Dostupni linkovi

logo-print

Čiji su ljiljani?


KARABEG: Gospodine Sadoviću, kako Vi, kao Bošnjak koji živi u Republici Srpskoj, doživljavate simbole Republike Srpske?

SADOVIĆ: Simboli Republike Srpske, koji danas važe, doneseni su u ratnim vremenima. To su isključivi, ekskluzivni, nacionalni simboli srpskog naroda i kao takvi diskriminišu druga dva naroda. Mi već odavno tražimo da se ti simboli promijene, ali kao obilježja Republike Srpske, a ne kao obilježja jednog naroda. Bošnjaci i Hrvati poštuju te simbole, bez obzira što su pod nekim od tih znamenja u proteklom ratu počinjeni zločini nad pripdanicima ta dva naroda, ali mislim da je svakome jasno da su oni kao zajednički simboli neprihvatljivi.

KARABEG: Gospodine Simiću, po vama, mogu li simboli Republike Srpske biti prihvatljivi za Bošnjake i Hrvate koji žive u Republici Srpskoj?

SIMIĆ: Kada biste danas pitali Bošnjake koji su njihovi simboli, odnosno kada je odlučeno da krinovi ili ljiljani budu njihov njihov simbol, ili kada biste pitali Srbe po čemu su danas važeći simboli Republike Srpska, izuzev jedne istorijske pjesme "Bože pravde" koja je prerasla u himnu, simboli srpskog naroda, odnosno po čemu je onaj grb koji je danas grb Republike Srpske grb srpskog naroda, ne bi znali odgovor. Ja sam pokušao utvrditi na koji način je taj grb usvojen. Tačno je to što gospodin Sadović kaže da je usvojen tokom ratnih godina. Neko je iz tadašnjeg rukovodstva Srpske demokratske stranke donio nekih 12 grbova koji su nađeni u istoriji Bosne i Hercegovine i tada je Radovan Karadžić, koji je bio vođa Srba po izboru Srpske demokratske stranke, rekao: "Evo, ovaj mi je najljepši", i on je postao simbol srpskog naroda. Slažem se sa gospodinom Sadovićem da je to vrlo ozbiljno pitanje i da simbole Republike Srpske moramo definisati na taj način da se sva tri naroda u njima prepoznaju i da ih prihvate kao svoje. Moram, međutim, reći, da, nažalost, nemamo takav odnos kad su u pitanju simboli Bosne i Hercegovine. Ja mislim da se mora postaviti i pitanje simbola Bosne i Hercegovine kao države, ti simboli moraju u sebi da sadrže nacionalna obilježja svih naroda koji u njoj žive. Danas imamo takve simbole koje je poznati bošnjački slikar, inače moj kolega iz gimnazije, Mersad Berber, s punim pravom nazvao dizajnom danskog jogurta. Nikada nikom nije zasmetalo što imamo zastavu sa dizajnom danskog jogurta, a diže se tolika politička halabuka oko simbola entiteta.

KARABEG: Mislite li da Bošnjak i Hrvat koji žive u Republici Srpskoj mogu kao svoju da prihvate srpsku himnu "Bože pravde"?

SIMIĆ: Mislim da ne mogu. Mislim da je ta himna nešto što je, uslovno rečeno, došlo iz Srbije. Ali svi drugi simboli su znamenja Bosne i Hercegovine i odbacivanje grba koji potiče iz srednjevjekovne Bosne i Hercegovine je odbacivanje same ideje Bosne i Hercegovine.

