Ombudsmeni Federacije BiH objavili su Izvještaj o stanju ljudskih prava u prošloj godini. S obzirom da entitetski ombudsmeni od početka naredne godine neće postojati, odnosno da će biti objedinjeni na državnom nivou, ovo je bila prilika i za neke ocjene o desetogodišnjem radu ovih zaštitnika ljudskih prava. Ombudsmeni su tako istakli kako je pomoć zatražilo milion ljudi, te da je sačinjeno deset godišnjih i oko 100 specijalnih izvještaja. Jedan od ombudsmena Branka Raguz iznosi osnovne ocjene o povratku:
„Jedna od naših temeljnih, posebno naglašenih ustavnih zadaća u ostvarivanju i zaštiti ljudskih prava je djelovanje na otklanjanju posljedica etničkog progona. Stoga, svih ovih deset, i evo jedanaestu godinu, najveću pažnju smo posvetili upravo ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih osoba na povratak u svoje prijeratne domove. Danas ću ponoviti i po ne znam koji put naglasiti da vlasti nisu ispunile temeljne obveze na koje su se aneksom sedam obvezale – nisu na svojim teritorijima stvorili ni političke, ni gospodarske, ni socijalne uvjete koji su trebali osigurati dragovoljan povratak izbjeglica i raseljenih osoba i njihovu skladnu reintegraciju. Ovo kažem zbog toga što je izostanak ispunjenja ovih temeljnih obveza i stvaranja uvjeta za održiv povratak imao za posljedicu da je uglavnom završen proces povratka imovine, ali istovremeno i to da je Bosna i Hercegovina danas faktički podijeljena zemlja u kojoj dominiraju jednonacionalni teritoriji jer je izostao stvarni povratak. Općine su nam dostavile podatke da su dobile certifikate o implementiranju takozvanih imovinskih zakona. Moram naglasiti da je općina Tuzla to dobila tek u ožujku ove godine, a općina Travnik, prema našim provjerenim informacijama, to treba dobiti tek ovih dana. Time se vjerojatno završava proces dobivanja tih certifikata. Međutim, nakon dobivanja ovih certifikata, mi smo utvrdili da je u velikoj mjeri izostao interes, pa ako hoćete i određen pritisak međunarodne zajednice u odnosu na razdoblje prije nego su certifikati dobiveni, što ima za posljedicu da općinske vlasti danas u velikom broju opstruiraju rješavanje preostalih zahtjeva za povrat imovine. Naime, ja moram naglasiti da još uvijek ima znatan broj predmeta koji su u radu, bilo da su u žalbenom postupku, bilo da su vraćeni na ponovni postupak. Imamo također znatan broj predmeta koje općinske vlasti jednostavno neće da provedu, iako su to pravomoćna rješenja i odluke CRPC-a. A tu je i poznati problem sa ruševincima i nema nagovještaja da će riješiti, osim što oni imaju ona papirnata rješenja da su dobili imovinu. Mi nemamo točni statistički pokazatelj o stvarnom broju povratnika. Međutim, ono što smo uspjeli prikupiti, bilo našim istraživanjima, bilo putem nevladinih organizacija, potvrđuje da se zapravo radi o papirnatom povratku. Navest ću samo nekoliko pokazatelja koji će potvrditi ove moje navode. Prema podacima Porezne uprave, ispostava Zenica, u protekle četiri godine je prodano 4.386 stanova, 547 privatnih obiteljskih kuća, sačinjeno je 863 ugovora o zamjeni nekretnina. Ili, prema podacima udruženja za održiv povratak na području Tuzlanskog kantona, samo oko sedam posto od prijeratnog broja stanovnika se istinski vratilo. Samo u dvije općine živi oko 40 posto povratnika koji su tu živjeli prije rata, a u svim ostalima – evo na primjer u Banovićima – preko 90 posto imovine je prodano.“
U nastavku još dvije zanimljive vijesti:
Članovi Komisije za izbjeglice i raseljene osobe BiH, na posljednjoj sjednici su potpisali Sporazum o udruživanju sredstava za provođenje projekata Komisije u 2006. godini. Ova sredstva će biti iskorištena za nastavak aktivnosti u okviru projekta „Sutra III“ i Razvojne banke Vijeća Evrope, te projekta obnove u 30 općina, kojeg će provesti Fond za povratak.
