Dostupni linkovi

logo-print

Bosanski stećak Ivanu Kordiću


RSE: Više od 40 godina rada je iza tebe. Od objavljivanja zbirke „Rumen“ prošle su zapravo 42 godine. Govorimo znači o više od četiri decenije tvog pisanja, naravno ne samo pjesama. Uvijek si nekako i u pjesmama i u esejima i u putopisima, računajući i one televizijske, donosio svjetlost Hercegovine, svjetlost južnih krajeva, neke sintetizirane plodove sunca.

KORDIĆ: Taj osjećaj Mediterana, zapravo ta duša Mediterana i te svjetlosti stvarno je karakteristična za sve hercegovačke pisce. Ja tu hercegovačku, mediteransku literaturu uvijek uspoređujem sa španjolskom literaturom. Ona je neminovno vezana za taj kraj. Obično ta literatura u sebi nosi jedan istančan osjećaj za vrijeme i za preobrazbe u umjetnosti. Nosi nekako uvijek sa sobom senzibilitet svakog vremena u kojem nastaje, tako da ona nije nikada mrtva, niti jednolična.

RSE: Da je ovo specijalizirana emisija, mi bismo govorili o recimo neponovljivom jedinstvu refleksivnog i emotivnog u tvojoj poeziji, o jedinstvu sadržaja, forme, o upijanju makrokosmosa u tvoju dušu, o začuđenosti pjesnika u svijetu. Međutim, možda je bolje da u ovom trenutku, uz strast s kojom si uvijek govorio o Tinu Ujeviću, A.B. Šimiću, Šimunoviću, Šopu, Kranjčeviću, govorimo o sreći pjesnika koji se može oslanjati na takvu tradiciju.

KORDIĆ: Oslanjanje nije samo na našu tradiciju, već i na europsku tradiciju. Od djetinjstva sam čitao prijevode velikih pjesnika – Baudlera, francuskih simbolista, Rimbauda, Edgara Alana Poea i tako dalje. Ti prijevodi su se duboko usadili, zajedno sa Tinom Ujevićem i Antunom Brankom Šimićem i starom hrvatskom poezijom i našim narodnim pjesništvom koje je također utjecalo na svakog od nas. Tako da ta jedna linija u sebi nosi kontinuitet koji je dramatski vezan za mediteransko područje, ali i za tu evropsku tradiciju.

RSE: Podsjetio bih na tvoju jednu davnu pjesmu „Kruh i vino“. U njoj se naslovom nekako referiraš na Hölderlina, a meni se čini da veoma elegantno odgovaraš na njegovo pitanje – čemu pjesnici u oskudnom vremenu?

KORDIĆ: Sada ću ti reći nešto pojednostavljeno. Svaki čovjek je najprije pjesnik, svaki čovjek je slikar i glazbenik i tako dalje, ali nema svaki čovjek mogućnost, niti tog umijeća oblikovanja glazbe, riječi i boje pa da se ostvari kao umjetnik. Svi mi govorimo neke jednostavne stvari koje nisu nikakva filozofija, nikakva poezija, svaki dan ponavljamo isto i sve će ovo biti kao što je bilo i to nije nikakva misao i nikakva poezija. Kad Tin Ujević tu misao uobliči, kad je on kaže i kad napravi od nje umjetnost u jeziku, onda to glasi ovako:

Sve će ove stvari jošte jednom doći
kao što su bile i kako su prošle,
i ti crni dani, i te plave noći,
i ljubavi, čedne, strasne, dobrodošle.

To nije nikakva nova misao, to svaki čovjek svaki dan ponovi. Stvar je u tom oblikovanju.

RSE: Ti nisi iskoristio privilegiju intelektualca da se pozovu na onu maksimu o topovima i muzama, pa ostati u zapećku dok sve gori, kao ona baba iz narodne poslovice, i češljati svoju poeziju u potaji.