SADOVIĆ: Što se tiče izjave bosanskohercegovačkog slikara, koga je pomenuo gospodin Simić, da ga aktuelna zastava podsjeća na dizajn danskog jogurta, to je individualna impresija, odnosno utisak jednog čovjeka. Uzdizati to na nivo opšteg doživljaja nije umjesno niti primjereno. Nikada se svi pojedinci neće identificirati sa simbolima svoje države, ali velika većina hoće. Toliko o zastavi Bosne i Hercegovine. Vidim da se ovdje provlači teza da je aktuelni grb Republike Srpske nešto što bi moglo da bude prihvatljivo i za Bošnjake i Hrvate. Pripremajući se za ovaj razgovor tražio sam malo po internetu i našao sam jedan Svetsavski blagodarnik u kome se opisuje srpski grb. Citiram: "Glavni deo grba je štit. Središte srpskog grba čini na crvenom štitu srebrni (bijeli) krst sa po jednim, naspram postavljenim, zlatnim ognjilom u svakom uglu između krakova krsta. Crvena boja štita je simbol krvi prolivene za slobodu. Srebrni krst sa četiri zlatna ognjila je vidljivi simbol narodne devize 'Za krst časni i slobodu zlatnu'. Dvoglavi orao, kao i znamenje krsta sa četiri ognjila, imaju kod Srba veoma davnu tradiciju. U vrijeme cara Dušana, na Zapadu je dvoglavi orao smatran kraljevskim grbom Nemanjića i Srbije" i tako dalje. Dakle, ovdje je vrlo jasno da je riječ o tradicionalnom, istorijskom simbolu srpskog naroda. U tom smislu su ga Srbi prihvatili i tu ne bi trebalo da bude ništa sporno. Ali tražiti od Bošnjaka i Hrvata da se identificiraju sa tim znamenjem pomalo je oholo ili barem neukusno, da upotrijebim najblaži izraz. Pazite, na postojećem grbu Republike Srpske, iznad glava orlova je kraljevska kruna. Šta simbolizira ta kruna ako ne monarhiju? Republika Srpska, kao entitet u sastavu Bosne i Hercegovine, nije monarhistički uređena, pa je to simbol koji nema stvarnog uporišta. Krst, koji je u centralnom dijelu grba, jasna je identifikacija sa hrišćanskom religijom i to je nešto što, recimo, ja kao musliman mogu da poštujem, ali s čime ne mogu identificirati. Što se tiče zastave Republike Srpske, to je trobojka koja je prihvaćena kao simbol srpskog naroda prije nekih 100-150 godina. Riječ je o očiglednim stvarima. Uostalom, upitajte običnog čovjeka na ulici da li su aktuelna znamenja Republike Srpske znamenja srpskog naroda i dobićete potvrdan odgovor. Prema tome, tražiti od druga dva konstitutivna naroda da se s tim simbolima identificiraju - zaista je neukusno..

SIMIĆ: Moj kolega Sadović je mene pogrešno razumio. Meni ne pada napamet da određujem simbole koji treba da predstavljaju Bošnjake. Međutim, djeluje mi cinično da neko može i pomisliti da se bilo šta nacionalno, iz bilo koje nacije, iz bilo kog naroda, nalazi u simbolima države Bosne i Hercegovine. Oni mogu biti dragi, lijepi, umjetnički lijepo koncipirani, ali oni u sebi ne sadrže bilo kakav nagovještaj bošnjačke, srpske, hrvatske ili bilo čije tradicije u Bosni i Hercegovini. Za nas u Republici Srpskoj nisu prihvatljivi univerzalni simboli. Znate zašto? Univerzalni simboli brišu istoriju Bosne i Hercegovine. Istorija Bosne i Hercegovine postoji, postojala je i u njoj se mogu prepoznati svi i u onom lošem i u onom dobrom što smo imali u našoj prošlosti. Imam, međutim, osjećaj da bošnjački političari i intelektualci lansiraju tezu da je rješenje za Bosnu i Hercegovinu u takozvanom bosanstvu, što mi prepoznajemo kao pokušaj dominacije bošnjačkog naroda nad druga dva naroda i njihovu asimilaciju, jer bi se forsiranjem bosanskog jezika, bosanske kulture i bosanskih simbola izbrisala sva tradiciju i sva prošlost sve u namjeri da se stvori neki novi nadčovjek, poput nekadašnjeg Jugoslovena, što, nažalost, nije donijelo uspjeh.

KARABEG: Da li mislite da neutralni simboli, kakve sada ima država Bosna i Hercegovina, vode ka forsiranju Bošnjaka?