Komisija je donijela odluku da projekat „Sutra III“ bude implementiran u tri grupe općina, te u Mostaru. U prvu grupu spadaju: Bosanski Brod, Derventa i Doboj. U drugu: Srebrenica, Goražde i Vlasenica. A treću grupu čine: Drvar, Bosansko Grahovo i Šipovo. Odlučeno je i da projekat Fonda bude proveden u 30 sljedećih općina: Brčko, Maglaj, Jajce, Višegrad, Vareš, Velika Kladuša, Sanski Most, Bosanska Krupa, Konjic, Ključ, Bosanski Petrovac, Novi Grad, Tuzla, Donji Vakuf, Šamac, Prijedor, Glamoč, Kladanj, Bugojno, Zavidovići, Čajniče, Olovo, Stolac, Banjaluka, Gračanica, Prozor/Rama, Odžak, Sarajevo, Ilijaš i Novi Travnik.
Članovi Komisije su pozvali izbjegle i raseljene osobe da iskoriste mogućnosti Strategije u vezi sa aneksom sedam Dejtonskog mirovnog sporazuma, posebno jer je ovo posljednja godina njene implementacije:
„Pozivamo građane da se javljaju na javne pozive i koriste mogućnosti Strategije. Takođe pozivamo institucije i nevladine organizacije da zajedničkim snagama privedu kraju rješavanje problema izbjeglih i raseljenih osoba“, apelovano je iz državne Komisije za izbjegla i raseljena lica.
* * * * *
Poboljšanje društvenog položaja povratnika, izbjeglih i raseljenih lica podsticajem građanskog aktivizma i uspostavljanjem mehanizama odgovornosti izabranih vlasti je projekat kojim će ove osobe biti uključene u proces definiranja platforme vlastitog položaja uz poziv da u što većem broju izađu na izbore.
U saopćenju Saveza udruženja izbjeglica i raseljenih lica u BiH se navodi kako će u toku projekta biti organizirano pet jednodnevnih radionica, na kojima će se predstavnici udruženja članica Saveza upoznati s projektom, njihovim zadacima u projektu i načinu provođenja aktivnosti u regijama u kojima žive.
Također, biće održano 180 sastanaka s povratnicima, izbjeglim i raseljenim licima, kako bi bili definirani njihovi prioritetni problemi, te data objašnjenja o važnosti aktivnog učešća građana u procesu pokretanja odgovornosti prema domaćim vlastima i kako bi se pratile aktivnosti političkih partija u predizbornom i postizbornom periodu.
* * * * *
U Sarajevu se ovog vikenda održao Treći kongres Svjetskog saveza dijaspore BiH, na kojem su učestovali delegati iz 25 zemalja svijeta. Savez je osnovan prije četiri godine i od tada zastupa interese milion i tristo hiljada građana BiH koji žive izvan domovine. Prenosimo dio rasprave na kongresu Svetskog saveza dijaspore BiH.
Emir Bejtović, Danska, o problemima koje imaju građani BiH izvan domovine:
„Mnogo je problema, teško je neki od njih izdvojiti. Ali evo, recimo, problem dvojnog državljanstva. Nije mali problem ako nekoliko stotina hiljada ljudi izgubi bosanskohercegovačko državljanstvo. Onda recimo glasanje. Mnogi to dobiju poštom i na to zaborave. Treba se približiti narodu, da to bude bolje i efikasnije, jer je masa birača u dijaspori. I još jedan, iako manji problem, to su ove vize, da nam naši prijatelji i rođaci iz Bosne i Hercegovine lakše dođu. Ta tri problema bih ja izdvojio kao najveća.“
A kako se bolje povezati?