KORDIĆ: Pa eto ispostavilo se da ovaj naš užasni rat nije ostavio ravnodušnim nikoga iz cijele te moje generacije. Cijela generacija starijih, a pogotovo mlađih pisaca se ne može toga osloboditi. Oni non-stop pišu o tome. Ja se čak pomalo i udaljavam. Ja sam pisao i one obične, kao i ti, svakodnevne novinske komentare i zabilješke, tako da toga dosta ima. Ali imam i nekoliko pjesama koje sam napisao u ratu, ali nisam baš puno.

RSE: Bilo bi nepristojno preskočiti tvoj veliki doprinos koji si dao afirmaciji knjige uopšte na ovim prostorima. Podsjetit ću slušaoce da si onomad instalirao emisiju „Vrijeme knjige“ na BH Televiziji, da si godinama njegovao rubriku „Izlog knjige“ u centralnom Dnevniku, što je u to vrijeme bio mali kulturološki incident na čitavim jugoslavenskim prostorima.

KORDIĆ: Pa ja sam još uvijek, kao što znaš, na Televiziji. Sad radim jednu seriju koja se zove „Kažiprst“ i ići će najesen. Ima tu portreta nekih ličnosti, biće i pisaca, ima i onako putopisno-esejističkih zabilješki. To će biti nešto slično kao ona „Veranda prema moru“ koju sam radio prije. Ali tu ću svakako još jednom napraviti svoje viđenje A. B. Šimića, Kranjčevića, Jakovljevića, Hamze Hume i još nekih ličnosti koje su mi bliske. Ali ću također zabilježiti i neka svoja viđenja Mostara, Sarajeva, zapadne Hercegovine, bosanskih predjela – Kozarca, Sanskog Mosta, Posavine i tako dalje. Imao sam „Vrijeme knjige“, imao sam „Književni klub“, poslije rata sam imao emisiju „Slika slova“, međutim danas je televizija sasvim nešto drugo nego onda kada smo ti i ja počinjali i radili. Danas televizija, i ne samo televizija nego svi mediji, više pažnje poklanjaju raznim modnim revijama, estradnim umjetnicima, raznim površnim stvarima koje se događaju u životu, nego nekim bitnim stvarima. Kultura je apsolutno u zapećku, ali i sam profesionalni sastav urednika i novinara je katastrofalan.

RSE: Mene se strašno dojmila reakcija naše kulturne javnosti kad su ti isti nekompetentni, a pomalo i zločesti ljudi ukinuli tvoju rubriku „Izlog knjige“.

KORDIĆ: Nije ona toliko ukinuta koliko su oni jedva čekali da ja negdje odem. Jedno vrijeme je bila ukinuta, pa je ponovo postavljena. Međutim, kad sam ja postavljen na neku funkciju i otišao s programa, više nitko je nije naslijedio, niti je za nju pitao. Ona je bila ukinuta odmah poslije rata i jedva su dočekali da je ukinu. Mene i sad svakodnevno na ulici pitaju za tu rubriku. Ipak je to godinama i godinama trajalo i nešto što je postalo tradicija i obilježje subotnjeg Dnevnika.

RSE: Meni se čini da ova nagrada sad pred tebe, u nekoj poznijoj dobi, postavlja neke nove izazove.

KORDIĆ: Jeste, morao bih završiti nešto što sam davno počeo. Ali ja sam dosta lijen, kao što i sam znaš. Čudim se da sam ovoliko i do sad napravio. Pišem neku prozu možda 20-30 godina, intenzivnije sam počeo raditi nedavno i trebao bih to završiti. Što se tiče poezije, to se ne može pisati sistematski, ali što se tiče proze, tu čovjek stvarno treba raditi svaki dan, a ja eto više provodim vremena u razmišljanju, u čitanju, u pripremanju. Dobro je da mi ovdje nije supruga, jer bi mi sada nešto dobacivala što se tiče tog rada. Stvarno, ono što čovjek počne treba da završi.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG