Dostupni linkovi

logo-print

Tragične sudbine djece zaražene HIV virusom


Claire BIGG (Priredila: Sabina CABARAVDIC)

Svakog se dana u Rusiji rodi 20-toro HIV pozitivne djece. Deset posto njih su napuštena djeca. Ali država još uvijek nema program prihvata ostavljene djece koja su zaražena virusom koji izaziva Sidu, djelimično i zbog toga što je ova bolest pogodila Rusiju kasnije u odnosu na zapadne zemlje. Rezultat je neizvjesna budućnost zaražene djece.

Šestogodišnja Maša, s plavim loknicama, velikim plavim očima i umjerenim pokretima djeluje kao san svih roditelja. Ali ona je HIV pozitivna. Kada joj je po rođenju uspostavljena dijagnoza, majka ju je ostavila u porodilištu. Mashu su prebacili u Bolnicu za infektivne bolesti u Ust-Izhoru, na periferiji St.Petersburga. I Masha se mora smatrati sretnom jer ima mjesto u jedinoj klinici u Rusiji koja prihvata HIV pozitivne siročiće.

Prema rsukim zakonima napuštena se djeca šalju u takozvane dječije kuće, sirotišta za djecu ispod tri godine. No, strah od zaraze doveo je do odbacivanja takve djece, koja onda ostaju u bolnicama gdje su medicinske suviše zaposlene da bi se bavile njima. Jevgenij Vorontin, osnivač i direktor klinike da nedostatk pažnje uzrokuje životne hendikepe:

"Mi smo po osnivanju počeli primati djecu koja su godinu i po ili dvije bila potpuno izolirana u regionalnim bolnicama u kojima su ostavljena i gdje se personal nije bavio njima. Toj djeci mi možemo pomoći medicinski, ali je slaba nada za njihovu socijalizaciju. Oni ne pokazuju emocije, njihova su lica maske, oni su ne smiju, samo sjede na jednom mjestu."

Prošle je godine Human Rights Watch ruskim vlastima upuio oštar protest zbog nebrige za djecu i majke koji nose HIV virus. Suprotno tome, zaposleni u Ust Izhora klinici su emotivni i brižni. Osim toga, i medicinski je tretman dobar. Djeca dobijaju anti-terapiju i, prema ispitivanjima UN-a, čak 10 posto njih odlično reagiraju na terapiju. Ali ta djeca, koliko god ne poznavala vanjski svijet, osjećaju da medicinske sestre ne mogu zamijeniti pravu obitelj. Šanse da se nađu ljudi koji će adoptirati tu djecu, vrlo su tanke. Od kada je virus ušao u Rusiju, prije dvadesetak godina, samo petoro zaražene djece je usvojeno. Dr Voronin kaže kako je alarmantno stanje usamljenosti kod mnoge djece:

"Evo pogledajte ovog dječaka, Sašu. Mi ga zovemo umjetnik, jer od svakog može izmamiti osmjeh i ima puno prijatelja. Jedanput sam ga pitao ko mu je nabolji, a on je odgovorio: ‘Moj najbolji prijatelj je moja baka’. Iako Saša uopšte nema baku. Poslije se ispostavilo da je prije godinu dana baka jednog od te djece došla posjetiti svog unuka i dala Saši čokoladu. Od tada on ju smatra svojom i svako malo pita: ‘Zašto me ne dolazi posjetiti? Nađite mi moju baku’."

Iako je i država počela pomalo brinuti o HIV pozitivnoj ostavljenoj djeci, a predsjednik Putin izdvojio 105 miliona dolara za borbu protiv AIDS-a u ovoj godini, dr Voronin kaže kako će proći još dosta godina prije nego se tu djecu počne posmatrati jednakim, a ne outsiderima:

"Ljudi se boje, misle da ta djeca nemaju budućnost. Toj se djeci uskraćuje šansa za usvajanje jer se vjeruje da neće dugo živjeti. A to nije tačno, jer im moderna medicina omogućava dug život. Međutim, ono što je vrijedilo prije 20 godina u glavama tih ljudi vrijedi i danas. Najgora kazna za tu djecu nije virus AIDS-a, nego društvena predubjeđenja."

Klinika doktora Voronina osnovana je 1991. godine kada je, na jednoj klinici u južnoj Rusiji inficirano 270 djece. Iako je država time pokrivala sopstveni skandal, stanovnici mjesta u kojem je bolnica napravljena tražili su ili da se zatvori ili premjesti u Sibir.
XS
SM
MD
LG