„Ja sam jedan iz grupe inicijatora baze podataka, koja je u toku, koja se stalno mijenja, nadopunjuje, ljudi se sele, prijavljuju i odjavljuju. Pokušavamo koristiti ovu savremenu tehnologiju – internet, email. Povezujemo se i tu ima nekog uspjeha. Međutim, generalno, mi puštamo korijenje tamo gdje jesmo, utapamo se, iako – bar ova starija generacija – pokušavamo održati jezik. Koliko ćemo uspjeti, to je stvar istraživanja jedne relevantne grupe koja treba napraviti istraživanje baš po ovom pitanju.“
Dževad Mešan, sadašnji stanovnik Norveške, u prvi plan stavlja aktivniji odnos matice prema iseljeništvu, ali i ljudi izvan Bosne i Hercegovine prema svojoj zemlji:
„Prvo bih krenuo od toga šta je nama cilj. Naš cilj je Bosna i Hercegovina. Samo ne Bosna i Hercegovina u užem smislu, u granicama Bosne i Hercegovine. Ako tako posmatramo BiH, onda smo dio Bosne i Hercegovine, onda ovaj Savez ima smisla. Država Bosna i Hercegovina treba da se brine o svim svojim građanima. Ovdje su glavna stvar izbori. Mi iz dijaspore trebamo imati u našim parlamentima svoje predstavnike. Ministar je rekao da nas je milion i četrdeset i jedna hiljada. Pa zar nas ne mogu, po nekoj kvoti, zapasti tri mjesta u parlamentu? Strategija je ovo: ako mi ne budemo ušli u parlament, nećemo ništa riješiti. Ako nas budu ovako slušali ministri, onda ništa. Evo, vidite, kamera nema, novinara nema, ugašena su svjetla… Mogli smo otići i u podrum. Država treba da nam omogući da svi izađemo na izbore, ali i da naši predstavnici budu u parlamentu. Ako ne budemo imali svoje predstavnike koji će u naše ime ,galamiti‘ u parlamentu, vjerujte da ćemo se osipati. Prošli put nas je bilo preko 200, danas nas je 69, a na sljedećem kongresu će nas biti 30. Želim da nas idući put bude 300, a to ćemo uspjeti onako kao što je to gospodin iz Hrvatske rekao – tražimo, zahtijevajmo. Mislim da je to pravi način.“
Enisa Bukvić iz Italije potencira značaj multietničkog u Bosni i Hercegovini i izvan nje:
„Mi Bosanci i Hercegovci dobro znamo da je naš identitet u najmanje tri kulture, a mi koji živimo u Evropi znamo da Evropa ima veliki problem s identitetom. Znamo dobro kako je nama bilo teško da pokažemo Evropi da nešto znamo. Akouspijemo da otkrijemo i da prenesemo na druge pored nas to da treba da se osjećamo onim što jesmo, napravit ćemo veliki posao i u dijaspori i u našoj domovini. Dovoljno je pričati sa familijom, sa prijateljima. Moramo da izvučemo naš pravi, bosanski identitet i da to bude naša lična karta za ulazak u Evropu. Treba da im kažemo – mi imamo takav identitet koji će i vama pomoći. Mi smo trebali da budemo pravi model za evropski identitet.“
Senada Softić, Australija, akcenat stavlja na uključenost mladih u organizacije koje okupljaju Bosance i Hercegovce izvan domovine:
„Mladi su budućnost naše dijaspore. Nemojte gledati naše nane i dede. Naše vrijeme je sadašnjost i ona prolazi. Ako nećemo uložiti najviše energije, najviše truda, najviše finansija u našu omladinu, za 50 godina nećemo imati ovaj kongres jer za njega neće biti potrebe, neće biti bosanskohercegovačke dijaspore u onom obliku u kojem treba da bude – sve jača i jača iz dana u dan. Mi imamo u našem Glavnom odboru jednog člana kao simboličnog predstavnika omladine bosanskohercegovačke dijaspore. Petnaest posto bosanskohercegovačkog stanovništva u Australiji ima ispod 25 godina starosti i tih 15 posto su za mene najvažniji dio našeg stanovništva. S ponosom možemo reći da smo mi najobrazovanija dijaspora Australiji. Četrdeset i šest posto našeg stanovništva je završilo srednju školu, a 36 posto fakultet i magistarski studij. Nijedna zajednica u Australiji, čak ni grčka, koja vlada u Viktoriji, ne može se pohvaliti da njihova dijaspora ima ovaj nivo obrazovanja. To nije stara dijaspora, ona iz sedamdesetih godina kojoj ja pripadam, već je ovo protjerana dijaspora koja je sa sobom donijela sve ono što je Bosna i Hercegovina izgubila, a to su obrazovani ljudi. Međutim, onda dolazi jedan veliki šamar – 52 posto našeg stanovništva u Australiji živi od socijalnog osiguranja. Što znači da ti ljudi, sa toliko iskustva, nisu znali da se udomaće u novoj sredini, da nauče engleski, nisu se posvetili svojoj profesiji. A ta Australija ne može da shvati potencijal koji ima, da ga iskoristi i da od njega nešto napravi.“
Mehmed Bradarić je 13 godina bio u Njemačkoj. Već dva mjeseca je povratnik u Foču:
„Zamjenik Visokog predstavnika je istakao da proces povratka nije završen. Ja sam se tome priključio i došao sam iz Njemačke direktno u Foču, međutim nemam nikakve podrške Sarajeva. Očekujem od vas da bar dođete da nešto tamo uradimo na toleranciji, na razumijevanju, na pružanju ruke pomirenja. U Foči imaju prirodni resursi – voda, šuma, zrak, to znači – turizam. Kao što je jedan povratnik rekao, Bosnu i Hercegovinu treba izbrazdati autoputovima i onda bi sve podjele pale. Tako da bi jedan krak od koridora 5 trebao da ide u tom pravcu – na Drinu, radi razvoja turizma. Političari dođu i odu. Predložio bih da sljedeći kongres bude kod nas na Tjentištu gdje ćemo mi spremiti sve uslove koji su vam potrebni. Da radimo praktične stvari. Nikakvi izbori, nikakva politika. Najveća prednost je multietničnost, koja je budućnost svijeta, budućnost Evrope.“
* * * * *
Povratnicima u Trebinje od velike pomoći je Udruženje koje okuplja sve one koji žele da se vrate u grad u kojem su živjeli do 1992. godine. Melina Zubčević iz Udruženja povratnika u Trebinje kaže da je ono formirano, to jest registrovano 2001. godine.
