krešimira Severa, to i nije malo, ako se zna da je u Francuskoj svega osam do devet posto zaposlene populacije sindikalizirano:
„Činjenica je da su u Francuskoj na ulicama bili i djedovi i bake i unuci i zaposleni i nezaposleni i mladi i studenti i školarci. Svi su oni procijenili da je to pitanje koje znači opću opasnost za francusko društvo.“
No, socijalna i životna pitanja u Hrvatskoj, zaključuje Vujić, još uvijek zasjenjuju žestoke rasprave oko ustaša i partizana:
„U Hrvatskom saboru se više zaoštravaju pitanja oko Drugog svjetskog rata, nego oko stvarnih stvari i razvitka. Najsretniji su kada mogu pričati o fašizmu i antifašizmu. To je posao za povjesničare. Ne može to biti sastavni dio naših današnjih nadmetanja. To je nešto retrogradno, ali još uvijek skoro dominantno.“
„Mi smo ogorčeni. Ljuti smo i na političare i na sudstvo i na sve što se dešava. Ne poštuju se niti zakoni, niti Parlament, niti vlada, niti sudstvo. Ko ima kapital, radi što hoće jer za njega ne postoji zakon. Moć novca sve radi u Hrvatskoj.“
Razočarani su i zbog manjka radničke solidarnosti, pogotovo što je u pitanju kriminalna pretvorba zbog koje bi, kaže predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, Krešimir Sever, bilo logično očekivati bunt svih hrvatskih radnika, a nitko nikoga nije podupro:
„Po nalazu državne revizije, preko 90 posto ukupne privatizacije i pretvorbe je izvršeno na, više ili manje, nezakonit način. Činjenica da se nije reagiralo je upravo zbog osjećaja da nisu dirnuli mene osobno. Pitanje je čak da li su radnici Tvornice duhana Zagreb sudjelovali u prosvjedima tehnike, ili u onim vremenima kada su neki propadali. To je jedno od ključnih pitanja hrvatskog društva.“
Jednostavno, kaže Sever, nema društvene solidarnosti, pa se usamljeni vapaji preostalih radnika mogu usporediti s onom biblijskom:
„Kada su njih odvodili, mi smo šutjeli, a sada, kada odvode nas, nema nikoga ko bi pustio glas za nas.“
U svim tranzicijskim zemljama osiromašeno, razmrvljeno i zastrašeno radništvo teško se brani od negativnih efekata globalizacije i neoliberalnih zahtjeva, ističe socijaldemokrat Antun Vujić. Zapad to čini visokim standardima socijalne zaštite kojih ovdje nema, ali ima snažnih političkih pritisaka:
„Svi elementi socijalne solidarnosti se proglašavaju kao nekim nasljeđem komunizma ili državnog socijalizma. To uključuje i one elemente socijalne solidarnosti bez kojih ne može ni jedno društvo postojati, pa ni zapadno.“
Zalaže se za novo postavljanje socijalne države, u novim uvjetima:
„Mora doći do nacionalnog konsenzusa u pogledu minimuma socijalnih prava koje se moraju štiti. Nigdje nijedan razvitak nije počeo od redukcije socijalnih prava, pa tako neće ni danas kod nas.“
Ugledni hrvatski pravni stručnjak, doktor Slobodan Budak, ne vidi društvenu snagu koja bi u skorije vrijeme mogla pokrenuti pitanje socijalne pravde u Hrvatskoj. Osobno je, kao i većina građana, razočaran u dosadašnju politiku:
„Već godinama ne glasam kao građanin jer nemam za koga glasati.“
Nekoliko, slučajno zaustavljenih, Zagrepčana:
„Mislim da se danas niko ne može izboriti ni za što. Teško je i onom ko je u sindikatu. Svatko gleda svoju kožu. Svi se pravimo da to nisu naši problemi. A čiji su, nego naši.“
U Hrvatskoj je sindikalno organizirana tek jedna trećina zaposlenih, no, prema riječima Krešimira Severa, to i nije malo, ako se zna da je u Francuskoj svega osam do devet posto zaposlene populacije sindikalizirano:
„Činjenica je da su u Francuskoj na ulicama bili i djedovi i bake i unuci i zaposleni i nezaposleni i mladi i studenti i školarci. Svi su oni procijenili da je to pitanje koje znači opću opasnost za francusko društvo.“
No, socijalna i životna pitanja u Hrvatskoj, zaključuje Vujić, još uvijek zasjenjuju žestoke rasprave oko ustaša i partizana:
„U Hrvatskom saboru se više zaoštravaju pitanja oko Drugog svjetskog rata, nego oko stvarnih stvari i razvitka. Najsretniji su kada mogu pričati o fašizmu i antifašizmu. To je posao za povjesničare. Ne može to biti sastavni dio naših današnjih nadmetanja. To je nešto retrogradno, ali još uvijek skoro dominantno.“