SIMIĆ: Bošnjaci u istupima svojih intelektualaca, pa čak i političara, pokušavaju brisati prošlost. Oni nude novi koncept Bosne i Hercegovine koja je, po njima, nastala otcjepljenjem ili izglasavanjem nezavisnosti, što je za nas neprihvatljivo. Ne može se izbrisati prošlost, nacrtati plavo nebo i sunce koje se smije i krenuti u novi život. Ja smatram da je Bosna i Hercegovina istorijska kategorija u kojoj žive i u kojoj su živjela tri naroda, koji imaju svoju prošlost, svoju tradiciju, svoju kulturu i ja to smatram bogatstvom. Ne treba bježati od vlastitih simbola, ne treba se bojati vlastite istorije.

KARABEG: Gospodin Simić kaže da forsiranje neutralnih simbola faktički ide u prilog Bošnjacima. Kako Vi to komentarišete, gospodine Sadoviću?

SADOVIĆ: Ta teza nema puno smisla. Kako će jedan neutralni simbol ići u prilog Bošnjacima? To je logički vrlo teško dokazati. Bosni i Hercegovini, odnosno njenim građanima, treba identifikacija sa državom i tu nema nikakvog nametanja bosanstva. Nametati nekome naciju u 21. stoljeću je budalaština i to se ne može uraditi u demokratskom sistemu. Ali identificirati se kroz simbole sa svojom državom, državom u kojoj živite vi i vaša djeca, to je nasušna potreba. Naravno, treba njegovati nacionalne simbole i to je stvar slobodnog izbora i demokratske volje svakog naroda ili nacionalne manjine. Meni malo smeta što se namjerno zaobilazi činjenica da je kroz svoju hiljadugodišnju historiju Bosna i Hercegovina imala vrlo mnogo svojih znamenja - grbova, zastava, bilo plemićkih porodica, bilo regija, bilo države u ovom ili onom vremenu. Postoji bogato naslijeđe koje se čuva, recimo, u Fojničkom samostanu i na drugim mjestima gdje se mogu naći znamenja sa kojima su se identificirali predstavnici sve tri konfesije.

KARABEG: Da li ste za to da, pored države Bosne i Hecegovine, i entiteti imaju svoje simbole?

SADOVIĆ: To je stvar političke odluke. Ja lično mislim da za tako nešto nema potrebe. Jer, ukoliko bi se išlo na to da se obilježja sva tri konstitutivna naroda nađu u znamenjima oba entiteta, onda ćemo faktički dobiti iste simbole i za Federacije Bosne i Hercegovine i za Republiku Srpsku, pa će ih biti teško razlikovati. Mislim da država Bosna i Hercegovina treba da ima svoje simbole, a narodi, odnosno nacionalne manjine, svoja znamenja koja će se upotrebljavati na način propisan zakonom.

KARABEG: Gospodine Simiću, da li Vi mislite da entiteti treba da imaju svoje simbole?

SIMIĆ: Entitet je ustavna kategorija i Ustav predviđa da entiteti imaju svoje simbole. Teško je uopšte i pomisliti da bi se entiteti mogli odreći prava na svoje simbole, pogotovo Republika Srpska gdje većinski srpski narod želi sačuvati što više svojih znamanje u okviru entieta. Stoga ja ne vidim mogućnost da se entitetski simboli ukinu. Dozvolite mi, međutim, da još nešto kažem o sadašnjim simbolima Bosne i Hercegovine. Nađite mi makar jednog Bošnjaka, Srbina ili Hrvata koga će na bilo koji način uzbuditi himna Bosne i Hercegovine. Devedeset posto ljudi je uopšte neće prepoznati. Postoji velika opasnost da se ti novi simboli dožive kao nešto što je namenuto dekretom. Staljin je u jednom momentu, kad je imao probleme s ekonomijom, ukinuo predmet političku ekonomiju, misleći da će tako riješiti problem. Ne treba bježati od prošlosti. Nađimo zajedničke simbole i prihvatimo ih. Evo sad je moj kolega Sadović pomenuo fojničku zbirku. Moram reći da je upravo sadašnji grb Republike Srpske uzet iz te zbirke. Znate li da grb Kraljevine Srbije ima dva ljiljana koji su simbol Bošnjaka?