ZUBČEVIĆ: Povratak je počeo mnogo ranije, znači od neke 1996. godine, međutim Udruženje je registrovano 25. januara 2001. godine. Udruženje povratnika se zalaže za njihovu informisanost, za njihov povratak u njihove kuće i stanove, zatim za zaštitu tih povratnika na teritoriji opštine Trebinje, za njihovu pravnu, imovinsku, nacionalnu, vjersku i socijalnu zaštitu. Zatim sarađuje sa odgovarajućim udruženjima i organizacijama istih ili sličnih programskih ciljeva. Što se tiče imovine, 99 posto imovine je vraćeno, ali to je samo imovina. Što se tiče povratka osoba, imamo 45 porodica, odnosno oko 88 stvarnih povratnika, s tim da se u ljetnom periodu taj broj povećava. Ljeti tu bude oko hiljadu bivših stanovnika Trebinja, jer je Trebinje blizu Dubrovnika, tako da svako iskoristi boravak u ovom gradu. Da bi se neko negdje vratio, jako su bitni uslovi za egzistenciju. Nijedan povratnik u Trebinje još uvijek nije zaposlen.
RSE: Da li su to samo stariji ljudi ili među povratnicima ima i onih koji su u punoj radnoj snazi? Kako od tih 88 izgleda mala statistika?
ZUBČEVIĆ: Od tih 88, 31 je radno sposobno lice. Od toga je 20 na birou, a ostalim licima su radne knjižice u preduzećima u kojima su radili do odlaska iz Trebinja, znači do 1992. ili 1993. godine.
RSE: Ali nema povratka u ta preduzeća?
ZUBČEVIĆ: Nema. Samo su njihove knjižice u tim preduzećima, međutim nisu vraćeni na svoja prijeratna radna mjesta. Tako da su neki odustali, pa su se prijavili na biro, mada to ništa ne znači, ali eto, makar su zdravstveno osigurani.
RSE: U kojim zemljama danas pretežno žive bivši stanovnici Trebinja?
ZUBČEVIĆ: Uglavnom u Danskoj i Švedskoj.
RSE: Da li s njima imate neku saradnju kao Udruženje?
ZUBČEVIĆ: Kao Udruženje ne nešto pretjerano. Postoji neka saradnja, ali ništa što bi se moglo istaći.
RSE: A što se donacija tiče?
ZUBČEVIĆ: Svake godine se dobiva donacija od Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Federacije BiH i Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske. Upravo dobili javni oglas za ovu godinu, koji je upravo u toku. To su donacije u vidu građevinskog materijala za obnovu kuća. S tim da Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica Federacije BiH daje građevinski materijal u vrijednosti do pet hiljada, a Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske 40 hiljada podijeljeno na tri porodice.
RSE: To je, znači, uglavnom za obnovu stambenog fonda. Nema donacija neke druge vrste.
ZUBČEVIĆ: Ne i to je veliki problem, zato što ljudi dobiju taj građevinski materijal u toj vrijednosti do pet hiljada KM, međutim onda nemaju novca da izvrše ugradnju tog materijala.
RSE: Možete li reći za one koji ne znaju, a pretpostavljaju da im je potrebna pomoć Udruženja, gdje se nalazite i kad vam se mogu obratiti?
ZUBČEVIĆ: Udruženje povratnika se nalazi u ulici Stepe Stepanovića broj 10, a radi ponedjeljkom, srijedom i petkom od 10 do 12 časova.
* * * * *
Podsjećamo da se takmičenje za pjesmu Evrovizije 2006, za nekoliko dana održava u Atini, na kojem će Bosnu i Hercegovinu predstavljati Hari Varešanović, odnosno grupa Hari Mata Hari sa pjesmom „Lejla“. S obzirom da se iz zemlje takmičara ne može glasati za melodiju koju izvodi njen predstavnik, tako i pjesma „Lejla“ očekuje podršku građana BiH u dijaspori. Polufinalne je 18. maja, a finalno veče 20. maja. Građani Bosne i Hercegovine u zemljama Evrope mogu glasati na broj telefona koji će objaviti nacionalni servisi zemalja u kojim žive.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba.
