Početkom devedestih, uoči sukoba, Predrag Matvejević je, kako kaže, bio u maloj grupi ljudi koja je smatrala da svi zajedno možemo ući u Evropsku zajednicu, da smo daleko ispred istočnoevropskih zemalja. Gospodari rata smatrali su drugačije. Priželjkivali smo demokraciju, dobili smo demokraturu koja je danas sveprisutna. U svom govoru o neobjavljenom tekstu posvećenom povratcima, Matvejević se pitao što je to što priječi povratak na ove prostore. Prebacivanje krivice na onog drugog, problem nepostojanja spremnosti da se prizna vlastita krivica, neki su od razloga, kaže.
„Čujemo stalno: ’I drugi su radili isto.’ To tvrde oni koji su najviše krivi. To nije isprika ni za čiju krivicu - najmanje za vlastitu.“
Matvejević upozorava i kako zlodjela nisu samo proizvod zaostalosti i primitivizma naroda poput balkanskih, kao što nam se često prebacuje. Mogu se naći u najvećim civilizacijama i kulturama, kao što se desilo Njemačkoj. Što se može učiniti da se takve nesreće ipak ne dogode, ili – kako prebroditi njihove posljedice, ne dati da se da se ponove i tako dati još jedan povod za povratak:
„Njemačka kultura, njezini pisci, umjetnici, filozofi našli su u sebi snage i smjelosti da pred lice vlastite nacije stave golemo ogledalo:’Evo, takvi smo bili. To smo učinili drugima. Šutjeli smo dok su u naše ime činili zločine naši sunarodnjaci.’ Svi su ti ljudi imali smjelosti da drže to ogledalo pred licem nacije. I tu se pitamo koliko je nas malo koji smo uzeli takvo ogledalo i pokazali svojoj naciji ili svojoj vjeri.“
Kao samo jedan od posljednjih primjera u nizu, Matvejević je spomenuo, kako je rekao, zločin nad Partizanskim spomen-grobljem koje je ponovno išarano nacističkim i ustaškim simbolima, dok je preko 200 spomen-ploča polomljeno:
„Za takve stvari se u Njemčkoj danas zatvara. Ja sam bio uvijek onaj koji se borio protiv zatvaranja, ali bi barem bilo vrijedno kad bi kulturne institucije koje postoje tu, kad bi državne institucije osudile.“
U svom govoru, Predrag Matvejević se osvrnuo i na utjecaj religije, ali i na problematiku ugroženosti naroda na ovim prostorima. Koliko se država bliži vjerskim zajednicama, toliko se narodi udaljavaju, pa i preko jezika koji se dijeli nepravdeno, nerazborito, ponekad nakaradno, suprotno svemu što je bila želja naših najvaljanijih predaka:
„Moja hercegovački pjesnik je Antun Branko Šimić. Najdraže mjesto njemu u Mostaru je bio Kujundžiluk. Sjećao sa najbolje kad je prošao Kujundžilukom. A što se jezika tiče, nek čuju naši kolege drugi, je rekao: ’Ionako je teško biti piscem maloga naroda. Što bi tek bilo s nama da nismo slijedili put’, on čak citira Vuka Karadžića, ’traženja jedinstva u jeziku. Danas tražiti jedinstvo u jeziku znači tobože izdati ne znam što.“
Svi narodi, posebno manji, moraju čuvati baštinu, svoje naslijeđe - toliko puta ugroženo. Ipak, kako zaključuje Matvejević, dođe trenutak, kao što je danas u BiH, da treba sebe braniti od nas lično.
„Čujemo stalno: ’I drugi su radili isto.’ To tvrde oni koji su najviše krivi. To nije isprika ni za čiju krivicu - najmanje za vlastitu.“
Matvejević upozorava i kako zlodjela nisu samo proizvod zaostalosti i primitivizma naroda poput balkanskih, kao što nam se često prebacuje. Mogu se naći u najvećim civilizacijama i kulturama, kao što se desilo Njemačkoj. Što se može učiniti da se takve nesreće ipak ne dogode, ili – kako prebroditi njihove posljedice, ne dati da se da se ponove i tako dati još jedan povod za povratak:
„Njemačka kultura, njezini pisci, umjetnici, filozofi našli su u sebi snage i smjelosti da pred lice vlastite nacije stave golemo ogledalo:’Evo, takvi smo bili. To smo učinili drugima. Šutjeli smo dok su u naše ime činili zločine naši sunarodnjaci.’ Svi su ti ljudi imali smjelosti da drže to ogledalo pred licem nacije. I tu se pitamo koliko je nas malo koji smo uzeli takvo ogledalo i pokazali svojoj naciji ili svojoj vjeri.“
Kao samo jedan od posljednjih primjera u nizu, Matvejević je spomenuo, kako je rekao, zločin nad Partizanskim spomen-grobljem koje je ponovno išarano nacističkim i ustaškim simbolima, dok je preko 200 spomen-ploča polomljeno:
„Za takve stvari se u Njemčkoj danas zatvara. Ja sam bio uvijek onaj koji se borio protiv zatvaranja, ali bi barem bilo vrijedno kad bi kulturne institucije koje postoje tu, kad bi državne institucije osudile.“
U svom govoru, Predrag Matvejević se osvrnuo i na utjecaj religije, ali i na problematiku ugroženosti naroda na ovim prostorima. Koliko se država bliži vjerskim zajednicama, toliko se narodi udaljavaju, pa i preko jezika koji se dijeli nepravdeno, nerazborito, ponekad nakaradno, suprotno svemu što je bila želja naših najvaljanijih predaka:
„Moja hercegovački pjesnik je Antun Branko Šimić. Najdraže mjesto njemu u Mostaru je bio Kujundžiluk. Sjećao sa najbolje kad je prošao Kujundžilukom. A što se jezika tiče, nek čuju naši kolege drugi, je rekao: ’Ionako je teško biti piscem maloga naroda. Što bi tek bilo s nama da nismo slijedili put’, on čak citira Vuka Karadžića, ’traženja jedinstva u jeziku. Danas tražiti jedinstvo u jeziku znači tobože izdati ne znam što.“
Svi narodi, posebno manji, moraju čuvati baštinu, svoje naslijeđe - toliko puta ugroženo. Ipak, kako zaključuje Matvejević, dođe trenutak, kao što je danas u BiH, da treba sebe braniti od nas lično.