SADOVIĆ: Sadašnju himnu Bosne i Hercegovine komponirao je ili komponovao Dušan Šestić, Srbin, a tu himnu najmanje prihvataju Srbi. Himna je lijepa, ona treba da ulazi u uši i svi ljudi koji vole ovu državu treba da se s njom identificiraju. To naravno ne može biti preko noći, jer su ljudi skloni da novo prihvataju sa oprezom, a da staro primaju zdravo za gotovo. Što se tiče ljiljana, podsjetio bih kolegu Simića da je nezavisna i međunarodno priznata država Bosna i Hercegovina svoju zastavu sa ljiljanima istaknula pred zgradom Ujedinjenih nacija kada je primljena u Ujedinjene nacije, ali smo, i pored toga što su se Bošnjaci u ogromnoj većini identificirali sa tom zastavom, progutali gorku pilulu i odrekli se te zastave kao državne da bismo u dogovoru sa predstavnicima drugih konstitutivnih naroda izabrali simbole s kojima će se svi moći identificirati i pod kojima ćemo svi raditi za dobro ove države. Pošto kolega Simić kaže da u grbu Srbije postoje ljiljani, mogao bih ga upitati zašto Srbi iz Bosne i Hercegovine nisu prihvatili onu zastavu sa ljiljanima kao zastavu države Bosne i Hercegovine?

SIMIĆ: Zašto bih ja prihvatio himnu Bosne i Hercegovine, koja nikoga ni na koji način ne uzbuđuje. Samo zato što je komponovao Srbin? Mi treba da imamo himnu sa kojom ćemo se zaista moći identifikovati. Sjetimo se kako smo svi mi reagovali kada se svirala himna "Hej Sloveni". Bili smo uzbuđeni, ustajali smo, oči su nam bile pune suza. To je bio izraz odnosa prema onoj bivšoj državi koja je otišla u magacin istorije. A pogledajte kakav je danas odnos prema Bosni i Hercegovini. Ona jeste država kao pravna tvorevina, ali mnogi je ne doživljavaju kao domovinu. Zar navijanje na fudbalskim utakmicama ne pokazuje da se dobar dio naroda identifikuje sa Srbijom i Crnom Gorom i Hrvatskom. Da bi se ljudi identifikovali sa Bosnom i Hercegovinom, oni moraju da se prema njoj odnose kao prema domovini, a ne samo kao prema državi kao pravnoj kategoriji.

SADOVIĆ: Tačno je to što gospodin Simić kaže o himni "Hej Sloveni". On i ja pripadamo generaciji koja je tu himnu zapamtila, ona nam je na neki način bila bliska i izazivala je u nama određene emocije. Međutim, moja djeca i njihovi vršnjaci već godinama ne slušaju tu himnu, oni imaju potrebu da slušaju neku novu himnu i neće imati problema da se s njom identificiraju. U šuštini svega je odnos prema državi Bosni i Hercegovini. Dosta dugo su iz ideoloških, ratnohuškačkih, propagandnih i dnevnopolitičkih potreba ljudima ispirani mozgovi i obećavano im da će živjeti u nekoj drugoj državi. Ako se identificirate sa simbolima svoje države, onda vi tu državu volite, kakva god da je - siromašna ili bogata, demokratska ili nedemokratska, volite jer je vaša domovina. Ukoliko zviždite njenoj himni, ukoliko se rugate njenim znamenjima i ukoliko ste spremni da zapalite njenu zastavu, problem nije u simbolima, već u vama i u ideologiji koja je dovela do toga.