„Jedna od naših temeljnih, posebno naglašenih ustavnih zadaća u ostvarivanju i zaštiti ljudskih prava je djelovanje na otklanjanju posljedica etničkog progona. Stoga, svih ovih deset, i evo jedanaestu godinu, najveću pažnju smo posvetili upravo ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih osoba na povratak u svoje prijeratne domove. Danas ću ponoviti i po ne znam koji put naglasiti da vlasti nisu ispunile temeljne obveze na koje su se aneksom sedam obvezale – nisu na svojim teritorijima stvorili ni političke, ni gospodarske, ni socijalne uvjete koji su trebali osigurati dragovoljan povratak izbjeglica i raseljenih osoba i njihovu skladnu reintegraciju. Ovo kažem zbog toga što je izostanak ispunjenja ovih temeljnih obveza i stvaranja uvjeta za održiv povratak imao za posljedicu da je uglavnom završen proces povratka imovine, ali istovremeno i to da je Bosna i Hercegovina danas faktički podijeljena zemlja u kojoj dominiraju jednonacionalni teritoriji jer je izostao stvarni povratak. Općine su nam dostavile podatke da su dobile certifikate o implementiranju takozvanih imovinskih zakona. Moram naglasiti da je općina Tuzla to dobila tek u ožujku ove godine, a općina Travnik, prema našim provjerenim informacijama, to treba dobiti tek ovih dana. Time se vjerojatno završava proces dobivanja tih certifikata. Međutim, nakon dobivanja ovih certifikata, mi smo utvrdili da je u velikoj mjeri izostao interes, pa ako hoćete i određen pritisak međunarodne zajednice u odnosu na razdoblje prije nego su certifikati dobiveni, što ima za posljedicu da općinske vlasti danas u velikom broju opstruiraju rješavanje preostalih zahtjeva za povrat imovine. Naime, ja moram naglasiti da još uvijek ima znatan broj predmeta koji su u radu, bilo da su u žalbenom postupku, bilo da su vraćeni na ponovni postupak. Imamo također znatan broj predmeta koje općinske vlasti jednostavno neće da provedu, iako su to pravomoćna rješenja i odluke CRPC-a. A tu je i poznati problem sa ruševincima i nema nagovještaja da će riješiti, osim što oni imaju ona papirnata rješenja da su dobili imovinu. Mi nemamo točni statistički pokazatelj o stvarnom broju povratnika. Međutim, ono što smo uspjeli prikupiti, bilo našim istraživanjima, bilo putem nevladinih organizacija, potvrđuje da se zapravo radi o papirnatom povratku. Navest ću samo nekoliko pokazatelja koji će potvrditi ove moje navode. Prema podacima Porezne uprave, ispostava Zenica, u protekle četiri godine je prodano 4.386 stanova, 547 privatnih obiteljskih kuća, sačinjeno je 863 ugovora o zamjeni nekretnina. Ili, prema podacima udruženja za održiv povratak na području Tuzlanskog kantona, samo oko sedam posto od prijeratnog broja stanovnika se istinski vratilo. Samo u dvije općine živi oko 40 posto povratnika koji su tu živjeli prije rata, a u svim ostalima – evo na primjer u Banovićima – preko 90 posto imovine je prodano.“
U nastavku još dvije zanimljive vijesti:
Članovi Komisije za izbjeglice i raseljene osobe BiH, na posljednjoj sjednici su potpisali Sporazum o udruživanju sredstava za provođenje projekata Komisije u 2006. godini. Ova sredstva će biti iskorištena za nastavak aktivnosti u okviru projekta „Sutra III“ i Razvojne banke Vijeća Evrope, te projekta obnove u 30 općina, kojeg će provesti Fond za povratak.
Komisija je donijela odluku da projekat „Sutra III“ bude implementiran u tri grupe općina, te u Mostaru. U prvu grupu spadaju: Bosanski Brod, Derventa i Doboj. U drugu: Srebrenica, Goražde i Vlasenica. A treću grupu čine: Drvar, Bosansko Grahovo i Šipovo. Odlučeno je i da projekat Fonda bude proveden u 30 sljedećih općina: Brčko, Maglaj, Jajce, Višegrad, Vareš, Velika Kladuša, Sanski Most, Bosanska Krupa, Konjic, Ključ, Bosanski Petrovac, Novi Grad, Tuzla, Donji Vakuf, Šamac, Prijedor, Glamoč, Kladanj, Bugojno, Zavidovići, Čajniče, Olovo, Stolac, Banjaluka, Gračanica, Prozor/Rama, Odžak, Sarajevo, Ilijaš i Novi Travnik.
Članovi Komisije su pozvali izbjegle i raseljene osobe da iskoriste mogućnosti Strategije u vezi sa aneksom sedam Dejtonskog mirovnog sporazuma, posebno jer je ovo posljednja godina njene implementacije:
„Pozivamo građane da se javljaju na javne pozive i koriste mogućnosti Strategije. Takođe pozivamo institucije i nevladine organizacije da zajedničkim snagama privedu kraju rješavanje problema izbjeglih i raseljenih osoba“, apelovano je iz državne Komisije za izbjegla i raseljena lica.
* * * * *
Poboljšanje društvenog položaja povratnika, izbjeglih i raseljenih lica podsticajem građanskog aktivizma i uspostavljanjem mehanizama odgovornosti izabranih vlasti je projekat kojim će ove osobe biti uključene u proces definiranja platforme vlastitog položaja uz poziv da u što većem broju izađu na izbore.
U saopćenju Saveza udruženja izbjeglica i raseljenih lica u BiH se navodi kako će u toku projekta biti organizirano pet jednodnevnih radionica, na kojima će se predstavnici udruženja članica Saveza upoznati s projektom, njihovim zadacima u projektu i načinu provođenja aktivnosti u regijama u kojima žive.
Također, biće održano 180 sastanaka s povratnicima, izbjeglim i raseljenim licima, kako bi bili definirani njihovi prioritetni problemi, te data objašnjenja o važnosti aktivnog učešća građana u procesu pokretanja odgovornosti prema domaćim vlastima i kako bi se pratile aktivnosti političkih partija u predizbornom i postizbornom periodu.
* * * * *
U Sarajevu se ovog vikenda održao Treći kongres Svjetskog saveza dijaspore BiH, na kojem su učestovali delegati iz 25 zemalja svijeta. Savez je osnovan prije četiri godine i od tada zastupa interese milion i tristo hiljada građana BiH koji žive izvan domovine. Prenosimo dio rasprave na kongresu Svetskog saveza dijaspore BiH.
Emir Bejtović, Danska, o problemima koje imaju građani BiH izvan domovine:
„Mnogo je problema, teško je neki od njih izdvojiti. Ali evo, recimo, problem dvojnog državljanstva. Nije mali problem ako nekoliko stotina hiljada ljudi izgubi bosanskohercegovačko državljanstvo. Onda recimo glasanje. Mnogi to dobiju poštom i na to zaborave. Treba se približiti narodu, da to bude bolje i efikasnije, jer je masa birača u dijaspori. I još jedan, iako manji problem, to su ove vize, da nam naši prijatelji i rođaci iz Bosne i Hercegovine lakše dođu. Ta tri problema bih ja izdvojio kao najveća.“
A kako se bolje povezati?
„Ja sam jedan iz grupe inicijatora baze podataka, koja je u toku, koja se stalno mijenja, nadopunjuje, ljudi se sele, prijavljuju i odjavljuju. Pokušavamo koristiti ovu savremenu tehnologiju – internet, email. Povezujemo se i tu ima nekog uspjeha. Međutim, generalno, mi puštamo korijenje tamo gdje jesmo, utapamo se, iako – bar ova starija generacija – pokušavamo održati jezik. Koliko ćemo uspjeti, to je stvar istraživanja jedne relevantne grupe koja treba napraviti istraživanje baš po ovom pitanju.“
Dževad Mešan, sadašnji stanovnik Norveške, u prvi plan stavlja aktivniji odnos matice prema iseljeništvu, ali i ljudi izvan Bosne i Hercegovine prema svojoj zemlji:
„Prvo bih krenuo od toga šta je nama cilj. Naš cilj je Bosna i Hercegovina. Samo ne Bosna i Hercegovina u užem smislu, u granicama Bosne i Hercegovine. Ako tako posmatramo BiH, onda smo dio Bosne i Hercegovine, onda ovaj Savez ima smisla. Država Bosna i Hercegovina treba da se brine o svim svojim građanima. Ovdje su glavna stvar izbori. Mi iz dijaspore trebamo imati u našim parlamentima svoje predstavnike. Ministar je rekao da nas je milion i četrdeset i jedna hiljada. Pa zar nas ne mogu, po nekoj kvoti, zapasti tri mjesta u parlamentu? Strategija je ovo: ako mi ne budemo ušli u parlament, nećemo ništa riješiti. Ako nas budu ovako slušali ministri, onda ništa. Evo, vidite, kamera nema, novinara nema, ugašena su svjetla… Mogli smo otići i u podrum. Država treba da nam omogući da svi izađemo na izbore, ali i da naši predstavnici budu u parlamentu. Ako ne budemo imali svoje predstavnike koji će u naše ime ,galamiti‘ u parlamentu, vjerujte da ćemo se osipati. Prošli put nas je bilo preko 200, danas nas je 69, a na sljedećem kongresu će nas biti 30. Želim da nas idući put bude 300, a to ćemo uspjeti onako kao što je to gospodin iz Hrvatske rekao – tražimo, zahtijevajmo. Mislim da je to pravi način.“