SIMIĆ: Postoji jedan psihološki problem kad je u pitanju odnos prema državi Bosni i Hercegovini. Teško ćete uvjeriti Srbe i Hrvate da Bošnjaci ne smatraju da polažu ekskluzivno pravo na ovu državu i da je žele urediti po svojoj mjeri. Takav osjećaj postoji kod ova dva naroda. Podsjetiću vas na nedavni događaj u parlamentu kada je prilikom usvajanja ustavnih amandmana, do kojih se, to gospodin Sadović zna, došlo nakon mukotrpnog i dugotrajnog usaglašavanja, predstavnik bošnjačkog naroda ustao i rekao: "Ja sam za jednog predsjednika, makar to bio i Srbin". Nakon te rečenice gubite svaku vjeru da neko ima dobre namjere i da želi da izgradi Bosnu i Hercegovinu u kojoj će svi narodi biti ravnopravni. To je jedna mučna poruka preko koje se ćutke prešlo, gotovo niko nije reagovao. Shvatate li šta ta poruka u sebi nosi pogotovo kad se zna da će bošnjački narod vrlo brzo biti većinski u Bosni i Hercegovini? Jednostavno ste suočeni sa činjenicom da Bošnjaci žele izgraditi bošnjačku državu, po mjeri svog naroda, u kojoj će Srbi i Hrvati biti preglasavani.

SADOVIĆ: Gospodin Simić se poziva na jednu neprikladnu i nesmotrenu izjavu jednog poslanika koji se na istoj toj sjednici Parlamenta izvinio. Rekao je da se je nespretano izrazio i da nije tako mislio. Gospodin Simić govori o navodnoj namjeri Bošnjaka da preglasavaju ostala dva naroda, iako svi konstitutivni naroda imaju mehanizme zaštite svojih prava, a pri tome zaboravlja da zakonodavna i izvršna vlast u Republici Srpskoj funkcionira maltene isključivo na većinskom principu. Narodna skupština donosi odluke većinom glasova. Mogu se svi hrvatski i bošnjački poslanici, koliko hoće, protiviti nekoj odluci ili zakonu, Narodna skupština će takozvanom srpskom skupštinskom većinom izglasti bilo šta. To isto se dešava i u Vladi Republike Srpske u kojoj ima pet Bošnjaka i tri Hrvata, jer Vlada donosi odluke prostom većinom, a srpski ministri su u većini. Nikada u istoriji Republike Srpske premijer i predsjednik nisu bili Bošnjak ili Hrvat. Ključni problem je u tome kako srpska politička elita gleda na Bosnu i Hercegovinu. Ono što imaju u Republici Srpskoj sveto je slovo i u to se ne smije dirati, dok se, kad je riječ o funkcioniranju države Bosne i Hercegovine, stalno ističe strah od majorizacije. Mislim da treba biti pošten, pa onaj princip koji primjenjuješ u svoj avliji provoditi i na zajedničkom terenu. Vladajuće stanje svijesti, da se geodetski izrazim, je da je Republika Srpska entitet srpskog naroda maltene jedan kroz jedan, a da je Bosna i Hercegovina država srpskog naroda jedan kroz tri.

KARABEG: Gospodine Simiću, u zaključku, da li ste Vi za neutralne simbole ili za simbole koji su zasnovani na istoriji i tradiciji sva tri naroda?

SIMIĆ: Isključivo za simbole koji su zasnovani na prošlosti Bosne i Hercegovine i na tradiciji sva tri naroda. Tim simbolima treba da pokažemo da postoji jedinstvo i ta poruka treba da bude poslana budućim generacijama.

SADOVIĆ: Ja bih želio da država Bosna i Hercegovina ima svoj grb, zastavu i himnu, a da nacionalni simboli budu regulisani određenim zakonom tako da svaki narod i svaka nacionalna manjina mogu da kažu - to su naši simboli i mi ćemo ih isticati u odgovarajućim prilikama. Ja nisam za entitetske simbole jer ne vidim njihovi svrhu. Ali nisam previše ni protiv njih ako budu rezultat zajedničkog dogovora.

KARABEG: A Bosna i Hercegovina, kao država, da ima neutralne simbole?

SADOVIĆ: Mislim da se narod već počeo identifikovati sa postojećim simbolima i ne bi bilo dobro praviti nove eksperimente.
  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

XS
SM
MD
LG