Enisa Bukvić iz Italije potencira značaj multietničkog u Bosni i Hercegovini i izvan nje:
„Mi Bosanci i Hercegovci dobro znamo da je naš identitet u najmanje tri kulture, a mi koji živimo u Evropi znamo da Evropa ima veliki problem s identitetom. Znamo dobro kako je nama bilo teško da pokažemo Evropi da nešto znamo. Akouspijemo da otkrijemo i da prenesemo na druge pored nas to da treba da se osjećamo onim što jesmo, napravit ćemo veliki posao i u dijaspori i u našoj domovini. Dovoljno je pričati sa familijom, sa prijateljima. Moramo da izvučemo naš pravi, bosanski identitet i da to bude naša lična karta za ulazak u Evropu. Treba da im kažemo – mi imamo takav identitet koji će i vama pomoći. Mi smo trebali da budemo pravi model za evropski identitet.“
Senada Softić, Australija, akcenat stavlja na uključenost mladih u organizacije koje okupljaju Bosance i Hercegovce izvan domovine:
„Mladi su budućnost naše dijaspore. Nemojte gledati naše nane i dede. Naše vrijeme je sadašnjost i ona prolazi. Ako nećemo uložiti najviše energije, najviše truda, najviše finansija u našu omladinu, za 50 godina nećemo imati ovaj kongres jer za njega neće biti potrebe, neće biti bosanskohercegovačke dijaspore u onom obliku u kojem treba da bude – sve jača i jača iz dana u dan. Mi imamo u našem Glavnom odboru jednog člana kao simboličnog predstavnika omladine bosanskohercegovačke dijaspore. Petnaest posto bosanskohercegovačkog stanovništva u Australiji ima ispod 25 godina starosti i tih 15 posto su za mene najvažniji dio našeg stanovništva. S ponosom možemo reći da smo mi najobrazovanija dijaspora Australiji. Četrdeset i šest posto našeg stanovništva je završilo srednju školu, a 36 posto fakultet i magistarski studij. Nijedna zajednica u Australiji, čak ni grčka, koja vlada u Viktoriji, ne može se pohvaliti da njihova dijaspora ima ovaj nivo obrazovanja. To nije stara dijaspora, ona iz sedamdesetih godina kojoj ja pripadam, već je ovo protjerana dijaspora koja je sa sobom donijela sve ono što je Bosna i Hercegovina izgubila, a to su obrazovani ljudi. Međutim, onda dolazi jedan veliki šamar – 52 posto našeg stanovništva u Australiji živi od socijalnog osiguranja. Što znači da ti ljudi, sa toliko iskustva, nisu znali da se udomaće u novoj sredini, da nauče engleski, nisu se posvetili svojoj profesiji. A ta Australija ne može da shvati potencijal koji ima, da ga iskoristi i da od njega nešto napravi.“
Mehmed Bradarić je 13 godina bio u Njemačkoj. Već dva mjeseca je povratnik u Foču:
„Zamjenik Visokog predstavnika je istakao da proces povratka nije završen. Ja sam se tome priključio i došao sam iz Njemačke direktno u Foču, međutim nemam nikakve podrške Sarajeva. Očekujem od vas da bar dođete da nešto tamo uradimo na toleranciji, na razumijevanju, na pružanju ruke pomirenja. U Foči imaju prirodni resursi – voda, šuma, zrak, to znači – turizam. Kao što je jedan povratnik rekao, Bosnu i Hercegovinu treba izbrazdati autoputovima i onda bi sve podjele pale. Tako da bi jedan krak od koridora 5 trebao da ide u tom pravcu – na Drinu, radi razvoja turizma. Političari dođu i odu. Predložio bih da sljedeći kongres bude kod nas na Tjentištu gdje ćemo mi spremiti sve uslove koji su vam potrebni. Da radimo praktične stvari. Nikakvi izbori, nikakva politika. Najveća prednost je multietničnost, koja je budućnost svijeta, budućnost Evrope.“
* * * * *
Povratnicima u Trebinje od velike pomoći je Udruženje koje okuplja sve one koji žele da se vrate u grad u kojem su živjeli do 1992. godine. Melina Zubčević iz Udruženja povratnika u Trebinje kaže da je ono formirano, to jest registrovano 2001. godine.
ZUBČEVIĆ: Povratak je počeo mnogo ranije, znači od neke 1996. godine, međutim Udruženje je registrovano 25. januara 2001. godine. Udruženje povratnika se zalaže za njihovu informisanost, za njihov povratak u njihove kuće i stanove, zatim za zaštitu tih povratnika na teritoriji opštine Trebinje, za njihovu pravnu, imovinsku, nacionalnu, vjersku i socijalnu zaštitu. Zatim sarađuje sa odgovarajućim udruženjima i organizacijama istih ili sličnih programskih ciljeva. Što se tiče imovine, 99 posto imovine je vraćeno, ali to je samo imovina. Što se tiče povratka osoba, imamo 45 porodica, odnosno oko 88 stvarnih povratnika, s tim da se u ljetnom periodu taj broj povećava. Ljeti tu bude oko hiljadu bivših stanovnika Trebinja, jer je Trebinje blizu Dubrovnika, tako da svako iskoristi boravak u ovom gradu. Da bi se neko negdje vratio, jako su bitni uslovi za egzistenciju. Nijedan povratnik u Trebinje još uvijek nije zaposlen.
RSE: Da li su to samo stariji ljudi ili među povratnicima ima i onih koji su u punoj radnoj snazi? Kako od tih 88 izgleda mala statistika?
ZUBČEVIĆ: Od tih 88, 31 je radno sposobno lice. Od toga je 20 na birou, a ostalim licima su radne knjižice u preduzećima u kojima su radili do odlaska iz Trebinja, znači do 1992. ili 1993. godine.
RSE: Ali nema povratka u ta preduzeća?
ZUBČEVIĆ: Nema. Samo su njihove knjižice u tim preduzećima, međutim nisu vraćeni na svoja prijeratna radna mjesta. Tako da su neki odustali, pa su se prijavili na biro, mada to ništa ne znači, ali eto, makar su zdravstveno osigurani.
RSE: U kojim zemljama danas pretežno žive bivši stanovnici Trebinja?
ZUBČEVIĆ: Uglavnom u Danskoj i Švedskoj.
RSE: Da li s njima imate neku saradnju kao Udruženje?
ZUBČEVIĆ: Kao Udruženje ne nešto pretjerano. Postoji neka saradnja, ali ništa što bi se moglo istaći.
RSE: A što se donacija tiče?
ZUBČEVIĆ: Svake godine se dobiva donacija od Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Federacije BiH i Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske. Upravo dobili javni oglas za ovu godinu, koji je upravo u toku. To su donacije u vidu građevinskog materijala za obnovu kuća. S tim da Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica Federacije BiH daje građevinski materijal u vrijednosti do pet hiljada, a Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske 40 hiljada podijeljeno na tri porodice.
RSE: To je, znači, uglavnom za obnovu stambenog fonda. Nema donacija neke druge vrste.
ZUBČEVIĆ: Ne i to je veliki problem, zato što ljudi dobiju taj građevinski materijal u toj vrijednosti do pet hiljada KM, međutim onda nemaju novca da izvrše ugradnju tog materijala.
RSE: Možete li reći za one koji ne znaju, a pretpostavljaju da im je potrebna pomoć Udruženja, gdje se nalazite i kad vam se mogu obratiti?
ZUBČEVIĆ: Udruženje povratnika se nalazi u ulici Stepe Stepanovića broj 10, a radi ponedjeljkom, srijedom i petkom od 10 do 12 časova.
* * * * *
Podsjećamo da se takmičenje za pjesmu Evrovizije 2006, za nekoliko dana održava u Atini, na kojem će Bosnu i Hercegovinu predstavljati Hari Varešanović, odnosno grupa Hari Mata Hari sa pjesmom „Lejla“. S obzirom da se iz zemlje takmičara ne može glasati za melodiju koju izvodi njen predstavnik, tako i pjesma „Lejla“ očekuje podršku građana BiH u dijaspori. Polufinalne je 18. maja, a finalno veče 20. maja. Građani Bosne i Hercegovine u zemljama Evrope mogu glasati na broj telefona koji će objaviti nacionalni servisi zemalja u kojim žive.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba.